Pričali su mi
o plavetnilu neba,
o sunčanom podnevu,
o kaosu ljubavi i želja,
o trenutku straha,
u kojem poželjeh
pozdraviti svijet.
Željeli su Dianu
boginju lova i ljepote
a dobili su ružno pače
malo modro klupko
i trenutak tišine
ubitačne tišine.
Željeli su mi pokloniti ljubav
a ja neznadoh udahuti život
željeli su mi pokloniti
budućnost
a ja već onda
zaustavih vrijeme
pretvorih ga,
u trenutak,
u strah,
u rat zemlje i neba
u borbu
njihovu i moju
za prvim vriskom
za ostvarenjem sna.
Pričali su mi o drami rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim.
I danas desetljeća kasnije se pitam:
Što sam, tko sam ja?
Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
Iz čijeg sam krila poletjala
na ovo dugo putovanje snom?
Promatram povijest,
vidim cijeli jedan život, milione života kao na dlanu.
Neznana i znana lica, stranca na vratima svijesti,
tuđe djedove,
a možda su mogli biti moji,
možda su ipak moji
svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.
Tko sam ja?
U garderobi prirode mnoštvo kostima.
Kostim pauka, galeba, poljskog miša.
Svi kao saliveni poslušno se nose
dok ne dotraju i slično požutjelom listu
nekad prekrasne breze
postane prah iz kojeg je satkan,
sičušna struna koja zauvijek nevidljiva
treperi u vjetru života.
Nisam mogla birati
ne, nisam birala, ali se ne žalim.
Mogla sam biti manje poseban slučaj.
Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja,
samo djelić pejsaža kidan vetrom.
Netko mnogo manje sretan,
odgajan za krzno ili vunu,
za praznični sto,
mogla sam biti
nešto što pliva u beskrajnom oceanu
nešto što se pračaka u planinskom potoku
ili treperi ispod povečala.
Drvo uraslo u zemlju,
kome se približava požar.
Stabljika gažena
slijedom neshvatljivih događaja.
Tko se krije u mom postojanju?
Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris ljeta.
Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega.
Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj me vodi prema mirisu još neobrane loze.
Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke.
Srce drago, golubice mira, sjećanje na sretne trenutke i sjećanje na tužne trenutke i sjećanje na preživljene tuge i sjećanje na mladost, sjećanje na ON i sjećanje na sestru i sjećanje na osjećanje prošli osjećaja to je ljepota jednog
VELIKOG SRCA.
Tjerali su me, proglašavali kukoljem u žitu i ja htjedoh otići, prekinuti vezu, utrti ovisnost u sebi, a danas znam tko sam,
a mogla sam biti ono što sam,
ali bez čudjenja, bez znatiželje, bez samokritike u sebi,
a to bi značilo,
neko sasvim drugi.
Bolje je ovako.
Srce ti si slična Wislawi Szymborskoj, ti si moderna Šeherzada koja nam pomaže da pobjedimo bespomoćnost u ovom okrutnom svijetu, da ostanemo ono što jesmo jer ti si ta koja nam poručuje da je život doista jednostavan i lijep.
bglavac
edin.kecanovic
