Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
925
OD 14.01.2018.PUTA
maškare...
Sve su gradske vlasti već predale ključeve grada maškarama, a ja svoj ključić čvrsto držim na dlanu i mislim se što mi se dogodilo. Gdje je ono uzbuđenje pred bal pod maskama? Gdje je ono vezanje kikica, stavljanje pjegica na obraze, navlačenje raznobojnih šarenih čarapa do koljena? Gdje je nestala ona Pipi Duga Čarapa? Ona koja svako malo iskoči k'o moj alter ego. Da nije… zaspala? Da nije… ma nije valjda… odrasla? I već je vidim… Pipi… prvi dan u školi dok su njeni vršnjaci već odavno bili tamo… i pita je učiteljica neko zbrajanje, recimo – Pipi, koliko je 2+3? A Pipi se čudi gdje je to došla i tko će je učiti kad učiteljica ne zna koliko je 2+3 nego nju pita. I smijem se… pa poljubim onu zaspalu djevojčicu u sebi. I ona se smiješi… onako… kroz san… „Idemo, radni narode u nove radne pobjede!“ Maskara… gle – moja plava maskara! Juhu! I mažem ja, mažem, i sve mi se pred očima plavi kako sklapam trepavice. Divno! Čim sam izašla na ulicu, ljudi me zagledaju pa zapitkuju kakve su mi to trepavice. Ljudi moji, pa di vi živite? odgovaram. Pa znate li da su maškare davno počele? Pa se mislim – još malo pa ode Marko, glavni i dežurni krivac. U oganj ću baciti preostale brige i strahove… a možda i plavu maskaru? A ne, ne… nju ipak neću!
bglavac
edin.kecanovic
