BISERNA OGRLICA
U bisernoj ogrlici samo jedno zrnce nije bilo biser. Ne zna se kako se to dogodilo – možda pomoću nečije nečasne namjere, a možda zabunom.
Zrnce je znalo da ono nije biser, i strepilo je da ga ne otkriju. No upravo je zbog njegova sjaja ono bilo najmanje sumnjivo. Malo mutniji sjajevi ostalih zrnaca osjećali su se čak potištenima pred ovim jakim i nesumnjivim blijeskom. I tako je on, patvoreni biser, zaslijepljenima čak služio potvrdom da se radi o ogrlici od prave vrijednosti.
Ogrlica je, dakle, nosila u sebi dva naboja: jedan je bio strah i osjećaj krivnje, a drugi mu je bio srodan – muka manjevrijednosti. Mlada žena, koja je od muža dobila na dar ogrlicu, osjetila je glavobolju i nesigurnost. Stadoše ju spopadati misli-pijavice:
“Ja sam jedno patvoreno biće, ali moj muž još nije to proniknuo... Zašto je kraj tolikih krasnih žena izabrao baš mene? Možda je bolje da odem prije nego što on otkrije da sam lažni biser...”
Kraj priče više nije važan.
U sredini su se spanđali krivnja krivih i potištenost pravih, a ogrlica, hej, prekrasna. Da bar nije bila prekrasna.
Sudbina slučaja je nesporazum sa zakonom.
bglavac
edin.kecanovic
