Ne treba biti posebno mudar pa shvatiti što je što, a tko je tko – da nismo ovo tijelo, da smo Duša koja je vječna, a tijelo je samo košulja...

Ali što s Dušom, a što s tijelom? Sve ima svoje razloge i svoj smisao...

Teoretski znam da smo svi Božanske iskre, utjelovljenje Jednog, milost Božja koja je svoju ljubav, svetost i posebnost spustila u ovo fizičko tijelo i mogućila nam zemaljsko iskustvo...

Često iskustveno osjetim tu Božansku iskru u sebi, a čudesa koja se putem događaju sigurno ne mogu biti slučajna! Duša ima znanje stotina života, a u ovom se čini da se sve otvara, pokazuje i dovršava...

Mogu sumnjati u sve stvari što postoje osim u beskrajnu Božansku mudrost...

Sve što postoji na ovome svijetu od mrava, zrnca pijeska i vlati trave ima svoj duboki, duhovni smisao. Svatko od nas ima svoje mjesto – to je jedino sigurno!

Zašto je onda tijelo osuđeno, progonjeno osjećajem krivnje i slabosti?

Ako je tijelo nešto loše, slabo, grešno, kako to nije vidio naš duhovni Tvorac?!?

Čini mi se plitka misao da bi Bog mogao stvoriti nešto loše...

Čak i iza tijela ovakvog kakvo jest, postoji duboki duhovni smisao. Stvarno je naivno misliti da Bog nije znao što čini...

Ako doista vjerujemo u Boga, zar nije grešno pomisliti da bi Bog mogao našu beskonačnu, vječnu Dušu smjestiti u hram koji je nije dostojan?!?

Zar nije logičnije zamisliti da je Duša smještena u isto tako posvećenom mjestu – da je tijelo, iako prolazno, dio Božjeg plana i da svaki njegov dio, svaka stanica posjeduje svoju savršenu mudrost i svo znanje?

U današnjem društvu Um je kralj-svevladar a sve ostalo, uključujući i Dušu (koje možda ima-možda nema!) drugorazredno i nevažno. Prema tijelu se često odnosimo nepažljivo, ne slušamo njegove signale kojima nas upozorava da nešto radimo krivo...

Tijelo je savršeni detektor – sjetite se koliko puta ste reagirali cijelim tijelom – bilo da je u pitanju opasnost, sreća, predosjećaj, strah... Tijelo je instinktivno ZNALO!

A naš kralj um se tek uključivao sa svojim mudrovanjem, logikom i zaključcima!

Intuicija je nevjerojatna stvar i definitivno osobina naše Duše, ali tijelo ima svoje iskustvo i svoju mudrost – u slučaju da se prema njemu odnosimo s poštovanjem i pažnjom...

Koliko je puta bol tijela kao signal spriječila pojavu neke ozbiljne bolesti – tijelo je objavilo da nešto nije u redu. Koliko puta na stres, tugu, brigu reagiramo tijelom; kao osjećajem boli, ponekad osipom ili reakcijom kože?

Ponekad mislim da se bol iz Duše spušta u fizičko tijelo da bismo je mogli prepoznati, izliječiti i preboljeti... Kad boli tijelo, nekako se i može... Kad boli Duša – neizdrživo je!

Tako nas naše uglavnom zanemareno tijelo prati, štiti, iscjeljuje, preuzima boli na sebe, a mi mu uzvraćamo nepažnjom i nebrigom!

Većina se ljudi bolje odnosi prema automobilu nego prema sebi...

Bavimo se iscjeljivanjem, savjetovanjem, duhovnim napretkom, cjelovitim pristupom zdravlju i čovjeku...

Mnogi su već prešli puno stepenica duhovnog uspona, a na tijelo i dalje gledaju kao nešto drugorazredno...

Nije li vrijeme da mu odamo počast i priznamo jedinstvo i cjelovitost – jer mi smo Božanska iskra u fizičkoj dimenziji...

 

Željka Tokić, Angels centar HTA