Prije par dana stigao mi je novi broj časopisa "Čovjek i svemir", lista koji Zvjezdarnica Zagreb izdaje već više od pola stoljeća. Čitam ga redovito, moram priznati, otkad objavljuje moje tekstove. Pažnju mi je privukao prvi članak iz najavljenog ciklusa "SETI: Međuzvjezdani monolog" (autor Marko Horvat). Odmah me podsjetio na tekst koji je Tanja Rudež napisala za Jutarnji prije dva mjeseca: Tražimo izvanzemaljce već 50 godina: Što ako su već na Zemlji?
U oba slučaja iznosi se obilje dosadnih povijesnih i tehničkih podataka, a izbjegavaju se (osim u Tanjinu naslovu) zanimljive spekulacije: koliko je kontakt s izvanzemaljskom civilizacijom izvjestan, kako bi mogao izgledati i što bi za čovječanstvo mogao značiti. Koristim ovdje priliku, kao i slobodu koju mi pruža blog, posvetiti se nekim od tih pitanja.
Općenitija tema – pitanje života drugdje u svemiru (osim na Zemlji) – važna je iz, najmanje, dva razloga: razumijevanja postanka života općenito i buduće, neizbježne, ekspanzije čovječanstva u svemir. Da se razumijemo, ideja izvanzemaljskog života postoji odavno. Namjerno izbjegavam povijest, ali MORAM spomenuti Giordana Bruna. Bruno je govorio o mogućnosti postojanja drugih svjetova sličnih Zemlji. Danas je to činjenica – traganje za egzoplanetima jako je "in". Prije 410 godina to je bila teška hereza zbog koje je Crkva spalila Bruna na lomači.
Jedna zločesta digresija: možda je Crkva baš htjela obznaniti postojanje drugih svjetova sličnih Zemlji pa je tražila dokaze od Giordana Bruna. I možda je Brunova krivica bila u tome što nije imao dokaze nego samo teološke argumente, kao kasnije Galilei. Trebali bismo to pitati akademika Paara.
Postojanje egzoplaneta (planeta sličnih Zemlji u orbitama drugih zvijezda) zasad ne govori ništa o izvanzemaljskom životu. Naprosto znamo, što smo ranije samo slutili, da postoje drugi svjetovi slični našem. O mogućnosti izvanzemaljskog života više govore otkrića organskih molekula u međuzvjezdanom prostoru. Neke od tih molekula su vrlo složene, primjerice glicin - jedna od 20 poznatih aminokiselina. O istraživanju izvanzemaljskog života više sam pisao prije tri godine u Matematičko-fizičkom listu: Astrobiologija - znanost o izvanzemaljskom životu.
Postojanje izvanzemaljskog života ne mora garantirati kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom. Razumno je pretpostaviti da bi se složeni oblici života, drugdje u svemiru, razvijali evolucijom od jednostavnijih oblika, kao i na Zemlji. Ali to ne znači da bi složeni oblici života nužno otkrili znanost. Evolucija nema unaprijed zadani cilj. Vodi ju slučajnost i uvjeti određeni okolišom. Kontakt je, doduše, moguće zamisliti i s izvanzemaljskom inteligencijom koja nema znanost i tehnologiju. Dobar je primjer priča Freda Hoyla Black Cloud (Roc 1959, Crni oblak, Naprijed 1964).
Međutim, program SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence) o kojem izvještavaju Marko Horvat i Tanja Rudež podrazumijeva izvanzemaljsku inteligenciju koja je razvila znanost i tehnologiju, inteligenciju koja je zainteresirana za postojanje drugih. Ako takva inteligencija i postoji veličina svemira ne ide u prilog mogućoj komunikaciji.
SETI traga za radiosignalima (u zadnje vrijeme i za optičkim signalima, oSETI) izvanzemaljske inteligencije. Takvi signali šire se kroz prostor ograničenom brzinom, brzinom svjetlosti. To znači da im treba određeno vrijeme da dođu na cilj. Koliko je to vrijeme? Za jednu od bližih zvijezda, Vegu, 25 godina; za najbližu susjednu galaksiju, Andromedu, 2.5 milijuna godina. Za neku daleku galaksiju 2.5 milijarde godina. S druge strane, prvi ljudi hodali su Zemljom tek prije 2.5 milijuna godina; homo sapiens pojavio se prije 250 tisuća godina; prve civilizacije prije 25 tisuća godina; prvi učinkoviti strojevi prije 250 godina; a većina današnje moderne astronomije i astrofizike u zadnjih 25 godina.
Poanta gornjih 25-brojki je sljedeća. Ako pretpostavimo da za eventualnu komunikaciju dvije svemirske vrste moraju biti na približno istom stupnju razvoja, onda vrijeme evolucije u usporedbi s vremenom širenja signala daje ekstremno malu vjerojatnost komunikacije.
No, kontakt je moguć i bez komunikacije. Kontakt može biti primanje poruke (monolog) koju je poslala izvanzemaljska inteligencija koja je nekad davno bila na našem stupnju razvoja, a sada više ne postoji (ili možda postoji u obliku u kojem više nije zainteresirana za nas). Takav sofisticirani kontakt opisuje Carl Sagan u svojem nenadmašnom romanu Contact (Simon & Schuster 1985, Kontakt, Grafički zavod Hrvatske 1986). Istoimeni film Roberta Zemeckisa, iz 1997. godine, tek je blijeda kopija knjige premda su scenarij pisali osobno Carl Sagan i njegova žena Ann Druyan.
Punih 20 godina prije Zemeckisovog filma Steven Spielberg je snimio Bliske susrete treće vrste: primitivni, fizički kontakt s izvanzemaljskom vrstom. Istodobno je objavljena i knjiga Close encounters of the third kind (Delacorte Press 1977, Bliski susreti treće vrste, Grafički zavod Hrvatske 1978). Iako je Spielbergov ET (ExtraTerrestrial) postao dio opće kulture, mislim da je daleko bolji uradak Dvoboj – njegov prvi film o usamljenom vozaču kojega terorizira cisterna. Svakako pogledajte ako još niste.
Vječno pitanje "Jesmo li sami u svemiru?" još nema odgovor, no zanimljive komentare ponudila su četiri francuska astrofizičara i SETI-istraživača: Jean Heidmann, Catherine David, Frédéric Lenoir i Jean-Philippe de Tonnac u knjizi Sommes - nous seuls dans l'univers? (Fayard 2000, Jesmo li sami u svemiru?, Izvori 2001). Uz Saganov Kontakt i Hoyleov Crni oblak to je neizostavno štivo na temu kontakta s izvanzemaljskom inteligencijom.
31.03.2010.
Dario Hrupec, knjigoljubac, skeptik i fizičar
(blog o promociji znanosti i kritičkog mišljenja)
bglavac
edin.kecanovic
