Ideokineza, misaona tjelovježba, je naša misao na izvoru, spoznaja želje, poezija izražena "običnim" hodom do prve prodavaonice živežnih namirnica, čitanjem drage knjige, slušanjem drage muzike. Ona je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice. To su naša sjećanja i naše znanje, naša bol i naši strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesti o tijelu, možemo ih osvijestiti, usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote pokreta.
Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.
Misaonom tjelovježbom ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo misaonom idejom pokreta stvarati pokretne misaone slike koje uzrokuju i usmjeruju pokret i pretvaraju ga u lijek protiv tjelesne i duševne boli.
Jednog davnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala i divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom. Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.
Bol je tog jutra postala vladarica nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres koji je urušavao geometriju tijela i pokreta.
Teoretsko znanje mi je govorilo da se to događa mojom krivicom. Bol se kriomice uselila u ruine mojih zglobova kao beskućnik u razrušenu kuću. Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima mistika iz trinaestog stoljeća.
Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe
Kroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,
Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko."
Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!
Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja sam je osjećala samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.
Bol, ta nezvana gošća u mom tijelu, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples mojih osjećaja.
Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?
Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, uranjanje u zvukove nutarnjeg svemira i uz tonove nutarnje svjetlosne muzike sanjati ljepotu postojanja. Zrake nutarnjeg sunca se, dodirujući moje misli, lome i osvjetljavaju mi stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva moje podsvijesti.
Odjednom vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivam čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni trepere sitne strune najsitnijeg djelića atoma i ja vidim sva moja proživljena stanja.
Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem oluju misli. Misaoni prah se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujem obrise mog uspravnog tijela u pokretu.
Tonovi simfonije univerzuma postaju zvukovi pjesme koja izvire iz žubora česme života. Osluškujem romor kapljica rijeke vremena, osjećam kako se u meni budi uspavani ritam i ćutim da tajnoviti stranac nestaje iz mog života.
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13479
bglavac
edin.kecanovic
