Ljudi imaju potrebu zabadati nos. Potreba koju neki zovu i znanje dok drugi smatraju a treći ništa, ni da omirišu. Kao... Svakako imaju nos. Da zabadaju.  Da bi znali ili ne. Ali, obično zabadaju nos da bi vidjeli što se oko njih zbiva. Pojma nemaju da nos nije organ vida. Zabosti nosom je toliko neodoljiva radnja, da se od nje  gubi sva zdrava pamet i u kojoj se sve racionalno zaboravlja. A racionalno bi bilo pogledati i osluhnuti a zatim tucnuti stranom o stranu mozga. I donijeti vlastitu procjenu stvarnosti. Ispada da je znatiželja gotovo istovjetna zatelebanosti. Razlika je u zabadanju, izvjesnom i odmah, za razliku od neizvjesnog. I gdje je nestalo znanje?

Potreba zabadanja nosa, jako je stara potreba. O njoj su govorili još i stari kinezi a prije njih još stariji kinezi. To je potreba i radnja od koje su mnogi odapinjali. Ti prvi pioniri zabadanja nosom, svojim su tragičnim zabadanjima  spasili život mnogima u slijedećim generacijama. Ustanovljavali su gdje se smije a gdje ne smije zabadati nos. A i zašto. S vremenom je zabadanje nosom doživjelo mnoge devijacije, pojavile su se i fizičke devijacije nosa i u nosu. Sve učestalija pojava. Kao i sve učestalije nepotrebno zabadanje nosa. Potreba izrasla u malo potrebu a puno znatiželju.

Zabadanje nosom je ipak donekle ograničena radnja. Ograničena je saznanjima da u nešto nije dobro zabosti. Ograničena je i duljinom nosa kao i blizinom stvari u koje treba zabosti spominjani organ. Da bi se zadovoljila potreba zabadanja nosom na daljinu i u daleke stvari, da bi se dakle zadovoljio porast potrebe za radnjom kao i znatiželja,  izmišljena je komunikacijska tehnika. Koja je zamijenila prvobitne jahače.

Rast komunikacijske tehnologije proporcionalan je ljudskoj potrebi zabadanja nosom. Raste sve a najviše korov. Kako na livadi, tako i među ljudima. Zabadanja nosom na daljinu kao i sva oprema koja tome služi imaju za rezultat porast vjere na globalnoj razini. Jer kada sami nismo zaboli nosom, moramo vjerovati onom koji ga je nabio kao i mjestu u koje ga je nabio. Naravno da se može zaključiti da je komunikacijska oprema ujedno i religijska. zbog porasta vjere u tuđa zabadanja.  I naravno da je ljudima procjena stvarnosti srozana na minimum.  Što slijedi kada ti netko sjebe vlastitu procjenu stvarnosti, to se zna.