HDLU u suradnji s Gradskom skupštinom Grada Zagreba

Ciklus "Mladi u Galeriji Kristofora Stankovića"

IVANA VULIĆ - PSIHOPOMP
srijeda, 19. 05. 2010. u 19h
Galerija Kristofor Stanković
Gornjogradska vijećnica,
Ulica sv.Ćirila i Metoda 5, Zagreb
19.svibnja - 2.lipnja , radnim danom PSIHOPOMP

Početak je točka koja se odonda samo ponavlja. Oduvijek se čovjek nadahnjuje vanjskim svijetom kojemu je on vlastito, egocentrično središte. Kroz zapadnu povijest umjetnosti bilo je poželjnije prikazivati nepromijenjen, stvaran svijet i kolektivno duhovno, a ne pojedinčevu unutrašnjost. Početkom 20. stoljeća s nadrealistima, Freudom i Jungom, percepcija se mijenja. Podzemlje nesvjesnog i kako ga dosegnuti, postaje jedna od temeljnih preokupacija tadašnje umjetnosti i psihologije. Stoga C. G. Jung piše o psihopompu (grč. psykhopompós - "vodič duša") koji za njega predstavlja posrednika između nesvjesnih i svjesnih područja, a vrlo se često može simbolički javiti u snovima u liku mudre, stare osobe ili neke susretljive životinje. Ipak, okvirno bismo mogli reći da psihopomp može biti bilo koja stvar, biće ili pojava, koja pojedinca potiče na introspektivno istraživanje.

Za Ivanu Vulić to je bio krajolik, sukob ploha i linija u prirodi koje su potom u slikaričinu sjećanju otisnule apstrahirane pečate linija lišenih detalja, a ona ih potom ponovno "vraća" u vanjski svijet platana potičući promatrača da nastavi niz, da ga slike svojom meditativnošću navedu na poniranje u vlastitu unutrašnjost. Njezini prikazi krajolika doista trepere poput trave na vjetru, a taj kinetički osjećaj postignut je gustim rasterom većinom isprekidanih ravnih linija (u kontrastu s pokojom oblom) koje se mogu tumačiti i kao titrajući snopovi svjetlosti. Na taj način intimna javna slika krajolika Ivane Vulić potiče kinetiku misli, ostavljajući različite otiske u različitim promatračima, a sama priroda postaje sjena sjenine sjene, da bi se u nekom trenutku, možda u mislima nekog promatrača, ponovno vratila samoj sebi. Jer pitanje je, postoji li velika ili mala međusobna sličnost u našim mentalnim preslikama vanjskoga svijeta? Kako se krajolik odražava u tuđem unutarnjem svijetu, i koliko često slike Ivane Vulić u intimi nečijeg unutarnjeg svijeta ponovno prerastaju u trske na vjetru.?

Također, treba spomenuti da slikarica na neke slike krajolika prenosi i različite prikaze simbola (krila, labirint, mandalu, zmaja) koji su kroz povijest smatrani psihopompima, ili na njih projicira prizore pronađene u različitim izvorima srodne tematike. I na tim je platnima likovno sredstvo kojim se služi linija, samo što je nadodan prikaz figurativan, to jest u kontrastu je s apstrakcijom pejzaža. Dakle, ono nedodirljivo, odnosno psihopomp, prelazi u stanje konkretnosti, dok je opipljivost krajolika apstraktna. Nesvjesno postaje stvarnije od vizualne stvarnosti. Puninom linija nadilazi uzdrhtalu treperavost krajolika sjedinjujući se s njim u labirint, koji bi trebao voditi do udaljenih, nepoznatih predjela psihe.

Jer, kao što je napomenuo C. G. Jung : " Tko gleda van, sanja; tko gleda unutra, budi se." Neva Lukić