“Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti,mirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš, nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme? Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ljubav kojoj pišemo pjesme ili sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim da se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke 12 i uviđam da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi. “Vrijeme je ono što vidimo na satu.” šaleći se rekao je Albert Einstein, otac svjetlosne dimenzije našeg trajanja u njoj. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi za smišljanje ove rečenice trebalo 10 minuta. S tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena. To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem, jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor nekim, ono mi ograničava slobodu, a ja znam da bez mene ne bi bilo ni njega. Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti.”

(hvala IZVORU)