Vrijeme je neshvatljivo, čudno, kao što je netko odavno primijetio: dok ne razmišljaš o njemu vrlo dobro znaš što je vrijeme, ali čim te netko pita, više ne znaš, izgubiš se, lutaš u traganjima. Uvijek uzaludnim! Nema povratka na staro! To zna pouzdano! Vrijeme teče u jednom pravcu, neumitno, mrveći sve svojom ledenom neumitnošću. Dugo se vremena ništa ne događa, sve teče mirno, uhodanim tokom, a zatim iznenada sve se uzburka i sve se promjeni i sve je drugačije, a čovjek, ta vječno prokleta budala, počinje cijeniti ono što gubi tek u tom trenutku, smatrajući ga prije toga nečim što mu pripada. I ne obraća pažnju na svoju sreću, bogatstvo života: ne shvaćajući kako mora sreću zalijevati sokovima ljubavi. Inače usahne. Sad je svjestan: ono su bila sretna vremena! Koja su sad prošlost. Sad žali, a onda nije uživao u njima. Žali i zbog toga. Ostala je žalost, vječna pratilja propuštenog.
Lamentirajući nad crnim pivom, Ervin je proklinjao sve svoje greške koje je učinio u suživotu sa Natašom, one znane i neznane: prihvaćao je činjenicu da ih je bilo. Više nije bilo mjesta samozavaravanju! Vrijeme istine! Čitava je godina prohujala od onog nemilog događaja, kad je u dnevnoj sobi zatekao ženu sa mlađahnim ljubavnikom. Mnogo se toga dogodilo od tog dana, ali promjene nisu bile dobre.
Odlučili su se na pomirbu ( "radi djece", bila je česta uzrečica i on ju je mrzio, uzrečica nije oslikavala pravo stanje stvari - prije će biti da Nataša i on nisu željeli priznati poraz, krah braka, pa su grčevito pokušali nešto novo ), nastaviti zajednički život, zajedno dostojanstveno ostarjeti, zaboraviti prošlost, okrenuti se budućnosti, posvetiti budućnosti svoje djece.
- Slažem se - pristao je Ervin na sve što je predlagala Nataša - ali zahtijevam da se odselimo! Početi ćemo novi život u drugom gradu, u nepoznatoj okolini.
Klimnula je: razumjela je njegovu potrebu za novim, za bijegom. Novi, obećavajući početak. Za njih!
Otišli su iz grada: novi grad, nepoznata sredina, novi posao, drugi ljudi, i još mnogo toga, održavalo je njihov napuknuti život. Otkrivajući i upoznavajući novo, nisu imali vremena misliti na staro. Nikome nisu rekli u koji grad odlaze. Novi grad, novi život: bez prtljage prošlosti. Naravno da više ništa nije bilo isto u njihovom
Ljubav su vodili rijetko, sve su duži bili periodi apstinencije: u Ervinu se gasila želja. Nataša je šutjela, naslutivši razlog tome: šutke se nadala da će kriza proći. Nije prolazila i Ervin je postajao sve nervozniji, a njegova se nervoza odražavala u obitelji na najgori mogući način: djeca su se počela pribojavati često bez razloga, kako je njima izgledalo, naprasitog oca.
Mučeći okolinu i samog sebe, Ervin je nakon pet mjeseci takvog života, odlučio nešto učiniti. Pet mjeseci nije vodio ljubav sa Natašom, a ni sa kojom drugom ženom. Tog je jutra, probudivši se nakon erotičnih snova, odlučio prekinuti vlastito mučenje. Snovi su ga uzbudili, ali na javi, istog trenutka kad je pored sebe ugledao Natašu, uzbuđenost se počela povlačiti, puštajući na svoje mjesto ravnodušnost, nedostatak želje, mlohavost. Pokušati će sa drugom, ne sa vlastitom ženom. Mora doznati je li je još muškarac, može li uživati u seksu, je li impotencija uvijek prisutna, je li postala dio njegove prirode, ili je to slučaj samo kad je u pitanju njegova žena?! Ta su ga pitanja izjedala i više nije mogao podnositi njihovo breme: morao je otkriti odgovore. Ma kakav odgovor bio, bolji je od neizvjesnosti.
Učinio je "pokušaj preispitivanja moga ja", kako je posprdno sa ironijom i dozom humora nazvao kratkotrajno valjanje sa profesionalkom u bezobličnoj atmosferi hotelske sobe. Sasvim novo iskustvo. Drugačiji svijet. Nepoznat.
- Nisi baš često sa mojom vrstom - rekla mu ona, dok je stavljao novčanice na noćni ormarić pored kreveta. Trudio se biti diskretan, skrivajući neugodu.
- Istina - odgovorio je, pitajući se, što ona misli: kojoj to vrsti pripada?
Sat vremena kasnije, kad su se oblačili, spremajući se ponovo sudariti sa istinskim životom od koga su pobjegli u ovu bešćutnu sobu, češljajući kratku smeđu kosu, ona ga, iskosivši pogled preko desnog ramena, upita:
- Zašto si sa mnom? Obavio si stvar, a ni malo nisi uživao!
- Htio sam se uvjeriti da nisam impotentan!
- Oh, dragi moj: nema impotentnog muškarca u mom krevetu!
Otpijajući posljednje kapi piva, Ervin se prisjeti te rečenice izgovorene prije nepunog sata. Ta mu je rečenica bubnjala u glavi. Shvatio je: impotentan je samo sa svojom ženom! Sa Natašom!
Ervin ustane, plati pivo, odšeta do automobila, upali motor i krene kući. Sumrak se počeo lagano spuštati: pažljivo je vozio, nije mu potrebno da mora objašnjavati što je radio na ovom mjestu, neuobičajeno dalekom od njegovog uobičajenog kretanja. Vozio je mirno, razmišljajući. Poslati sve k vragu, pokupiti se i zauvijek napustiti Natašu, bez obzira na posljedice? Gore ne može biti, zar ne? Ili ostati sa njom i povremeno odlaziti na ovakve izlete istog karaktera poput današnjeg? Odluka je u njemu rasla, sazrijevala.
Parkirao je kola ispred kuće, uspeo se odlučno preskačući po dvije stepenice na četvrti kat, otključao vrata stana i stupio u dnevnu sobu.
- Kasniš malo, danas - dočeka ga Nataša. - Što te zadržalo?
Ne skidajući odlučnog pogleda sa njenog privlačnog lica, Ervin joj odluči bez kolebanja izreći odluku koju je donio još u automobilu, vozeći se prema ovom trenutku!
"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
bglavac
edin.kecanovic
