I dok siva koprena kiše lebdi iznad usnule panorame moga grada, potražila sam istinu u srcu i rekla joj: „povedi me večeras“. Kao stihovi jedne davne melodije, vezala sam istinu uz svoju dušu i tu dušu uvijek umatam u velove istine, provlači me kroz katakombe čudnih lažljivih ljudskih odnosa, satima mi pokazuje svoje zlatno lice i dokazuje mi da jedino takvim pristupom vežem svoje srce uz Božje postojanje. Istina ne može čekati niti jedan trenutak, ona je kap u mraku, ona je zlatna zraka Sunca u praskozorju. U svakakvim razgovorima mene i mene, istina je ta, koja je na kraju dala svoj žig i mom postojanju. Znaš da sam ti otvorila dušu, svoj život sam razasula po bijelom stolnjaku u onom restoranu kad si me pozvao na piće. I dok je ljetno Sunce pozlatilo tvoje plave oči, na moje se uvukla neka sjena. Spustila sam pogled i tad sam vidjela svoje oči.. nepovjerljive prema sebi samoj... zar se to meni događa? Poslušala me istina i povela me te večeri u šetnju života. Potražila sam te noći istinu i ona mi je uzvratila pogled ogledajući se u tvojim plavim očima. Iz trapezastog oblika, bol se zaokružila, ispunila prostor i – nestala. Istina ne može čekati niti jedan trenutak, a posljednje zrake Sunca su mi pokazale, da ipak najviše vjerujem – sebi. „Povedi me večeras“ završava svoje lagane tonove, a ja polako završavam svoju večerašnju misao.