Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
477
OD 14.01.2018.PUTA
NEMA...
Kako mi jutros kompac radi, ko urica. Kliknem, za sekundu izvrsena promjena. Htjela ne htjela,, uspio mi popraviti raspolozenje. Gore sam, idem gore, trudim se, bacam osmjeh, a ondak sve oko mene se krene vrtloziti,, a ja disem,, promatram,, osmjehujem se,, sutim i trazim odgovor. I kad na kraju ostadoh na suhom, u kutu, bez izbora, odustah, jer nema nista sto mogu napraviti za ovaj trenutrni problem, jer sto sam mogla sam ucinila, a sljedeci korak koji poduzimam, trazi od mene nervozu i nemoc, pa odlucih zastati, pustiti. I sve do trenutka dok nisam odustala od nervoze trazenja rjesenja i kompac mi je bio podivljao, vrtio i vrtio, al otvarao nije. Tog trena, kad sam odustala, opustila se i rekla,, svejedno mi je, ja moram napred,, al ocigledno nesto ne stima sa mnom, pa prepustam onom gore,, nekome, mom andelu..molim ga za rjesenje, i stavljam sve mogucnosti u njegove ruke,, moja glava je obicno drdalo i drnda bezveze.. Prema tome, iskljucujem je, ne dam joj vise energije za drdanje,,odlazim u mir prepustanja.. Kompac je poceo savrseno raditi,, kcer ko urica spremna sa osmjehom me pozdravi i ode u skolu, a ja nekako uzdignuta... Yesss,, nasla ja kvaku...nema drdanja...samo rad i prepustanje... (nesto poznato..Elyca grinata , a ja drndam,,,:-))))))))
bglavac
edin.kecanovic
