Foto: Vjekoslav Skledar / Cropix
No, to ne ide tako lako jer Arijanu zaustavljaju, pozdravljaju, raspituju se kad je sljedeća izvedba njezine nove predstave „Babina guica“ koja se s velikim uspjehom igra u Lori, čestitaju joj na novoj drami i knjizi, citiraju omiljene fraze Goge Bjondine...
- Evo, što ljudi pamte - ispod glasa kaže Arijana, blago samoironično, ali, vidi se, nije joj krivo. Njezina Goge Bjondina je živa i zdrava, a to autorici mora biti najvažnije.
Knjiga ‘Kako sam postao faca’ nastajala je godinu dana, a autorica je građu za lik Srećka, koji od osjetljivog pubertetlije postaje okrutni tranzicijski korporativni junak, pronalazila u životu oko nas, u preskakanju onih koji su zavrijedili promociju |
- Nije me bilo neko vrijeme na javnoj sceni pa su me se, valjda, zaželjeli. Gotovo pet godina bila sam tjedno prisutna u medijima, pisala sam kolumnu i kao Goge Bjondine analizirala našu javnu scenu u Svilanovu Glamour Caféu. Uvela sam neki stand-up u Hrvata. Prvo na temu muško-ženskih odnosa, a kasnije i nekih socijalnih fenomena i dnevnih događaja. No, iako je to sve naizgled bilo frivolno i ispričano iz pozicije glupe bjondine, ja sam to dosta ozbiljno shvaćala, pripremala sam se i pratila događaje. Bilo je to poprilično naporno, pa sam morala na neko vrijeme prekinuti s tjednim komentarima. Ovako, knjiga izađe kad osjetim potrebu i kad znam da imam nešto reći.
Knjigu s odličnim podnaslovom „Od pizduna do tajkuna“, posve u stilu Goge Bjondine, čitamo brzo i s guštom, a predstavlja preciznu analizu hrvatske tranzicije u liku paradigmatičnog Srećka koji od osjetljivog pubertetlije postaje okrutan i bešćutan operativac u korporativnom svijetu. Koja je bila vaša motivacija?
-Nisam klasičan pisac. Pisanje nije moja profesija i ne moram izmišljati priče. Pišem ono što osjetim da bih trebala reći, ali uvijek uz ironiju i humoristični odmak. Taj svoj stil ne želim napustiti, a kažem sve što želim reći. Tako je bilo i s mojim prijašnim knjigama u kojima sam se obračunavala sa životnim situacijama u kojima sam se i sama nalazila: rastava braka, situacija ostavljene, samohrane majke, podstanarstvo. Jasno je da su se mnoge žene prepoznale u toj situaciji. No, što se tiče nove knjige, provocirala me situacija u kojoj se nalazimo kao društvo puno korupcije i nepravdi.
Jeste li knjigu napisali u jednom dahu?
- Ne, pisala sam je otprilike godinu dana, uvijek uz sakupljanje novog materijala, traženje ideja. Ne pišem ad hoc. Što me ovaj put isprovociralo? To preskakanje u našem društvu, prevladavanje žutila na svim nivoima, od medija do politike. Ovo što nam se događa ljudi nisu zaslužili, pogotovo ljudi koji su se marljivo bavili svojim poslom i koji su na neki normalan način trebali dolaziti do svojih pozicija. Obrazovanjem, znanjem... Gledajući ljude na čelnim pozicijama, bilo da se radi o politici, malim firmama ili korporacijama, politici, uvijek prepoznajem to preskakanje. Veze i vezice, korupcija... i dolazimo do nečega što jednostavno nije dobro za društvo. Odgajamo djecu, a o tom ustrojstvu društva ne znamo što bismo im rekli. Da studiraju kako bi uspjeli? To nije nikakva garancija. Dogodilo se da su se povukli kvalitetni ljudi, ljudi koji nešto znaju, a kritičnoj masi foliranata to savršeno odgovara, oni to i žele. Oni žele da se svaki talent, svako znanje, svaki kriterij - zatre. Iako bi bilo normalno da oni koji postižu uspjeh - napreduju, kao što je to u velikoj mjeri vani, kod nas se takav primjerak - zatre. Zašto? Da bi zavladali ovi kojih je više. Često podcjenjujemo narod, koji je jako pametan, ali nema mogućnost da nešto promijeni. Što je najgore, nema više ni volje.
I vaš glavni junak postaje jedan od tih ljudi koji su prihvatili nova pravila igre...
