S.S.Doliwa

11.12.

Danas želim govoriti o nečem, o čemu malo ljudi razmišlja, ako uopće itko na to misli. Kako se osjećaju očevi Bogoljudi? Kako su na primjer živjeli Josip ili otac Ramakrishne Paranamahanse ili muž moje majke s činjenicom da dijete, koje je njihova žena rodila, u osnovi nije bilo od njih začeto?

Za te očeve nije bila lako prihvatljiva činjenicama je njihova supruga zanijela kroz jednu Višu moć – pri čemu to nije bilo povezano s pomisli na djevičanstvo, da usput naglasim, jer Ja sam na primjer bio četvrto dijete Svojih roditelja.

Ljubav i povjerenje tih ljudi prema njihovim ženama bili su tako veliki da su bili sposobni prihvatiti tu okolnost i to dijete, a na njegovo nadnaravno začeće gledati kao na čast i dar.

Božji je plan uvijek savršen. Nema ništa što On ne uzima u obzir, ništa što ne bi imalo značenja.

Nadnaravno začeće Bogoljudi trebalo bi, gledano s očinske strane, prikazati nešto što ima odlučujuće značenje: Život je pun nenadanih obrata. Svaki obrat sadrži prigodu za sreću ili nesreću.

Ako živiš u nejasnoći, nevjeri ili laži, tada će te teška ili problematična situacija dovesti do pada.

Ako nasuprot tome živiš u ljubavi, vjernosti i ispravnosti, Božje dijete dolazi k tebi, i ti možeš taj neizmjeran dar prihvatiti otvorena srca.

Tada više nema nikakve razlike između muškarca i žene, majke ili oca, djeteta ili odrasle osobe. Sve je Jedno. Sve je Bog. Sve si ti. Sve sam Ja.