U današnje vrijeme smo sve iskomercijalizirali. Sve se svelo na marketing i zaradu, pa tako i taj najljepši osjećaj na svijetu koji se zove ljubav.

Zar je potrebno čekati baš Valentinovo da bi se  svom paru pokazalo malo nježnosti, pažnje. 

Pita me moj dragi: „Što želiš da ti kupim za Valentinovo?“

„Ništa!“ rekoh. Ne želim baš ništa jer ja u takvu vrstu ljubavi ne vjerujem. Ja vjerujem u svakodnevnu ljubav, međusobnu pomoć, lijepu riječ, poštivanje, pažnju.“

Zar mi treba veća ljubav od one da dok naporno radim po cijeli dan, čeka me topli ručak, opeglani veš i oprano posuđe?

Kakav to poklon mi može nadoknaditi činjenicu da mu nikad nije teško izmasirati mi otečene zglobove ili umorna leđa kad nakon niza sastanaka sva izmoždena dođem kući?

Pokloni nisu ti koji ukazuju na nečije osjećaje. To je samo marketinški trik koji su uveli oni koji u svemu vide zaradu.

Nekad davno, prije tridesetak godina, ja sam dobila cvijet raspupale trešnje na poklon. Prolazili smo pokraj trešnje u cvatu, predivne trešnje koja je mamila uzdahe svojim ružičastim cvjetovima.

Ubrao je cvijet i poklonio mi ga. „Cvijeće - cvijeću! rekao je. Zato jer si lijepa i nježna kao trešnjin cvijet.“

Prošle godine smo bili na moru, sa naših troje sad već odrasle djece, koji su odavno već s istom pažnjom naučili brinuti o izabranicima svog srca, kad smo prošetali pokraj parka u kojem je cvjetao oleander i lavanda. Ubrah cvijet, i poklonih mu s osmijehom.

„Cvijeće – cvijeću!“rekoh, a djeca su prasnula u smijeh. „Nisi zaboravila?„ upitala su me!

„Nikad neću zaboraviti!“ Jer sve to onda izgledalo tako nevino i neiskvareno, s toliko puno osjećaja.

Zato, nemojte nasjedati na skupi nakit, izlaske, i kojekakve druge skupe stvari.

Jednostavno skuhajte lijepi svečani ručak za dvoje i dočekajte svog dragog, dragu, uz svjetlost svijeća, romantičnu večeru i rublje i darujte mu sebe.  To je najveći dar u bilo kojem danu u godini, a kamoli za Dan zaljubljenih.