Pucanje tajnovite opne, ritam svemira, tajnoviti romor nebeskih visina, nečujna ali stvarna simfonija univerzuma koja nam još uvijek priča bajku o rađanju čovjeka, šapuće nam istinu o ljubavi i nastanku života. Čovjek se rodio iz zagrljaja svijetlosti i tmine, iz sjedinjenja vjerovanja i znanja, na međi gdje završava stvarnost i počinje san. Iznjedren iz pisanice vječnosti on danas sjedinjuje u sebi i jedno i drugo, čovjek u dubini sebe nosi drevnu iskru iz koje iskri vječnost, beskonačnost i bezvremenost. Iako se, na svom dugačkom životnom putu, naizgled odlučio za varljivu stvarnost, on još uvijek u sebi nosi rudimente davnog sna, čudesne titraje početka, zatomljene iza opne tisućljetne čuvarice njegove ranjive duše.
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara? Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom? Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Pita se čovjek u čovjeku Danteovim jezikom i onda svojom snenom dušom odgovara, želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirišljavu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što je bila ljubav kojom je Dante ljubio Beatriče, želim ljubav taj tajni ritam svemira, ljubav koja pokreće zvijezde i planete, želim samo ljubav jer ona svojom snagom stvara, njeguje i čuva sve vrijednosti svijeta.
bglavac
edin.kecanovic
