“…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju:
pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih
sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su
veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.” izjavio je poznati neurofiziolog indijskog porijekla V.S. Ramachandran, čovjek koji je sjedinio tradiocionalnu mudrost zemlje u kojoj je rođen sa novoizrastajućom znanosti o čovjekovom postojanju u univerzumu.

 

 

 

 Filozofija i fenomenologija ljudskog uma se danas sjedinjuju sa drevnim mudrostima i uče nas životu u svijesnosti postojanja i našu cjelovitost kao čovjeka obajšnjavaju pojmom univerzum uma, te čudesne tvorevine u našoj glavi koja je polako otvorila svoje porte čovjeku i svakodnevici.

Neurofiziologija i znanost koja se bavi proučavanjem evolucije mozga nam danas tvrdi da je mozak svojom građom i svojim djelovanjem tajnovitiji od svemira i istovremeno traže postojanje božje komponente u njemu.

HERMENEUTIKA

 

 

Kako si rastumačiti univerzum uma i razumjeti onaj čudesni romor u našim glavama koji stručno nazivamo jezikom neurona?

Dali je to ipak titranje božjeg glasa u nama?

Naziv hermeneutika je proizašao iz grčke riječi hermeneutes što u doslovnom prijevodu znači tumač.

Hermeneutika, nam ne tumači još nepoznato, nego nas poziva na samostalno razmišljanje i misaono sudjelovanje u tumačenju i osobnoj interpretaciji tog nama još nepoznatog. Umijeće tumačenja i razmišljanja je beskonačni proces koji se odvija u nama samima i ne smije se zaustaviti na jednom konačnom riješenju. Razumjeti nešto još uvijek ne znači da proces razmišljanja prestaje, jer univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je u vječnom pokretu, vječnom treperenju i slično velikom svemiru on se isto iz trenutka u trenutak širi. Umijećem razmišljanja, mi otkrivamo uvijek nove tajne u pokušavami si ih protumačiti, razumjeti ih sami sebi odgovoriti na pitanje što je to univerzum misaono- osjetilno osjećajnog u nama.

Umijećem tumačenja ostvarujemo i umjeće razumjevanja i osobne interpretacije nečeg novog, neke nove ideje, novonastajuće teorije, novodokazanih zakona. 

Umijećem razmišljanja mi misaono poniremo u sebe samoga, spoznajemo sebe samoga u svijetu u kojem živimo.

 

 

Hermeneutika univerzuma uma nas uvodi u 

• samospoznaju,
• samoosjećajnosti,
• samoosjetilnost, 
• samorazumjevanje,
• samoodgovornost,
• samokritiku i 

omogućava nam samosnalaženje u svakodnevici.

Umijeće tumačenja svoju karakterističnu oštrinu dobiva u trenutku kada smo uspjeli izgraditi misaoni most između pitanja i odgovora.

Znanost nam, da bi se razvijala, nudi mogućnosti njenog intepretiranja razvijajući i teorije za to.

Tako je nastala opća teorija interpretacije, kojom učimo principe razlaganja, dakle, analize problema ili teme, a nova teorija umreženog razmišljanja nas navodi na sintezu do sad naučenog s onim što još trebamo naučiti.

 

 

Osnova tih teorija, je misao kao takva, ona čudesna iskra iz koje proizazi spoznaja o nečemu, pa na koncu i samospoznaja, spoznaja sebstva.

Prirodna znanost se bazira na eksperimentalnom iskustvu, ali spoznaja tih eksperimenata nastaje tek kroz tumačenje prirodnih procesa, samim procesom razumjevanja i umijećem razmišljanja u univerzumu čovjekova uma.

Hermeneutika novog vremena, nam ucrtava put za osobnu interpretaciju novih zakona o biti energije i materije, dakle, interpretaciju nečega transcendentalnog, nečega izvan našeg iskustva.

Tu se javljaju pitanja:

• Što je materija?
• Što je energija?
• Što je univerzum uma?
• Je li ljudski um materija ili energija?
• Što je pokret?
• Što je prostor?
• Kako nastaje geometrija ljudskog uma?
• Kako nastaje prostor u kojem se krećemo?
• Šta je vrijeme?
• Kako nastaje vrijeme?

Razumjevanje, kao uvjet kasnije interpretacije, izrasta prvo, iz znatiželje i zanimanja za neku temu ili problem u praktičnom životu.

Da bi uopće došlo do procesa razumjevanja, potrebno je međuljudsko komuniciranje i vječna izmjena znanja.

 

 

 

Pitam se zašto neki uvijek misle da im se želi nametnuti mišljenje, zašto one koji pokušaju nešto objasniti nazivaju pokondirene tikve, zašto se ponekada misli da onaj drugi želi soliti pamet.

Pa zar nije tako da je uvijek je postojao onaj koji se u nekoj temi, nekoj teoriji, nekoj mudrosti bolje snalazi od drugoga i onaj drugi koji želi nešto novo saznati?

Zar to nisu elementarni oblici razumjevanja, nešto kao slova, koja zajedno oblikuju riječi koje se onda slažu u smislenu i razumljivu rečenicu kojom se potvrđuje, iz tog konstruktivnog dijaloga proizašla, stara istina i sjedinjuje sa novom?

 

 

Portal Magicus bi mogao biti hram vječitog učenja. To možemo ostvariti osmišljavanjem procesa međusobnog razumjevanja, koje počinje u trenutku iznošenja nekih novih ideja i razlika u mišljenju i iskustvu i konstruktivnom dijalogu.

