Piše: Steven Roschlitz, PhD

 

Bi li temeljni uzrok vaše kronične ili okolišem potaknute bolesti mogao biti «rijetka» bolest za koju bi zapravo 20 posto čovječanstva moglo imati predispoziciju? Mnogi ljudi imaju neku kroničnu bolest, ili bolest okoliša, za koju se čini da nitko nema rješenja. Modernog čovjeka muče kronični umor ili bolesti kopnjenja (sindrom kroničnog umora [SKU], mijalgični encefalomijelitis [ME], fibromijalgija), alergijski poremećaji (na hranu, kemikalije, elektromagnetska polja [EMP]), bolovi i upalne bolesti, «mentalne» bolesti te degenerativne bolesti kod starijih osoba. Oni koji boluju od tih poremećaja uglavnom najprije odlaze ortodoksnim liječnicima, a potom alternativnim liječnicima. Često ne pronađu nikakav lijek ili olakšanje.

Bi li odgovor mogao biti u slabo poznatom metaboličkom poremećaju za koji se pogrešno govori da je vrlo rijedak? Bi li ta slabo poznata metabolička bolest mogla biti skriveni uzrok barem nekih slučajeva SKU-a, ME-a, fibromijalgije, Alzheimerove bolesti, hipoglikemije, astme, čireva, autizma, predmenstrualnog sindroma (PMS), bolesti nadbubrežnih žlijezda ili štitnjače, anksioznog i paničnog poremećaja, depresije, shizofrenije, epilepsije i eksplozije netolerancije na kemikalije iz okoliša i hranu? Kao što ćemo vidjeti, jedan od tragova je pitanje jeste li u prošlosti imali lošu toleranciju na kofein, alkohol, lijekove, stres, određene namirnice (uključujući agrume, rajčicu, začine), mononatrijev glutamat (MNG), Sunčevu svjetlost, toplinu, pa čak i vitaminske i mineralne dodatke prehrani?

Taj skriveni metabolički poremećaj zove se porfirija. Naziv porfirija izveden je iz grčke riječi za ljubičasto. Zapravo se radi o skupini od osam metaboličkih poremećaja kod kojih tijelo pravilno ne stvara bjelančevinu zvanu hem. Umjesto toga, rezultat je višak tvari zvanih porfirini, od kojih su neke ljubičaste. One djeluju kao unutarnji toksini. Nakupljaju se ili ulaze u stanice i organe štetno djelujući na njih. Jedna hemska bjelančevina već vam je poznata: hemoglobin, koji prenosi kisik kao dio naših crvenih krvnih zrnaca. Hem je gotovo identičan klorofilu, s tom razlikom što ima željezo u središtu svojih četiriju dijelova porfirinskog prstena, dok klorofil u njegovom središtu ima magnezij (slika 1). Zato je hemoglobin crven, dok je klorofil zelen.
Porfirija je bila poznata još Hipokratu u staroj Grčkoj kao bolest krvi i jetre. Godine 1871. objavljena je uzročna uloga ljubičastih pigmenata – porfirina – u porfiriji. Klinički sindrom detaljno je opisan 1889. što je datum koji se poklapa s gotovo epidemijskom raširenošću porfirije u Europi, izazvanom lijekom sulphonalom. Neki stručnjaci tvrde da je između 1888. i 1890. u Europi čak 14 posto ljudi koji su uzimali spomenuti lijek sa sumporom za nesanicu imalo porfirijske reakcije na njega, što je dokaz, još prije više od stotinu godina, da porfirija nije rijetka bolest. Štoviše, znatan postotak ljudi mogao bi imati genetski nedostatak, ili predispoziciju, za dobivanje porfirije nakon izlaganja otrovima.

