Ernest Becker zanimljiv je čovjek, koji je svoj život posvetio proučavanju “ljudskog stanja” i smisla postojanja. Iz tog je razloga za studij izabrao antropologiju,  jer ona znači upravo to -”proučavanje čovjeka”.

O tome kakva je osoba bio, najbolje govore detalji iz njegovo života. Svakoga čiji intelekt je poštovao, pitao bi za listu knjiga koje su najviše utjecale na njihovo razmišljanje.

Kad bi čuo za nekog autora kojeg još nije čitao, odmah bi krenuo prema knjižnici, uzeo hrpu njegovih knjiga i povukao se u svoj ured na maratonsko čitanje.

Svoje je studente poticao upravo na to da razmišljaju svojom glavom, radije nego da prihvaćaju unaprijed data značenja.

Osim u praksi, i u teoriji ga je najviše zaokupljao problem “ljudskosti”. Na čovjeka je  gledao kao spoj dviju suprotnosti – suprotnosti između uma i tijela.

Becker je smatrao da se, više od same smrti, ljudi boje smrti značenja.

Pravo znanje o sebi, stoga, zahtijeva razumijevanje toga kako smo mi sami, kao i društvo, istkani od struktura značenja. Radi toga je smatrao da su najvažnija pitanja ona ljudskog identiteta, ljudske sudbine i značenja života.

To su obično pitanja identiteta koja često muče adolescente: “Tko sam ja i koji je moj odnos prema kozmosu?” “Koja je svrha mog života i kako bi ga trebao živjeti?”

Izvor slike: spiritualhealingjourney.com

Becker smatra da je čovjek razlomljen između simboličke svijesti o sebi i, s druge strane, svoje animalne prirode. On živi u stanju u kojem, s jedne strane, sam sebi daje ime, može zamišljati, istraživati i nagađati, dok je s druge strane, na kraju svog puta, hrana kukcima.

Takvo je stanje stvari nešto s čime se većina nas teško miri. Becker smatra da je upravo pitanje kako se s tim nosimo odgovor koji može objasniti mnogo toga, od individualne neuroze do Holokausta.

To je ono što je William James zvao “crvom u samoj srži” čovjekovog postojanja. Analitičnost se vidi kao pokušaj negiranja mogućnosti nesreće ili smrti, kao inzistiranje na našoj odvojenosti od prirode.

Dakle, čovjek se boji, i što onda? U što upire pogled? On jednostavno nije dovoljno jak da kroz to ide sam.

Da citiramo Maslowa: “Uživamo i oduševljeni smo svim božanskim mogućnostima što ih u sebi vidimo…a ipak, istovremeno drhtimo od straha, bojimo se i tresemo radi tih istih mogućnosti.”

I onda, kao društvo i kao pojedinac, najčešće stvaramo zasljepljujuće iluzije u kojima se možemo izgubiti. Ono malo hrabrih koji pokušaju otići onkraj sigurnih društvenih uloga nalaze istu prazninu, strah i anksioznost kao oni psihotični.

Da citiramo Jacka Nicholsona kao poručnika Nathana R. Jessupa u filmu “Malo dobrih ljudi”: “Istina? Želite istinu? Istinu ne bi mogli podnijeti!”

I tako dolazimo do Kierkegaarda. Becker smatra Kierkegaardov uvid u ljudsko stanje toliko naprednim da bi se njegova pisanja mogla smatrati “postfreudovskim”, pogotovo njegovo razumijevanje uzroka potiskivanja i njegovih zastrašujućih posljedica.

Čovjek se može zatvoriti, može postati opsesivan, može skupljati čepove boca, može raditi štogod treba kako bi se oslobodio straha.

Također se može “odrezati” od tijela, osjetiti beskonačnost i postati Bog pridružujući se šizofreničarima u guranju kupovnih kolica ulicom. Ili može, kako je to rekao Martin Luther, “osjetiti smrt kao da je ona prisutna”, ubiti svoje iluzije i priznati da je biće.

Tek tada, prema Kierkegaardu, može vidjeti “na onu stranu” apsolutne transcendencije, prema Ultimativnoj Sili Stvaranja.

Oslobođenjem od kulturalnog herozima usklađujemo se s beskonačnim u smislu kozmičkog heroizma.

No, stavimo na trenutak na stranu ponekad teško razumljive Kierkegaardove koncepte. Što mi sami možemo napraviti kad je riječ o odnosu sa smrću?

Izvor slike: arts.yorku.ca

Možemo srezati svijet na količinu koju možemo podnijeti. Možemo posvetiti svoje život rađenju nekog djela ili umjetničkog djela koje će nas učiniti “besmrtnima”. Možemo se čvrsto držati nacionalizma, ili rock zvijezda, ili marksizma.

Beckerova je ljepota upravo u tome što on na pitanje nošenja sa smrću ne nudi neki finalni “Odgovor”, nego samo par jako korisnih uputa o tome jesmo li na krivom putu i zašto smo ga točno odabrali.

Ernest Becker razumio je ljudsku potrebu za mitovima. Joseph Campbell jednom je rekao da se svijet danas prebrzo mijenja da bismo uspjeli razviti i održati bilo kakvu mitologiju. Pisci poput Beckera su poput sjemena na povremeno ogoljelom društvenom horizontu. Trebamo ih, stoga, čuvati.

http://www.psiha.com.hr