 

 

Razmišljati o nekoj novoj ideji o nečem novom ili a priori odbiti novu ideju?

Zar nije bolje razmišljati dalje, jer ako a priori odbijemo novu ideju odbijamo i želju za upoznavanjem sebe samoga i svih, onih zatomljenih potencijala u sebi.

Znanost je nastajala na osnovu trijeznog i objektivnog ljudskog razmišljanja, međusobnog razumjevanja, pojedinačnog interpretiranja i zajedničkog zaključivanja.

Tako je u znanosti nastao tetravalentni kod, kao osnova metode za nastajanje pravog razumjevanja:

1. Neću i nemogu prihvatiti nešto što mi nije potpuno jasno
2. Poteškoće koje želim savladati moram prvo raščlaniti
3. Sredit ću svoje razmišljanje, koristeći već naučeno, po kategorijama i krenuti s najjednostavnijom, a onda povezivati s novonastalim mislima
4. Tek gotove i obrađene činjenice mogu biti ponuđene drugima.

 

 

S tako nastalom znanošću se danas odlazi na putovanja svemirom, otkrivaju genetske tajne, osmišljava nova tehnologija, stvaraju uvijek njeni novi produkti, zahvaljujući tom razvoju mi danas sjedimo za računalom i komuniciramo, zahvaljujući uvijek novim dostignućima znanosti mi sve brže i lakše putujemo internetom, zahvaljujući umijeću tumačenja i razmišljana nekih UMOVA je rođen i portal MAGICUS.  

No uvijek postoji opasnost da tako nastala znanost stvori od nas pasivne konzumente, isključi nas iz zajedničkog razmišljanja, te da pritom zaboravimo osjećaj unutarnje slobode koja nastaje u stalnoj vezi sa slobodom svijeta u kojem živimo.

Naše pasivno konzumiranje rezultata znanosti je uzrok da ona često ostaje u sferama nerazumljivog, a tog nerazumljivog se bojimo.

Ono što nije sebi samom dovoljno razjašnjeno, ostaje u sferi iracionalnog, a time neprihvatljivo i neupotrebljivo.

Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavši SNAGU LJUSKOG UMA kao jedinke, koja samu sebe stvara i obnavlja vječnim i neprekidnim umijećem tumačenja i razmišljanja.

Misaona snaga, mudrost na izvoru je uvjet tumačenja, razumjevanja i interpretacije tuđih misli.

 

 

Mudrost je kao fenomen teško objasniti i opisati, ali ako krenemo od filozofije koja u svome imenu već nosi mudrost, a onda još i ljubav prema njoj, tada nam postaje jasno da je u mudrosti sakrivena težnja za vječnim traženjem i otkrivanjem novih istina.

Čovjek je neusporediv unikat, a univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama.

Zar to nije izazov za svakoga od nas da razvija svoju mudrost spoznavajući i prihvaćajući mudrost drugoga i da je umijećem razmišljanja, tumačenja, razumjevanja, interpretacije u konstruktivnom dijalogu zjedno razvijamo dalje.

To je poziv na napuštanje svakodnevnog načina razmišljanja i ulazak u novi kreativni svijet misaono- osjećajnih slika o sebi samome i svom postojanju u ovom čudesnom svijetu punom još nedovoljno protumačenih zakona.
No to nije ona davna Deskartesova rečenica "Mislim, dakle postojim", to mora biti sjedinjenje misli i osjećaja u konačnu samospoznaju.

Problem i kritika praktičnog uma postoji od uvijek. Svedemo li misao samo na praktično ponavljanje ustaljenih formi, bez osobnog eksperimentiranja, ona gubi svoje osnovno značenje.

Mislim, dakle postojim, a postojim znači živim. Život je vječno titranje bioenergije, prelaženje jednog njenog oblika u drugi, stalno gibanje, pokret.

Misao, osnovna energija univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, se mora razvijati i oblikovati njenim daljnjim kreativnim razvojem. Ona onda sama traži više, traži mudrost u odluci, povezuje se sa osjećajem koji oblikuje emociju i postaje njen vidljivi oblik.

 

 

Čovjek koji razmišlja, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac života, mudrac koji slijedi svoju istinu i sluša i prihvaća tuđe, da bi ih u konačnici sjedinio u neku novu istinu, možda vredniju istinu ili je zauvjek odbacio kao neupotrebljivu ideju.

Hermeneutika je stara filozofska disciplina koja je preživjela stoljeća i uvijek iznova u svim vremenskim epohama dobivala potvrdu svog postojanja.

Interpretacija, razlaganje, prevođenje ili jednostavno tumačenje i razumjevanje se i danas kriju u korijenu te riječi.

Ona je bila osnova razvoja jezika koji se kroz stoljeća razvijao da bi međusobno razumjevanje bilo lakše. No ona nije više samo metoda znanosti, ona je prije svega postala osnovno prirodno ljudsko svojstvo.

U svojoj gladi za znanjem čovjek je tumačio i razumjevao prirodu i njene zakone. Teorije pretvarao u praktičnost života.

 

 

Hermeneutika je ucrtavala put, osmišljavala most između teorije i prakse.

 

 

Da se novoizrastajuće teorije nisu tumačile, razumjevale i pretvarale u djela mi danas ne bi mogli uživati u ljubavi, znanju i vjerovanju koje se širi ovim čudesnim portalom, MAGICUS.