U tijelu postoji barem devet različitih hemskih bjelančevina. Pored hemoglobina ključnu skupinu hemskih bjelančevina predstavljaju citokrom P450 enzimi. Kod (skrivenih) bolesnika od porfirije tih enzima ili nema dovoljno ili ne funkcioniraju. Ti ključni enzimi većinom se nalaze u jetri, ali također se javljaju u gastrointestinalnom traktu, bubrezima, mozgu, nadbubrežnim žlijezdama, spolnim organima, krvnim žilama i koži. Citokrom P450 enzimi metaboliziraju mnoge spojeve i rade na detoksikaciji brojnih stranih spojeva koji ulaze u tijelo. Ti spojevi uključuju kofein, alkohol, toksične kemikalije iz okoliša, lijekove i sastojke hrane. Ali citokrom P450 enzimi također metaboliziraju naše vlastite hormone i mogu biti uzrok nekih bolesti nadbubrežnih žlijezda ili štitnjače. Također metaboliziraju neke vitamine.

Zanimljivo, citokrom P450 enzimi dobili su naziv na temelju zapažanja da te proteinske molekule reagiraju na svjetlost valne duljine 450 nanometara koja se nalazi u indigoplavom dijelu vidljivog spektra. Takva svjetlost može proći kroz većinu staklenih prozora te može potaknuti ili aktivirati citokrom P450 enzime i izazvati bolest kod ljudi sa skrivenom porfirijom, zbog čega neki moraju potpuno blokirati prolaz svjetlosti u vlastiti dom. Obratite pažnju na to da u filmu Taksist (1976.) lik kojega glumi Robert De Niro mora potpuno blokirati prodor svjetla na svim prozorima tijekom dana i izlazi i radi isključivo noću, postajući kroz to vrijeme sve više mentalno neuravnotežen.

Jedan drugi hemski enzim metabolizira triptofan, zbog čega neki skriveni porfiričari – i astmatičari – ne podnose triptofanom bogate namirnice (puretinu, piletinu, bučine sjemenke) ili dodatke prehrani. Živčanim stanicama za pravilan rad također je potreban hem. Zato bi porfirija mogla biti odgovorna za neke slučajeve Alzheimerove ili Parkinsonove bolesti, za koje se zna da su povezane s toksinima iz okoliša. U SAD-u oko 50 posto  ljudi koji dožive srednje osamdesete boluje od nekog oblika Alzheimerove bolesti.

Poznato je da i kod višestruke kemijske osjetljivosti (VKO) i kod porfirije i najmanje količine kemikalija mogu biti okidač za tešku bolest. Kod klasične porfirije najgora je mogućnost toliko teška neurološka dezorganizacija da može doći do respiratornog kolapsa. Srećom, to se rijetko događa i najčešće je posljedica reakcija na lijek. Tako bi, opet, moglo biti nužno prekinuti nepotrebno uzimanje lijekova. Mnoge kožne ili bihevioralne reakcije na lijekove zapravo bi mogle biti porfirijske reakcije. Ekstremne, nasilne reakcije (ubojstvo, samoubojstvo) na neke antidepresive mogle bi biti porfirijske reakcije, budući da je za tu klasu lijekova poznato da snažno potiče porfiriju.

Osam različitih porfirijskih sindroma javlja se zato što postoji osam metaboličkih koraka u pretvaranju porfirinskih spojeva u hem u tijelu. Pola od osam porfirijskih poremećaja uzrokuje tegobe koje uključuju neurološke (ili «mentalne»), gastrointestinalne ili mišićne simptome. Druga polovica porfirija uzrokuje kožne bolesti. Ljudi koji pate od kožnih problema koji su reakcija na lijekove ili izlaganje suncu mogli bi imati jednu od kožnih porfirija.

Slavne osobe s porfirijom – koje to nisu znale...

