Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

761

PUTA

OD 14.01.2018.

Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine - nastavak4.

Jelove grane ukršene, te nošene od vojske koja se pod njima skriva, sjećaju nas odmah na jednaki prizor u Shakespeare-ovu Macbethu, uzet zacijelo iz skotske mitične tradicije.

3.  Boško Rajčević

Epska pjesma o ''Smrti vojvode Kaice'' reče drugome poredniku ime: Boško Rajčević, ili Rajko. Moguće, da je ovo ime od starine, te da će reći: bogo koji se hrani, koji napreduje.6 Bilo ime Boško Rajko starog ili novog kroja; bilo pomenuto tumačenje ispravno ili pogrješno, malo mari. Veću pažnju zaslužuje nešto drugo. Čini se, da mlagjano Sunce februarsko oci naši, u novu vjeru obraćeni, krstiše imenom Lazara; pa da ovamo spada pučki običaj Lazarica

6  Rajko od ra, uživati ? Ili je Rajko = Rado, Radosav? Ako je Rajko onaj koji se hrani, onda bi značio od prilike što i Dojko, onaj koji se doji; te bi dva prva porednika, Vuk Dojko i Boško Rajko, bila skoro suznačna, kao što su istoimena i dva zadnja, Oblak Rado i Kaica Radonja. Vidismo (str. 133), da već Grimm opazi, kod nas i kod Germana, homonimiju dvaju i dvaju susljednih mjeseca. Reći je ipak, da ime Dojko moglo bi biti skraćeno od Dobrosava i sličnih imena.

Subota prije cvijeti, na svršetku časnoga posta jest Lazarev dan, a čeljad naša iz ekavskoga dijela naroda, po Srbiji i po Srijemu, na taj dan pjeva i obavlja koješta pogansko. Ima stanovitih pjesama za Lazarevu subotu. Uoči nje, djevojke ''Lazarice'', stavši u kolo, jedna drugoj dodaju muško dijete, i pjevaju, dok dijete ide preko ruku:

''Lazi, lazi, Lazare! Te dolazi do mene, prihvataj se za mene, za svilene rukave,

za svileme marame, za klečane kecelje''.1

Ovo dijete, što se za ženske skute prihvata, nije nipošto od Hrista uskrsnuti Lazar, već prije naliči malome bogu, koga tu skoro vidismo, u našem i u latinskom mitu, gdje je u strahu i pogibelji velikoj, bježeći s majkom.2 Ljupki mali Lale, ili Lazo, ide sa cvijećem i blagom:

''Da j' u mene, Lale! Lazo.! što je u cara blago, ja bi znala, Lale! Lazo! što bi kupovala. Kupila bi, Lale! Lazo! ukraj Save bašču.

Ja bi znala, Lale! Lazo! šta b' u nju sadila. Sadila bi, Lale! Lazo! zumbul i karanfil . . . Kupila bi, Lale! Lazo! neženjena Lazu,

da mi bude, Lale! Lazo! baščovan u bašči''.3

A druge pjesme od Lazara prati starovjerski pripjev Le:



''Oj travice sitnice, Jelo Le! Jelo, dobra devojko, oj Jelo!4 što si tako sićana?

Sve si polje pokrila, samo malo ostalo,

i tu niko cvet božur, kod božura ružica. Božur ruži govori:



Ao, ružo, lep ti sam, još da mi je tvoj miris, bio bih se previo,

kao svila predena oko zlatna vretena, kao mlada nevesta oko ručna devera.''1



1  Vuk. život i ob., str. 25.

2  U marljivoj raspravi: Studije iz pučkoga vjerovanja i pričanja u Hrvata i Srba (Rad jugosl. akad. knj. 60, s. 136), g. T. Maretić cijeni, da u običaju Lazarica ''velik je upliv paronomazije'', te opaža, kako od imena Lazara postadoše stihovi: ''Lazi, lazi, Lazare! te dolazi do mene''. Da Lazar dade povoda

rabljenju dviju mu suzvučnih riječi: laziti i dolaziti, koje zar zamijeniše slične druge, to je sasvim

vjerojatno; ali vjerojatno nije, da je običaj od onog imena, ili da se na ime čitav naslonio. I u opće je reći, da, pučki običaji, osobito ako su u naroda svestrani i drevni, ne mogu biti jezična igra, zgoljna



aluzija k stanovitoj riječi. Što puk postojano i tvrdo slavi, ili obregjuje, ono, po mom mišljenju, ima težega nzroka, nego li je lagana paronomazija.

