HDLU Galerija Karas ima čast pozvati Vas na otvorenje izložbe u utorak, 2. lipnja 2010. u 20,00 sati u Galeriju Karas, Praška 4, Zagreb Izložbe će biti otvorena do 12. lipnja 2010.

-----------------------------------------------

MARTINA MIHOLIĆ: ‘Perspektive S’ s elementima vezanog projekta ‘Katalog’ (velječa, Projekt6/Naputak za približavanje – Galerija VN) Izvadci iz ‘Kataloga’ Tihe točke nedogleda Gledajući Martinin labirint linijskog crteža, čistog i konzistentnog, neopisivo me nešto vuklo ka Cortasarovim Školicama… Život kao tumačenje nečeg drugog što ne dostižemo, a tu nam je nadohvat ruke, tek da skočimo… Koliko mi god bili jasni ti prizori u svom vizualnom govoru, jedan dio značenja, razumijevanja, kao da mi izmiče. Pokušavam se lišiti načina izvedbe… Medija… Strukture i izvedbenog procesa jer me očito zanima ono idejno. Čini mi se važnom struktura pokretačkih, stvaralačkih poticaja autorice. Jedna jedina riječ u Martininoj izjavi o vlastitom radu mi odzvanja kao prava: hermetičnost. Ne radi se tu o hermetičnosti kao nedostupnosti ili nepropusnoj zatvorenosti, već o vlastitosti koja se otuđila. Vlastitosti koja se obraća unutrašnjem svijetu, koristeći pritom, vizualne kodove onog vanjskog: urbanog i društvenog. Kreiranim kubusima, isječcima prostora, pridodane su dimenzije osobne perspektive, udaljene od stvarnih predodžbi i realnih konstalacija među stvarima, pojavama, individuama. Apsolutnost vremena i prostora je izmijenjena, promijenjena, negirana, dovedena u pitanje. Martinine radove, u ovom slučaju, vidim kao graničenja između zadovoljavajuće stvarnosti i jednostavne i intimne kontemplacije o unutarnjem svijetu. Rekapitulacijom i zatim rekonstrukcijom viđenog i domišljenog, stvorena su, sitno i oštro ocrtana, gotovo hermetična i nepomična stanja stvari. Stvorena je atmosfera bešumnosti… Sterilne tišine… Tišina se tu pojavljuje, na čas kao metaforični element pročišćenosti kreirane situacije i međusobnih, prostorno zadanih, odnosa, na čas kao ezoteričnost misli… Ona je neminovna posljedica neprestane i kontinuirane sinestetičnosti unutrašnjeg i vanjskog. Ovo je začahurena melankolija koja biva zbunjivana i zaustavljana brojnošću mogućih točki nedogleda. No, upravo je iščitavanje rada tečno i fluidno, nikad istoznačno, nikad konačno. Možda je baš to ona misao ili spoznaja koja mi, kao promatraču i potencijalnom interpretatoru izmiče… Alma Trauber _______________________________

Suvremeni autoportret umjetnika Autoportret kao forma u ovom slučaju možda i nije nešto na što bi u prvi tren pomislio promatrač, ali on je itekako prisutan pred njim, iako je sama pojavnost umjetnika odsutna. Suvremeni svijet kao izrazito vizualno igralište donio je mnoge promjene u percepciji umjetnika kao persone, on u tom kontekstu gubi bitnost svoje materijalne pojavnosti i sebe percipira kroz misaone procese, slike i iskustva koji ga čine posebnim i jedinstvenim. Na tragu toga su i radovi Martine Miholić koja u ovoj seriji predstavlja vlastite motive i slike koji su svima bliski i poznati, ali način na koji su postavljeni stvara potrebu za simboličkim iščitavanjem prisutnog. Martina u svojim radovima kroz tehniku, ali i velik dio motiva koji spadaju u perspektivne mreže ne stvara intimistički svijet vlastitog bića, već naznačava prostranstvo koje ostaje prazno, a time i skriveno upućujući na dozu suzdržanosti i potrebu za očuvanjem privatnosti. Ograničavajući se na određeni set motiva koji su postavljeni kaotično, izvan prirodnog okruženja i konteksta, ona daje limitiranu sliku sebe, detalj koji u trenutnoj situaciji smatra bitnim ili samo prisutnim. Kroz te simbole mogu se iščitati njezine težnje, shvaćanja, ali i odnos prema svijetu koji je okružuje u ovom trenutku s naglašenim karakterom promjenjivosti. Ivo Toplak __________________________________

Ovo nema smisla. Ne razumijem. Jako je apstraktno. Netko je zaboravio dodati boje. Vidim dva čovjeka ne razumijem što pokušavaju postići. Čini mi se da je to slika u slici. Pa me vjerojatno zato zbunjuje, a možda jednostavno nisam umjetnička duša pa zato ne razumijem. Maks Ferjanić ____________________________________

Izmicanjem čovjeka i njegovih aktivnosti iz uobičajenog konteksta, oni poprimaju drugo značenje, koje na promatrača ima učinak suprotan kognitivnoj mapi. Promijenjen kontekst postaje prostor kritičkog promatranja aktivnosti, a povratak u stvarno okruženje omogućuje provjeru značenja. Kao da je Madelon Vriesendorp nasumce odabrane ljude postavila na Il Monumento Continuo (Superstudio), bez njihova znanja. Nika Baričić ________________________________

….i prelijepi su! Jako… Toplo i senzualno… Nekako humano, kao neki prikazi zaboravljenog grada i ljudske vrste… Tako sam ja to doživjela. Podsjetilo me na virtualne memorije… Možda griješim, ali to mi je bio prvi dojam. U kojem si to mediju mislila ostvariti? Strašno neobično, ali ja sam to vidjela kao KRISTALNU konstrukciju. Mada, kad malo više razmisljam, definitivno mi izgleda kao scan nečijeg mozga… Bliski su mi sadržajno i mislim da razumijem tu mišung estetiku. Ali kažem ti, ti tvoji radovi su mi onako… Kao da uzmeš čip iz nečijeg mozga pa se komp zbrejka dok ga učitava… Nekako matriksasto… Baš neobično i zanimljivo! Jelena Kovačević _________________________________

Polja izoliranih svjetova, otuđene komunikacije. Puno se puta zapitam ostavlja li rad umjetnika kod promatrača dojam otuđenog polja nedostupnog širem krugu gledatelja (slušatelja), koji su u mogućnosti percipirati to djelo, ne obazirući se na tehniku i vrstu izražavanja. Nemogućnost prihvaćanja novog stvara se zbog izoliranosti, povlačenja u naš mali svijet u kojem smo sigurni, ali zapravo sputani jer nas strah od novog zatvara u ograničene svjetove, umjetne zidove i zapreke, koje gradimo oko sebe. Umjetnički nam izričaj postaje nešto strano, straši nas jer nismo naučeni iščitati poruku koja nije samo za izabrane.

Jasenka Bulj Martina Mezak
voditeljica Galerija Karas / Galerija Bačva