Izražavanje nade je dobar put, onoliko dobar koliko dobar može biti put koji vodi zemlju bola. Put tovara, magareći put. Put koji ne služi ničemu. Osim opstanku grada Bola.

Izražavanje nade nije nikakva namjera, nikakav rad. Zna se što je namjera a što rad. Ili se pojma nema? Gajiti nadu je stvar identična uzgajanju krumpira. Sve je to isto. A krumpir uzgajaju oni koji su prethodno uzgajali kukuruz pa nije išlo. Uzgajaju i oni koji uzgajaju iz navike. Za uzgoj iz potrebe se u narodu kaže da se bez svega može. A smislen rad je za razliku od bezveznih napora, rad. Sa namjerom, iz ljubavi bez očekivanja. Uz suradnju sa zdravom pameti.

Neki se izmuče da se riješe jednoga a na vrat natovare drugo. A natovaruju se tereti. A ne tovari. Na tovare se tovari. A terete nosimo sami. Nada na putu u Bol. Htjela bi ljetovati? Koji smisao i koja korist?

Nositi sto kila nečega i nadomjestiti to nešto sa sto kila drugoga? To veze sa zdravom pameti nema. Ima veze sa boli. Ako nigdje više, a ono u nogama. I naporom. Ima veze i sa puhanjem, ispuhivanjem i zadihanošću. I sa znojenjem. Kako se znojiti, puhati i kolutati očima i biti pri punoj svijesti a i pri zdravoj pameti, to je nepoznato.

Nada je uvijek izražena u budućnosti. Kako god i koliko god netko navodio na svoj mlin. Kako nešto može biti puknuto i cijelo u isto vrijeme?

Kako je budućnost gotovo pa nepoznat prostor a zahtijeva i dodatni umni napor, izražavati nadu u nekom smislu znači biti izgubljen u prostoru i vremenu. Iz sada u nadu i natrag. Nada u budućnost. A budućnost je vrijeme koje privodi kraju.

Kopati treba kopati. Sada. A ne šetati amo-tamo. Kraj će ionako doći sam. Nadali se, ne nadali se.