U svijetu poljuljanih duhovnih, kulturnih, etičkih i moralnih vrijednosti gdje svatko svakoga želi iskoristiti kako biti siguran u partnera, prijatelje, obitelj...

Kako možemo biti sigurni da nas oni koje najviše volimo neće iznevjeriti i prevariti?

Odgovor je jednostavan – ne možemo! Gledamo stvari koje se događaju oko nas, slušamo razne priče sa strahom da ćemo se mi jednom naći u nečemu sličnom...

Koliko sam puta tješila uplakanu prijateljicu koja me u suzama pitala: «Trebam li mu oprostiti?» Kako odgovoriti na tako teško pitanje, pogotovo ako imaju 10-ak godina zajedničkog života i bar dvoje djece? Toliko je puno života u igri, posebice onih malenih i nedužnih i teško mi je ostati neutralna u ovakvoj priči jer se uvijek pitam: «Zašto on nije mislio o svojoj ženi i nedužnoj dječici kada se našao pred iskušenjem?»

Zar je jedan trenutak zanosa i ushićenja vrijedan da se povrijede oni koje najviše voliš?!?

Što je s onim «Ne čini ono što ne bi želio da drugi čine tebi!»...

U što smo se mi ljudi to pretvorili? Mozak nam je ispran reklamama punim ženskih grudi, nabildanih tipova, sladoleda, čokolade, zabranjenih stvari koje nam se nude na dlanu uz poruke: «Ništa nije zabranjeno!» i «Sve za tvoj užitak»...

Kakav užitak? Tjelesni, samo tjelesni! Potrošački mentalitet zavladao je i u emotivnim vezama. Zar današnji klinci ne kažu kad su bili s nekim: «Potrošio/la sam ga»?

Pretvorili smo se u proizvod, stvar, sredstvo, papirnatu maramicu koju nakon upotrebe baciš!

Da ne bude zabune, mladi su još cvijeće prema onima u braku! Oni su bar iskreni, dok su im roditelji jednako tako promiskuitetni, ali dvolični pa svoje bračne afere kriju i održavaju privid bračne idile...

Obično sam na stranih mlađih jer bolje ne znaju i ne vide... Kakav im mi primjer ljubavi, zajedništva i povjerenja zapravo dajemo? Nikakav, zato se tako i ponašaju...

Sve je podređeno tjelesnom užitku i zadovoljstvu po onoj staroj: «U se, na se i poda se!»

Zar je to ljudski domet u ovome životu, najviše što možemo?!?

Gdje su tu emocije, misli, razmjena osjećaja, dodir Duša?

Ne bi li ljubav trebala biti nešto uzvišeno i veličanstveno, vjenčanje Duša s Neba na Zemlji?

Čak i ako ljubav ima rok trajanja i nije savršena i vječna, zar nije pošteno iskreno reći osobi s kojom smo u vezi, razrješiti postojeću situaciju pa da svako može srediti svoj život i otići svojim putem?

Očito je lakše slagati, živjeti u prividu i bračnom trokutu ili četverokutu!

Izreći i živjeti svoju istinu – za to treba imati hrabrosti...

 

Željka Tokić, Angels centar HTA