Medicinski detektivi vjeruju da su neke vrlo slavne osobe bolovale od porfirije. Možda ste vidjeli film Ludilo kralja Georgea (1994.) u kojem je britanski kralj George III prikazan kako boluje od neuroloških i bihevioralnih smetnji. Na kraju filma napomenuto je kako se danas vjeruje da je imao porfiriju. Georgeovom šukun-šukununuku, princu Williamu od Gloucestera, 1968. dijagnosticirana je porfiria variegata u dobi od dvadeset i sedam godina. I spomenuti princ William i George III. bili su potomci Mary, kraljice Škotske, za koju se danas također vjeruje da je imala porfiriju. To bi mogao biti razlog za tvrdnje o takozvanoj kraljevskoj plavoj krvi, jer krv, urin ili stolica mogu imati drukčiju boju kada bolesnik ima težak napad, posebno ako se njihov uzorak neko vrijeme ostavi na suncu (to obično nije slučaj).

Ja sam iznio tezu da je Adolf Hitler možda bolovao od porfirije. Kad se pušilo u njegovoj blizini bilo mu je zlo, što je pušača moglo koštati života. Također je trpio bolove u trbuhu – što je navodno tipično za porfiriju. Zanimljivo, poznato je da su mu njegovi liječnici davali injekcije glukoze, što je nekada bio jedini službeni tretman za porfiriju. Ne trebam ni komentirati njegovu mentalnu poremećenost.
Možda najtipičniji primjer osobe s porfirijom bio je Vincent van Gogh. Danas mnogi vjeruju da su njegove tegobe nastajale po sljedećem scenariju. Van Gogh bi slikao i onda bi se ozbiljno razbolio. Žalio se na probleme sa želucem i probavom, tjeskobu, halucinacije, smušenost, agresivnost i nesanicu. Članovi njegove obitelji bolovali su od epilepsije, depresije, otkazivanja rada bubrega i suicidalnosti. Kad bi se van Gogh osjećao bolesno nakon slikanja svoje je probleme pokušavao ublažiti tako što bi se omamio alkoholnim pićem apsintom (koje sadrži pelin). Međutim, danas je poznato da i alkohol i sam pelin uzrokuju ili pogoršavaju napad porfirije. I doista, popivši alkohol/pelin, van Gogh je često bio mentalno poremećen. Jednom je prilikom odrezao dio svog uha i poklonio ga prostitutki. Kasnije se ubio, kao što je učinio i jedan od njegove braće. Ali prije nego što je počinio samoubojstvo više puta mu je pružena pomoć tako što je odveden u sanatorij. Tamo mu nisu dopuštali da slika ili pije svoj apsint. Oporavio bi se, pustili bi ga, ali bi se vratio slikanju. Tada bi van Gogh udisao te kemikalije iz boja, pio svoje piće s alkoholom i pelinom i ponovno postao poremećen. (Višestruka kemijska osjetljivost kao dijagnoza u to je vrijeme bila nepoznata.)

Među slavne ljude koji su možda bolovali od porfirije – kao rezultat namjernog ili slučajnog trovanja teškim metalima – spadaju Mozart i Beethoven. Analiza minerala na uzorku kose dokazala je da su kralj George III i Beethoven bili otrovani – George arsenom, a Beethoven olovom. Kronična porfirija često može biti rezultat trovanja teškim metalima. Beethovenov liječnik tretirao je i Napoleona Bonapartea za kojeg je poznato da je bio otrovan arsenom.

Bolesti okoliša i netolerancije na hranu

Važno je zapamtiti da teški metali ili drugi otrovi mogu uzrokovati teške bolesti bez izazivanja porfirije. Ali skriveni porfiričar često se nikada ne oporavi nakon nekih izlaganja – uključujući izlaganja teškim metalima, pesticidima, plijesnima i drugim toksinima. On može postati kronično bolestan i/ili «alergičan». Živa – poput one koja se nalazi u zubnim plombama, cjepivima, ribi, zraku i drugim izvorima – ima vjerojatno najjaču sposobnost izazivanja kronične porfirije. Dok je otrovnost žive dobro poznata alternativnim liječnicima, činjenica da kod takvih pacijenata često izaziva porfiriju nažalost nije.

