Danas Intenziv Gnoze traje samo jedan dan, a sudionici vrlo lako i jednostavno dolaze do spoznaje DII ili prosvjetljenja. Najveća prepreka danas, koju je potrebno nadići, je dosada, za razliku od nekadašnjih otpora, barijera, katarzi, itd. Neki sudionici starih Intenziva još uvijek su emocionalno vezani za stare Intenzive i pate za onim vremenima kada je bilo teško i naporno doći do prosvjetljenja. Zbog toga ova iskustva, koja danas doživljavaju, manje cijene od nekadašnjih, do kojih su dolazili kroz patnju. Nekada su majstori na Intenzivima govorili sudionicima da su Intenzivi za čvrste momke i djevojke, te su doboko uvriježena vjerovanja da se potrebno dobro napatiti za ostvarenje prave stvari i prosvjetljenja. Jer, ako se nisi dobro napatio, to nije to. Ovo su neka od negativnih ograničavajućih vjerovanja koja i danas postoje u ljudskoj svijesti.
U komunikaciji s drugim ljudima koji su prošli dosta Intenziva, koje zovemo “stari Intenzivci”, pojavljuje se jedan lajtmotiv - nezadovoljni su s iskustvima koje sada doživljavaju. Oni imaju osjećaj da se ništa ne događa, jer se sjećaju starih iskustava, i imaju nešto kao nostalgiju za njima. Ta iskustva su bila vrlo jaka i katarzična, a sada dolaze lako, meko, kao bijela golubica koja slijeće na našu glavu, ili još bolje, kao pahulja snijega koja se u jednom trenutku spusti na nas s neba. Tako meko i lako tu je, kao da je nismo ni osjetili, a mi nismo niti registrirali kada se to dogodilo.
Stari intenzivi
Iskustva na “starim Intenzivima” su bili više kao zmija koja sa zemlje iskače ispred nas iz žbunja. Mi smo bili jako iznenađeni s njima, jer tako nešto nismo očekivali. Za razliku od toga, sada se to promjenilo - oko nas je sve čisto.
Proteklih godina počupali smo sav korov koji je bio oko nas i sada je zemlja čista, prekrivena mekom zelenom travom. Sve što postoji možemo vidjeti, a kada nešto novo dođe s time nismo iznenađeni jer smo to znali od ranije - već smo to vidjeli, zaboravili, a sada toga postajemo svjesni. Kao da to i nije ništa novo. Većina je ljudi s time razočarana. Oni traže ona “stara” iskustva, a ne mogu ih više naći. No, problem je u tome što ne mogu shvatiti zašto se to događa. A zbog toga ne cijene nova iskustva koja im dolaze i koja doživljavaju. Kod mene je situacija u cijelosti suprotna. Svako novo iskustvo je sve jače, snažnije, šire...
Ljudsko biće, kada dođe na Put, ima mnogo slika o tome kako bi nešto trebalo izgledati. I na tom Putu, ono pronalazi Istinu koja se razlikuje od tih slika te one pucaju kao mjehurići od sapunice. To se događa na cijelom Putu, sve dok ne ostane ništa osim Istine. Budući da se sve ubrzava, skraćuje i pojednostavljuje, u jednom danu danas možemo napraviti nešto za što nam je nekada bilo potrebno tri dana.
Četiri osnovna koana
Na klasičnom Intenzivu Gnoze radi se na četiri osnovna koana ili pitanja: (1) Tko sam ja? (2) Što sam ja? (3) Što je drugo ljudsko biće? (4) Što je život? Radi se u dijadama ili parovima, gdje je jedan sudionik aktivni, a drugi pasivni partner. Jedna dijada traje 40 minuta. Pitanja ili koani predstavljaju različita vrata kroz koja uvijek dolazimo do istoga cilja. Kroz sve dublje i šire spoznaje na Intenzivima, postajemo svjesniji.
Od tih kratkotrajnih ili Kenšo stanja postupno ulazimo u Samadhi ili trajno stanje svijesti.
U svakodnevnom smo životu odvojeni od onoga što doživljavamo. U njemu uvijek postoji neki proces između subjekta i objekta. Dok čitate ovaj tekst, između vas i njega je proces čitanja. Za razliku od toga, u DII ili prosvjetljenju, toga procesa nema. Nema subjekta i objekta, nema onoga koji čita, čitatelja, i onoga što se čita, teksta. Oni postaju jedno. Tu dolazimo do najdublje srži svoga bića, do izvora svih stvari, te odrađujemo nešto dubinski uz korijenite promjene u našim životima.
Intenziv Gnoze je mjesto za one koji znaju što traže, kao i mjesto na kojemu spajamo fizički plan s mentalnim i duhovnim planom - spiritualno i materijalno, svijest i tijelo, nebo i zemlja postaju jedno. Ovdje primjenjujemo Hermesov zakon: “Kako gore, tako i dolje”, i “Kako unutra, tako i vani”.
