Posljednjih godina udaraju nas i zapljuskuju prave bujice riječi. I pisane i izgovorene.

Hodali ili stajali, sjedili ili ležali, uvijek

samo riječi: šapću se potajno, proglašavaju

javno, izvikuju gnjevno.

 

Svi govore, pišu, pjevaju, recitiraju. Gramofonske ploče, tranzistori, knjige, grafiti... Riječi u različitim nijansama, bojama i tonovima, riječi koje slušamo, gledamo, čitamo ili nam samo nakratko bljesnu pred očima. S reklama čitamo poziv: uzmi, kupi, upotrijebi, pomiriši, dohvati, poljubi..Tko još može u takvom svijetu očuvati strahopoštovanjeprema riječi? Izgubile su svoju stvaralačku snagu.

 

Inflacija riječi uzdrmala je naše povjerenje u nju. Nitko ne voli govore, predavanja, propovijedi, diskusije. Jedina je iznimka, čini se, kad se radi o politici.A ipak, riječ je nešto sveto, božansko. Sv. Ivan otvara svoj evanđeoski izvještaj glasovitim proslovom: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog!" Riječ, pisana velikim ili malim početnim slovom, svejedno, nešto je veliko, nešto plemenito, nešto sveto. Ali, samo onda kad nije prazna riječ, kada nosi poruku i sadržaj.

 

Kada je riječ postala misao.Kineski filozof zorno je to izrazio: uloga je mreže da uhvati ribu, a kad je ulovi, zaboravlja se na mrežu. Zamka za zečeve ima cilj privući zeca, a kad se ovaj ulovi, zaboravlja se na zamku. Svrha je riječi da posreduje misli. Kad se misli shvate, zaboravljaju se riječi. "Gdje ću naći čovjeka koji je zaboravio riječi?", pita se isti kineski mislilac. "To je jedini čovjek s kojim bih želio razgovarati. "

 

Pokušajmo se zaustaviti na toj velikoj mudrosti. Tu je riječ postala primjer, pa i ako se ne izgovori, ona govori i poručuje, što potvrđuje i događaj iz pustinjačke prakse duhovnog života u prvim stoljećima kršćanstva:Tri su učenika običavala svake godine posjetiti Antuna Pustinjaka. Dvojica su ga pitala za savjet kako da budu bolji i kako da spase svoje duše. A treći je cijeli dan šutio i ništa nije pitao. Konačno mu se sveti i mudri opat obrati: "Evo, već si tako dugo ovdje i ništa ne govoriš?" A učenik kratko odgovori: "Meni je dosta da te gledam, to mi govori sve!"Narodna nas mudrost uči: "Ti si gospodar neizgovorenih riječi, a rob izgovorenih", i: "Grlo je zato usko da iz njega riječi ne bi brzo izlazile."

 

To je neki mudrac izrazio i ovako: "Često sam se pokajao kad sam govorio, ali nikada kada sam šutio!" Ljudi cijene

riječi, ali samo iskrene riječi potvrđene

primjerom. Ako ljudi postupno steknu dojam da nas je dovoljno samo gledati, a ne treba i čuti, tada će sve riječi, možda kao i ove ovdje napisane, biti nepotrebne i suvišne.