Otvorena srca se zaustavljam na Adi snova, tajanstvenom otoku sreće u rijeci vremena. Doplovila sam ljubičastom svjetlosti, rukavcima iznjedrenim iza vrata vremena, u onom velikom nedokazljivom postojanju koje je bilo samo ljubav, nepostojeća točka željenog mira u kojoj se zrcale sve točke svemira. U toj purpurnoj sferi, u Ametistnom zagrljaju trenutka izranja kristalni most satkan od spektra duginih i mojih boja, čudesni vrtlog koji se širi bespućem tek začetog sna i sjedinjuje nebo i zemlju, moj mali kozmos u bezvremenu velikoga. Iz daleke iskre se rodiše božanstva koja stvoriše nas, mene i tebe dragi moj dječače u čijim očima se zrcali san. Osjećam prazagrljaj u kojem smo svi plesali početak ove božanske komedije u kojoj se složilo devet zrcala kroz koja prolazimo da bi dosegli želju i ostvarili davna snoviđenja. Zapisana istina u apokrifnim evenđeljima je danas svjedočanstvo zablude kojom su nas stoljećima hranili krojači sudbine i gospodari našeg ovozemaljskog vremena. Riječ apokrifan danas znači lažan a nekada davno je značio tajnu. Apokrifni zapisi su bili skrivani od nas, čitala ih je samo manjina u svojoj pohlepi za vlašću, odabrani koji su ispisivali novi zavjet vječnosti. Iako se danas polako raspljinjava slijepo vjerovanje u legendu, Krist je još uvijek najsvjetliji lik u našim sjećanjima.
Osuđen da svoje poslanje propovjeda u dubokoj provinciji svijesti, on nam kao ni mnogi poslije njega nije ostavio ništa ispisano slovima njegova zvjezdanog neba, njegova svemira koji je ostao njegova najznačajnija metafora kojom se služimo. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama to je premisa koja još uvijek blješti kristalima sjećanja, blješti u galeriji uspomena, svjedoči da smo mi i univerzum sjedinjeni zlaćanom spiralom svevremena. Slijedim spiralnu dinamiku postojanja i osjećam da je ljepota tek ljepota kada se dijeli, umnožava i grli sa tuđim ljepotama. Zatvaram oči i vidim bezbroj kristalnih kugli koje lebde beskarajem i u svom kozmičkom plesu rađaju trenutke pune ljubavne moći. U jednoj kugli vidim petogodišnjeg dječaka koji je od gline napravio nekoliko vrabaca koji cvrkućući poletješe ka nebu. To mi dokazuje da je zrcaljenje u univerzumu uma nezaustavljivi proces drevne mudrosti koja prelama svjetlost nad svjetlima u kristale različitih oblika.
Trojstvo u meni se sjedinjuje u biće spoznaje koje jezdi mjesečevim sjajem i skuplja zrnca zvjezdanoga praha u mrežu svijesti, simfonijom boja kroti podivljale vrance osjećajnog neba, pretvara ih u misaone slike i slaže u galeriju uspomena. Ljubav, satkana od svilenih niti osjećanja osjećaja postaje iz dana u dan sve ljepša i čistija zvijezda na unutarnjem nebu. Osluškujem kapanje zrnaca pješčane ure i slutim nezaustavljivost rijeke u kojoj se ogledamo kao pejsaž sna. Zarobljeni u zemaljskom vremenu mi se igramo staklenim perlama, osluškujemo tu Hesseovu metaforu glazbene umjetnosti i sudjelujemo u skladanju svjetlosne muzike vječnosti.
bglavac
edin.kecanovic
