Usadiš mi ljubav za religiju, ali nijednu posebno. Uposliš mi um pokušajima da pomirim različitost mnogih učenja i da vidim u svakom onu istinsku suštinu. Pritom da se borim s vjetrenjačama ograničenosti ljudskog uma, napose svojeg.

Vodiš me čas vamo, čas tamo, poput učitelja na nekom ludom tripu ne dajući mi šansu da se na tren uhvatim za nešto i u nečem nađem sigurnost. Je li to put oslobođenja ili šizofrenije?

U jedno tijelo staviš pet, šest... ma sav postojeći broj osobnosti koje iskaču kako se kojoj sviđa, a ja začuđeno promatram bezuspješno pokušavajući ovladati sa svima. Da li da se uopće trudim?

Daš mi pincetu da preselim brdo pijeska s jednog mjesta na drugi i kapaljku da isušim ocean. Ili sam samo sanjala da si mi rekao da to napravim?

Raspališ me strašću za sobom, a onda se nezrelo skrivaš. Koliko je tebi godina? Četiri?