- Zato sam i napisala roman da bih upozorila na te “izgubljene iluzije”. Moj glavni junak, koji je u početku slijedio neka moralna načela, kao takav ne može uspjeti. Uvidio je, dakle, da mora naučiti lagati, promijeniti se, prilagoditi. Na početku se mučio, nije mu bilo lako preskakati redove i ne puštati druge ispred sebe, okretati glavu od prosjaka.Upečatljiva je vaša vrlo jednostavna rečenica: „Dovoljno sam pametan da postanem glup“. Čini mi se da je možemo shvatiti i kao nekakav Vaš životni moto. Ipak je Goge Bjondina vaš javni alter ego.
- Jednostavno sam shvatila da ne mogu reći sve što želim reći ako budem ozbiljna. Što sam mogla reći o ženskim iskustvima i životu iz pozicije pametne žene koja je završila fakultet i ima dosta iskustva? Tko bi me slušao? Tako sam kreirala taj lik glupe plavuše koja može bljezgariti što je volja. Osim toga, čini mi se da mi je takva i karma ‡ mogu reći sve, potpuno točno, najozbiljniju stvar, ali nitko me neće shvatiti ozbiljno. Svi će reći ‡ pusti ovu! To je velika mana u privatnom životu, ali je vrlina za medije.
Postoje li uopće žene s autoritetom u našem društvu, one kojima vjerujemo i kad su posve ozbiljne?
- Ima uspješnih žena, ali su uspješne kad preuzmu karakteristike muškaraca. Možda su jednostavno ratnice, s viškom muških hormona. Ali neke fine žene, s nekim senzibilitetom i moralnim načelima teško se mogu probiti.
Tko je za vas faca?
- Mene impresioniraju samo ljudi velikih kvaliteta. Još dok sam bila na fakultetu, moj profesor mi je jednom rekao: „Biste li Vi mogli neke manje uzore imati?“ Rekla sam sama sebi, uzet ću si nekog najvećeg kao uzor, pa ako ga stignem napola ‡ dobra sam. I zato me ne impresioniraju tajkuni, ovi današnji moćnici. Oni me deprimiraju. Oni kao da žele uranilovku, brisanje granica između dobrog i lošeg, oni stvaraju situaciju u kojoj sve prolazi i sve može proći. A ja mislim da ništa nije slučajno. Sve više postajem fobična, paranoična, oko sebe vidim američki primjer - ciljano zatupljivanje nacije radi lakše manipulacije. No, ljudi će polako početi mijenjati stvari. Puno razgovaram s ljudima. Jedan po jedan, ljudi će se mijenjati. Stroj zarade, natjecanja, zgrtanja ide, melje, no neki već govore: „Ja to neću“, „Dosta je meni toga trčanja i ludila“, „Bogami, treba mi malo moga mira“, „Dosta mi je svih njih“. Čini mi se da se to već događa. Ljudi će na kraju krajeva odabrati što žele. Zaštititi svoje male svjetove.
Jako ste politični, je li vam palo na pamet da se kandidirate za neku političku funkciju?
- Mogla sam, bilo je ponuda, ali ja sam previše osjetljiva za taj posao. Komentirala sam politiku i političare, čak sam s njima ulazila u otvorene dvoboje u studiju. Ali, bilo bi mi teško govoriti u ime neke stranke, neki tekst koji nije moj. Osim toga, ne bih mogla manipulirati, lagati.
Zar politika ne afirmira neke vrijednosti, nove ljude, pogledajmo Obamu... Zar nije čudno da se pametni ljudi i ljudi sa stavom - kod nas ne žele time baviti?
- Što se mene tiče, ja nisam političarka, nego umjetnica. I nikada ne bih napustila svoj teatar, pjevanje, pisanje i crtanje - to je moje područje. Na kraju krajeva, možda neka moja riječ utječe na ljude. Znam da nemam talent za političara ni tu karizmu. Nisam željna političke popularnosti i slave.
No, izrazito ste društveno angažirani. Koji su putevi promjene? Kako će se stvari razvijati? U društvu postoji napetost, potreba da se stvari mijenjaju...
 |
 |
S Enisom Bešlagićem na snimanju iste serije |
Ksenija Prohaska, Nives Ivanković i Arijana Čulina na šibenskoj pretpremijeri predstave ‘Babina guica’ u veljači ove godine |
- Šokira me da se od Sokrata stvari ne mijenjaju. Upravo čitam knjige o Erazmu Roterdamskom, stvari su i onda bile iste. Uvijek su bili oni koji su gore i oni dolje. Nadam se da će tranizicija rezultirati nekim promjenama. Da će prestati ta histerija nagomilavanja. Žao mi je ove nesretne generacije koja je prvo prošla rat i sad prolazi tranziciju.
