Iznenada je pala kiša. Zatekla me pomalo nespremnu. Bez kišobrana. Kišobran ne volim pa ga i ne nosim osim ako baš ne naiđe neki jaki pljusak. Ma, briga me, što mi smeta malo kiše?! Nisam od šećera pa se neću istopiti! Ipak sam žurila među kišnim kapima sklanjajući se pod krošnje stabala i nadstrešnice... Ponekad bih se i poskliznula u japankama, ali bih ipak nekako održala ravnotežu. Baš super, pomislim, uspjela sam doći do Doma zdravlja, a nisam pala. I... tres! Tresnem, malo blaže od Nives Celzijus, ravno pred vratima hitne pomoći koja su se automatski otvorila. Otresem kišne kapi s... da prostite... te otkrijem kako je odlično što nisam nikakva zvijezda pa me novinari ne prate u stopu. I produžim popraviti zub. Jel vas ovaj zub bolio na hladno?, pita moj stomatolog. Ne, odmahnem glavom. Sreća, jer je kvar otišao preduboko... I onda sam vidjela nekoliko zvjezdica... zapravo, sve zvijezde... ali zubi su mi napokon spremni za široke osmijehe!

      Dođem na posao. Neki tip mi dade sedam kuna. Kaže - Sedam je sretan broj. To ti je za sreću!Svašta, pomislim. Zahvalim mu i nasmijem se.

      Pročitam u jednoj knjizi da mogu postaviti neko pitanje zatvorenih očiju i kad otvorim oči pred sobom ću vidjeti odgovor. Kako da ne!, pomislim, al ipak odlučim probati. Zatvorim oči i postavim u sebi tipično žensko pitanje: Voli li me? Otvorim oči. Pogled mi se zalijepi za biljku, jedinu u prostoriji, koju vidim svaki dan. Primaknem joj se da čujem što mi ima reći. Kad tamo - biljka ima stotinjak svijetlozelenih listova - u obliku srca! Nikada prije to nisam primijetila! A na radiju ljubavna pjesma - Ibrica pjeva "U svakom slučaju te volim..." Slučajnost ili...?

      Dovučem van stolicu. Razvedrilo je. Krasan dan. Sjednem pod krošnju prolistalog drveta, osluškujem ptičice... Odlučim ljude oko sebe razveseliti tako što ću im ispričati jedan dobar vic. I ispričam. Taman završim kad nešto... pljas! Po desnoj ruci, odjeći... Što je jela ova ptica? Društvo se smije, ali ne mome vicu. To ti je sreća, kažu. Ma nemojte mi reć! Da se utješim, pomislim kako sam barem tu pticu nasmijala, ako već njih nisam.

      I eto... shvatila sam to kao poruku da ustanem i napišem nešto. Bilo kako bilo, moj je život igra i pjesma i neka tako i ostane!

P.S. To želim i svima vama!