Ljubav je samo druga riječ za dobro koje činimo, dobro koje jesmo i dobro koje si želimo. Ona je u svojoj osnovi dobro a zašto ju je netko preizmislio u ljubav, to je već filozofsko pitanje.

 

Postoji dobro i loše, dvije riječi (one predstavljaju Adama i Evu ili prvi razdor) iznikle iz tišine koje su u osnovi ništa. Prije tih dviju prvih riječi, postojala je samo jedna riječ. Onaj tko je smislio drugu riječ je preteča svih filozofa. I sam je razdor ništa, sklepanica obična. U samoj je osnovi sve ništa i možemo dakle tabati po svemu kako nam se svidi. Ako se netko uvrijedi da tabamo po njegovom izmišljaju, taj ima problem. On. Jer osjeća bol tamo gdje nema ništa. Osim izmišljaja, zamišljaja i umišljaja. Kolut naprijed i dva nazad pa stoj na glavi. Dok krv u nju ne udari.  

 

U praznoj glavi je ništa. Ili eventualno udarena krv. A u filozofskim glavama je svašta. Oni istina, neki barem, oni tvrde da teže ka ništa. Ali tvrditi, odnosno misliti, i kakiti, to ipak nije isto. Jer onaj koji najveće hvalospjeve tišini pjeva, taj pjeva, taj dakle buči. Kao svraka a možda i kao helikopter.

 

Ljubav definitivno nije gripa. Znači da nije ni zarazna. Koliko god ljubavnih virusa iskašljete, nikoga nikad nećete zaraziti. Može on, taj netko,  malkice mukati zajedno sa vama, no neće oboljeti. Ljubavlju možete zaraziti samo sebe. I to tako da progutate tu sklepanicu. Samo vi možete oboljeti, jedino ste vi tu pacijent. I to na psihičkoj razini. Ljubav je dakle boleština. Autoimuna boleština tri kata iznad odjela za fiziku.

 

Svi žele biti voljeni. Zašto ljudi žele biti voljeni? Iz istog razloga iz kojeg žele novi auto. Ni više a ni manje. Vide da svi imaju auto, hoće i oni. Dokaz da je to tako je očit. Kada nitko ne bi imao auto, nitko ga ne bi ni htio. Vide ljudi da tamo neki filozof bleji o nekoj ljubavi pa bleje i oni. Nema ljubavi. Da ima već bi je strpali u neke gabarite, imala bi mjernu skalu ili bi izmislili neki novi izmišljaj za nju. Uhvaćeni u vlastitu laž, filozofi su jednostavno vlastitu izmišljotinu strpali na neku drugu razinu. Razinu na kojoj nije upitno postavljati pitanja. Ta se razina zove neupitna razina. Kako ni neupitnu razinu nisu mogli objasniti, strpali su ljubav u ljudsko srce duboko se nadajući da si za života srce nitko neće čupati. To je bilo davnih dana.

 

Od tada ljubav leži u srcu svakog čovjeka. Odnosno, ležala je tamo sve dok nije oformljena suvremena kardiologija. Do nedavnih dana. Prvi koji je operirao srce, on je rekao da tamo nema ljubavi. To su kasnije potvrdili svi kasapitelji ljudskih srdaca. Gdje je onda ljubav? U umu. Točnije u filozofskom umu. Ona je u svojoj osnovi bolesno stanje filozofskog uma. A ima i jedna tajna. Tajna govori o tome da se ljubavlju mogu ipak zaraziti samo oni koji papaju filozofske misli. Dakle, kruha i igara.