Mi dolazimo u sam centar svemira, nadilazimo sve dualitete koji postoje u njemu, u MEST-u (materija, energija, vrijeme, prostor), te stapanjem i integracijom prelazimo na više razine svijesti. Stvaramo vlastite svemire i vlastite realnosti. Postajemo sami svoj redatelj, scenarist, glavni glumac, pozornica, platno, projektor, sporedne uloge i svoj osobni film. Otvoreno je sve, za one koji su spremni, za nove igre na većim igralištima.
Priča o Učitelju
O svetoj dijadi u svojoj priči “Učitelj” piše Jadranka Stilin-Mihajlović. Priča je to koju su mnogi voditelji Intenziva Gnoze na Intenzivima pričali svojim sudionicima. Kao i sve mitske priče koje se koriste kao metafore, a čija je svrha pokretanje uspavanih ljudskih bića ka Istini, to je priča koja vam govori i istovremeno sluša svoj odjek u vama. Evo kako glasi.
Neki dječak je živio običnim životom, sve dok jednog dana ne osjeti u sebi neobičan nemir. Pade mu na pamet pitanje “Tko sam ja?” Poče se raspitivati, prvo kod roditelja, pa kod nastavnika u školi, sve dok mu ne rekoše da se takve stvari ne uče u školama, već da postoje posebni učitelji koji znaju odgovore na takva pitanja. Također su mu rekli da mora biti zreo čovjek da bi zaslužio da ga tome podučavaju.
Čekajući da sazri, dječak je nastavio živjeti uobičajenim životom. S vremena na vrijeme, ono pitanje ga je iznova mučilo, ali ga je on gurao od sebe, pokušavajući biti odgovoran sin svojih roditelja, potom suprug svoje žene, i otac svoje djece. Jednoga dana, taj nemir je postao vrlo snažan. On poželi krenuti u svijet i naći odgovor na pitanje koje ga je toliko mučilo. No, žena ga stade odgovarati: “Ako nećeš ostati zbog mene, onda barem ostani zbog djece. Zar ćeš ih ostaviti nezbrinute?”
On se prikloni svojim obavezama te nastavi mirovati sve dok djeca nisu odrasla. Tada se oprosti od obitelji te započe lutati po svijetu. Na svojim je putešestvijama sretao ljude koji su ga odgovarali od njegova nauma, ali i one koje je mučilo isto pitanje. Ipak, odgovor nije mogao naći. Tijekom svojih lutanja, naučio je mnoge stvari: spavati po poljima, dugo razmišljati gladan i žedan o svome pitanju, pomagati drugima i učiti ih onome što je do tada sam naučio.
Sve češće je sretao ljude koji su od njega tražili savjete i zahvaljivali mu se kada bi ih dobili. Posjetio je mnoge poznate učitelje, razgovarao je s čuvenim mudracima, ali svoga učitelja nikako nije uspjevao sresti. Ostario je i počeo gubiti snagu, ali ga nada nije napuštala. Jedne večeri, uhvati ga nevrijeme u šumi - oluja je bjesnila, kiša lila. Nije znao gdje će prenoćiti. Tada u daljini ugleda svjetlost i pođe prema njoj. Jedva se nekako probio do trošne kolibe, a kada je došao do praga, nije mogao vjerovati svojim očima. Pored vatre je sjedio njegov učitelj. On jedva izgovori: “Stigao sam”. “Dugo sam te čekao”, reče mu učitelj. “Lezi i odmori se, jer sutra te čeka veliki posao.”
Učenik je, umoran od puta, dugo spavao. Kada se probudio, učitelja nije bilo, a na njegovom stolcu ležala je stara, debela knjiga. Čekao je učitelja dugo, sve do večeri, i tada se poče pitati što se s njim dogodilo. Pomislio je da mu je možda u knjizi učitelj ostavio uputstva, pa je uze u ruke, otvori i poče čitati.
A u njoj je bilo sve - čitav njegov život ispisan do tančina, sve što je ikada uradio, pomislio i rekao. Čitao je danima i noćima bez prestanka, sve dok nije pročitao knjigu do kraja. A na kraju knjige je upravo to i pisalo: “... i on pročita knjigu do kraja”. Tada odjednom nestadoše slova u knjizi i on vidje sebe onakvog kakav jest. Prišao je učiteljevom stolcu i neko vrijeme oklijevao, a tada sjede u njega i, utonuvši u meditaciju, započe bezglasno prizivati svog prvog učenika. Znao je da će morati dugo čekati. U tom trenutku, na sasvim drugom kraju svijeta, jedan trinaestogodišnji dječak osjeti u sebi snažan i čudan nemir, kakav nije poznavao do tada. Po prvi put u njegovom mladom životu poče ga mučiti pitanje: “Tko sam ja?”
Jasna Mikić Piora
19.02.2008.
bglavac
edin.kecanovic