Slučaj van Gogha također je oličenje onoga što ja zovem «dvije strane iste medalje». S jedne su strane bolesti okoliša; s druge je strane porfirija, a možda i kasnije bolesti koje se jave nakon što čovjekov sustav oslabi zbog porfirije. Bolesti okoliša uključuju VKO, osjetljivost na elektromagnetska polja (OEMP) i gotovo univerzalno reagiranje na hranu. Porfirija bi također mogla biti kriva za sindrom Zaljevskog rata i bolesti koje su posljedica umetaka za grudi. Prvi koji je predložio vezu između VKO-a i porfirije bio je američki stomatolog David C. Downey, čiji je izvještaj objavljen 1992. On je otkrio da su neki od njegovih pacijenata postajali kronično bolesni i «alergični» nakon što bi im implantirao zubne proteze s metalom i činilo se da ne uspijevaju ozdraviti.

Sredinom 1990-ih nekoliko je liječnika provelo studije koje su pokazale da od 70 posto do 90 posto osoba koje boluju od VKO-a ima poremećaje metabolizma porfirina. Godine 1996. dr. Downey je postavio hipotezu da bi čak do 20 posto čovječanstva moglo imati genetsku predispoziciju za razvoj nekog oblika kronične porfirije nakon izlaganja otrovima, od čega bolesnik zatim dobije neke trajne, kronične bolesti i/ili bolesti okoliša.

U novije vrijeme drugi liječnici napisali su članke za časopise o vezi skrivene porfirije s fibromijalgijom i Alzheimerovom bolesti. Treći su liječnici otkrili da kronične infekcije kod nekih ljudi uzrokuju ili pogoršanje genetske porfirije ili obolijevanje od stečene. Bi li mnogi ljudi koji postanu teško bolesni i/ili alergični nakon infekcije kandidom, virusima, lajmskom bolesti ili protozoama također mogli imati porfiriju? Iako je porfirija genetski poremećaj, može ju uvelike pogoršati izlaganje toksinima i/ili uzročnicima infekcije. To bi, barem dijelom, moglo biti zato što dodatni toksini preopterete detoksikacijski kapacitet citokrom P450 enzima.
Različiti ljudi imaju različite netolerancije na hranu. Neki ljudi moraju strogo izbjegavati namirnice koje sadrže bilo što od sljedećeg: mononatrijev glutamat, spojeve sumpora (luk, češnjak, brokulu, kupus i drugo povrće), salicilate (mnoge vrste voća), oksalate, sijalinsku kiselinu (meso ili mliječne proizvode), namirnice koje stvaraju histamin, začine, gluten, lecitine, biljke iz porodice pomoćnica (rajčicu, krumpir, paprike) ili masti/ulja. Jedan od razloga za reagiranje na različite tvari iz hrane leži u tome što postoje različiti citokrom P450 enzimi koji detoksiciraju svaku od tih tvari. Tako možete vidjeti da neki dobro poznati problemi zapravo mogu biti dio porfirije. Uzmimo, na primjer, hiperaktivnost: preporuka Feingoldove prehrane za hiperaktivnu djecu je izbjegavanje voća koje sadrži salicilate, ali na salicilate djeluje poseban citokrom P450 enzim. Jedna klasa kemikalija proizvodi se ciljano radi uništavanja citokrom P450 enzima - pesticidi. Da, biljke također imaju citokrom P450 enzime koji im omogućuju da detoksiciraju ili metaboliziraju tvari.

Mnogi pesticidi, možda i većina, preopterećuju ili uništavaju citokrom P450 enzime u biljkama. A naši citokrom P450 enzimi gotovo su identični onima u biljkama, što vam govori koliko je zastrašujuće dopuštati da ljudi jedu namirnice koje sadrže bilo koju količinu pesticida.

http://www.svjetlost-online.com/index.php/izabrani_tekstovi/citaj/74