Danas je bio prekrasan dan. Sjedila sam u kafiću i naravno kljukala se pojačanim dozama kofeina a do mene sjeo jedan par. Ona naručila kapučino a on čaj. Ne znam zašto su mi upali u oči jer baš sam guštala u pogledu na bljeskajuće more, na šapat mora, na jedrilice u daljini, na lebdeće galebove, u slutnji nadolazećeg ljeta, punila  pluća svježim zrakom....kad.....dotična gospođa dohvatila med, i ja je gledam gdje će s medom u kapučino?....otvara vrećicu i sipa u njegov čaj. Promotrim malo gospodina da nije invalid.....nije....Kad je završila, uzme krišku limuna i iscijedi dobro i temeljito da njenom draganu ništa ne pofali i ubaci i to u čaj.

Za to vrijeme njen dragan sjedi mirno, nepomućeno i čita blaženo novine, noga preko noge. Kad je to sve napravila, dohvati ON šećer i ne gledajući je u oči i ne govoreći ljubavi hoćeš li mi usipati šećer, jer volim kad tvoje ruke dotaknu šećer, doda joj šećer bez riječi. Žena shvati bez riječi i poslušno,  ubaci šećer u čaj svome draganu. Promiješa temeljito.

I dalje nema teksta jer ON čita a ona bulji u prazno. Nagne se ona dobrano do njega jer i ona bi malo čitala ali ON ne trza, niti da se malo primakne pa da čitaju zajedno. Niti da kaže ljubavi čitajmo zajedno kad već ne razgovaramo.

Ne kužim ništa.....je li to ljubav ili sam ja nešto zaboravila.?