Goge Bjondina nadživjela je svojih televizijskih 15 minuta slave. Taj je lik kombinacija više talenata, Vašega osobnog bunta, glumačkog iskustva, a ipak sve završi na “glupači”...
- Samo pametni ljudi znaju koliko je to što radim kompleksno. Oni koji to nisu samo mašu... “Eee, to bi ja moga', samo mi daj mikrofon”. Znam da je nakon Goge Bjondine otvorena škola stand-up komedije, ali ne znam tko se istaknuo. Svaki humor te vrste je jako težak ‡ i to izmisliti, i to uvjerljivo prezentirati. S druge strane Gogi Bjondini možete oduzeti plavu kosu i dalmatinski naglasak, ali joj ne možete oduzeti bit.
Slučaj Nives Celzijus? Vi ste prije nje prodali gotovo isto toliko knjiga...
-Taj je slučaj velika farsa. Žena je napisala slabo zamaskiranu autobiografiju, iskoristila medijski prostor koji joj se otvorio. Očito su ljudima zanimljive pikanterije o njeznom privatnom životu. Isto je učinila i Monica Lewinsky sa svojom haljinom. Da vam pravo kažem, meni Nives ne imponira. Ne zato što bih ja bila moralistica ili puritanaka, ali me apsolutno ne zanima s kim je ona sve spavala niti mi imponira takva knjiga. Zanima me što je netko u životu napravio. Zanima me djelo iza čovjeka. Ali, ako je nagrada ustanovljena za najprodavaniju knjigu - a njezina je knjiga tražena i čitana - onda je trebala dobiti tu nagradu.
 |
 |
| Na setu s kolegama Filipom Radošem i Đurom Utješanovićem | Arijana je nastupila i u predstavi ‘Decameron’ na Splitskom ljetu 2006. godine |
Osoba ste mnogih talenata, glumite, pjevate, slikate, pišete...Teško ste se probili, a kad ste postigli neku, uvjetno rečeno slavu, trebalo je s time znati izaći na kraj. Kako ste to uspjeli? Koji su bili vaši prioriteti?
- Pjevam na sceni jer sam išla u muzičku školu, radila sam na tome. A što se slave tiče, da se meni to dogodilo sa 20 godina, sigurno bi bilo teže. Ali, meni se slava dogodila sa 35 godina, a diplomirala sam sa 21 godinu. U teatru sam od petnaeste, pa sam se naigrala i nagledala svega i svačega i imala svakakvih prilika. Studirala sam u Beogradu, igrala s vrhunskim režiserima poput Marina Carića, Paola Magellija, Radojevića, Violića, Pare... Slava je došla u trenutku kada sam već bila prilično zrela. Ne može me se maknut s mjesta, imam svoje mišljenje, svoj stav o tome što i kako radim. Naravno, nije uvijek bilo ugodno. Riječi i fotografije izvan konteksta, na primjer, novine su mi objavile sliku ŕ la Lepa Brena, utegnutu u neku haljinu tigrasta uzorka, uz potpis „književnica A. Č.“. Bila sam često povrijeđena, ali nisam se micala s terena. Maknula sam se u trenutku kad više nisam mogla raditi kako sam htjela.
Što sada radite, imate li neke nove projekte?
-Već sam 20 godina u teatru kao zaštićeni umjetnik. Sudjelujem u nekim predstavama, na Akademiji sam asistent na predmetu gluma. Osjećam vrlo veliku odgovornost u radu s mladima. Treba ih oblikovati, treba odgovarati na njihova pitanja, treba ih i usmjeravati. U zadnje vrijeme puno crtam, a pripremam i novu monodramu „Za Europu - spremni“. Upravo radim pjesme za tu predstavu i u tome se dobro osjećam.
| Najveći životni uspjeh glumice s brojnim talentima Napravila sam što sam htjela, neovisna sam i sama sam sebi riješila stambeno pitanje! Osigurala sam sama sebi život u kojem mogu biti slobodna. Nakon teških godina u kojima sam bila samohrana majka, odgojila sam dijete koje ima vlastite interese i ambicije, koje sam, dok je bila mala, morala voditi u kazalište jer je nije imao tko čuvati. Sve što sam postigla, postigla sam sama. Nikad me nitko nije uzeo ni u jedan film u Hrvatskoj, pa sam sama sebi davala poslovne i umjetničke zadatke. Ne volim luksuz ni statusne simbole. Neko sam vrijeme živjela u kućama koje su bile, onako, impresivne vanjskim promatračima, ali i u podstanarskim stanovima. Najbolje se osjećam u svom stanu koji sam si sama kupila. Volim živjeti normalan, uredan građanski život. |
www.jutarnji.hr
bglavac
edin.kecanovic
