| Cipele |
 Utvrdili smo da smo nas četvero s godinama nagomilali previše cipela. Rekla sam proberite svatko svoje, ostalo nosim u Caritas, ljudima trebaju cipele a ove ovdje stoje bez veze. Ispao je veliki paket. Ujutro sam u dvorištu Caritasa na Svetom duhu u Zagrebu zatekla mlađu ženu kako šmrkom pere pod oko kontejnera za smeće. Gospođo, donijela sam dosta cipela, gdje bih vam to mogla staviti? To su sve dobre cipele i sve očišćene. Evo tu, pokazuje mi rukom. Tik uz kontejnere leži golemi stari sanduk, mislim da je od šperploče ili tako nečega, prljav i oguljen, sa stranicama gnjilih rubova. Unutra je istresena odjeća koju su građani donijeli za nesretnike bez kruha, bez posla i bez sreće. Ima bijelih potkošulja, pletenih džempera, muških hlača i drugih kućnih viškova iz domova u susjedstvu. U sanduk je vjetar donio lišće. Lišće se izmiješalo s razbacanim i isprevrtanim rukavima i nogavicama koje su u ovaj Caritasov second hand sigurno stigle pristojno složene i spakirane, isto kao i cipele iz mog ormara. Tu je red, kako vidim, takav da ću ja na sve to trebam iskrenuti svoju obuću, ili dječje čarapice, ili košulje koje su postale pretijesne ili ma što da sam donijela. Ovdje da to stavim, pitam ženu. Ovdje? Momentalno postajem ljuta. Ovaj je Caritas unutar glomaznog crkvenog kompleksa. Tu je crkva i redenici fino uređenih i nedavno dograđenih crkvenih zgrada, popločene staze i visoke, skupe ograde, okolo je njegovano zelenilo. Mislim kako su bezobrazni, bešćutni i licemjerni. Kao pomažu sirotinji, a u stvarnosti o njima misle da su stoka. Kraj toliko raskošnog grijanog prostora, odjeća i obuća za nevoljnike stoji vani na vlazi, istovarena na hrpu u smrdljivi sanduk u kakvom pristojan svijet ne bi volio držati ni drva za ogrijev. Da, da, tu stavite, kaže mi crkvena žena glasnije, kao kad se ponavlja gluhome. Čitam nekidan kako Katolička crkva traži da joj se vrati parcela od 345.000 kvadratnih metara na kojoj je sagrađen zadarski aerodrom ili da ju se obešteti novcem ili drugim adekvatnim terenima. Neprestano im se vraćaju zgrade i zemljišta, ali zahtjevi nikad ne prestaju iako je Crkva postala financijski najmoćnija kompanija u državi. Svake godine Crkvi se iz proračuna moralo isplatiti po 300 milijuna za kler, a dodatne milijune ubiru kroz budžete ministarstava kulture, obrane, unutarnjih poslova i obrazovanja, iz proračunskih rezervi i od jedinica lokalne samouprave. Pritom Crkva u Hrvatskoj, za razliku od prakse u svim drugim zemljama, pa i u Vatikanu, nikad nije podnijela račun o tome u što je potrošila proračunski novac. Hrvatska biskupska konferencija gradi u Zagrebu palaču skandaloznog luksuza. Žena iz Caritasa me više ne gleda i ne vidi. Zašto stavljate ljudima stvari u ovaj svinjac, pitam je. Kakav svinjac, iskosi se ona prema meni. Oni tu izaberu što im treba! Pa gdje bismo mi to inače držali? Gdje biste to držali, ponavljam gledajući prema mramornoj fasadi. Ovo je svinjac. Siromašne ljude biste trebali poštivati, a vi ih ponižavate. Barem bi ovdje to trebalo biti tako, naglašavam prstom uperenim prema crkvi. Ali žena mi je već okrenula leđa. Niti razumije što govorim, niti ima vremena. |
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
-----------
lp, boro
http://budan.blog.hr/
bglavac
edin.kecanovic