3  Vuk. pjes., I, 490.

4  Ovi dugi usklik pripijevaju iza svakog sedmerca pjesme.

1  B. M. pjes., 34.

Čuvši ovaj doista davni a ponavljani uzvik: Le! misao nam odmah leti k poznatoj Lelji, carici nebesnoj, to tim više što nam je cijela mitična prikaza, u pjesmicama sadržana, takogje poznata: trojna obična prikaza nekog oca, neke majke i nekog djeteta. Uz dijete malo i uz Lelju, car, ''u koga je blago'', biti će podatljiv Vid. Što je ludo dijete Lazo ''baščovan u bašči'', i što se pominje cvijet božur, valjda i to imade znamenovanje vjersko. Božur, paeonia officinalis, etimologično dolazi od kakva boga; pa je i zbilja u Italo-helena biljka ljekovita i sveta. Brani i liječi osobito djecu, a čuva je tica ranog proljeća, martana žunja.2 Pa ima u nas i druga biljka. koja taman od Lazara dobi ime, te se zove ''lazarkinja'', i ona ljekovita: liječi ranjava usta i desni.3 Osim ovih biljka, nas potsjećaju i običaji na poganskog boga. U jutru Lazareve subote, mladi ljudi idu na živu vodu, da se njom umiju, te onda i naberu vrbovih grančica, kojima, na povratku, okitiće prozore djevojkama.4 Takove vrbice i svećenici, dan poslije, na cvijeti u jutru, sad pobožnicima razdaju.5 Sve se ovo na hristjanskog Lazara, koji iz mrtvih ustade na život, prenese od ustalog Sunca mlade godine. Mi već gledasmo Božića, gdje se prevozi iz ude zime u svijetlo ljeto.6 Taman ''vozar'' jest i ovi Lazar, u gdjekojoj pjesmi narodnoj; vozi se ''na orahovoj lagji'',  i ide na izbavu djevojke čudne i čudna momčeta, n.pr. Vlahović-Stojana u pjesmi jednoj.7 Kako Božić januara, tako i Božić februara, vozi se iz stare u novu godinu. Pa i stan Lazaru nalazi se do vode. Lazarova bašča, po pjesmi, rascvjetala se ukraj rijeke, ''ukraj Save''.8

2  Gubernatis, Myth. des plan., pod Pivoine.

3  Vuk. rječ., pod Lazarkinja. Vuk kaže: ''Ova trava ponajviše raste u hladu, lozica joj je tanka i mekana gotovo kao u broća, a cvijet sitan bio kao u zmije oko''; ali joj ne zna tehničnog imena, koje bi opet bilo vrijedno doznati.

4  B. M. pes., str. 38.

5  Vuk. rječ., pod Vrbica.

6 Dio III, str. 60—1(204—5).

Vila Beogr., g. 1866, br. 28.

8  Kad drugoga oslona nema, može i samo vrijeme pjevanja nekih pjesama služiti mitologičnom iztraživanju. Kao mitičnu ja bilježim ovdje i ovu vrlo raznošenu pjesmicu, što ju pjevaju na cvijeti, a i na blagovijest:

''Poranile devojke, Jelo Le, Jelu, dobra devojko! poranile na vodu, al' na vodi jelenče,

rogom vodu mućaše, a ocima bistraše''

(Vuk. život i ob., s. 25 —6). Pripjev : ''Jelo Le'' itd. slijedi uza svaki stih. Jelen je simbol Sunca, kao što više puta rekosmo. Kolo djevojačko pjeva ovu pjesmu, a djevojke ''prije sunca idu na ranilo na vodu'' (Vuk. živ., ib.).

Ovako, ženske pjesme od Lazara promijenile ruho ustalome Suncu rane godine. Isti Lazar, božji a djetinji, pregje za tim i u pričanje epsko. Bosanska pjesma ''Prenejaki Lazo''1 očito se bavi s onim Lazarom, koga opijevaju djevojke lazarice. Sin jedinak Banovića Stevana, oženio se Lazo jedinicom ćerju cara gospodina, Marom. Lazi je istom sedam godina,3 pa čudnog mladoženju baciše Mari u krioce: ''tad se Mara suncu okrenula, — ljubi Lazu u čelo junačko''.3 Mladoj nešto je mučno pri tome djetetu; ipak dijete junačko ide na vojsku, dapače je vodi na neprijatelja. Ban otac, Banović Stevan, svjetovao sina:



''Vi ukrš'te po jelovu granu, zadijte je konjma za kolane, kad idete da se zelenite,

kad stanete, da se ne vidite''.4

Lazina vojska sretno ''u prvi bojak udarila'':5 a u to Lazo narastao za još drugih ''devet godina''.6

1 Krasića pjes., knj. I, 14.

2 V. 108.

3 V. 64—6.

4 V. 153—6. 5 V. 167—8.

6 V. 179.

Jelove grane ukršene, te nošene od vojske koja se pod njima skriva, sjećaju nas odmah na jednaki prizor u Shakespeare-ovu Macbethu, uzet zacijelo iz skotske mitične tradicije. Nego, šta to može biti, mi razaznajemo iz potpunijeg našeg mita: dobitno, al prenejako Sunce, još se krije po umučkanoj šumi. Ban, otac Lazi, Banović Stefan, kao što i car gospodin, otac Mari, po svoj je prilici mitični Banović Strahina, vrhovni gospodar i roditelj sviju bogova, roditelj Laze Sunca i ognjene Marije, svetoduhe Janje. Uza sve drugo, sunčani mit u ovoj pjesmi zasvjedočuju riječi: ''tad se Mara suncu okrenula, ljubi Lazu u čelo junačko''.

U epu gdjeigdje, uskrsnuto Sunce Lazar sljubi se, proniče se, s historičkim licem Lazara Smederevca, sina despotu Gjurgju. S ovoga vida, valjda je najznatnija pjesma jedna iz Crne Gore.7 U Gjura i u Gjurove Jerine ima nejak sin Lazar, oženjen ćerju kralja budimskog. Dijete nije prema nevjesti: ludo je, tek od devet godina, i ona ''ijetko ga šakom udarila, — dok dijete krvca obasula, — načini mu ranu na obrazu''.8

7 Čojkovića pjev., 71.

8 V. 31—3.

No je dijete junak, a junaka ima i do sebe, slugu Milutina. Boj ljuti zavrgao se na polju Kijevu, kamo i Smederevce i kralja budimskog izazvao car turski. ''Biše boja za devet godinah, — jedan drugom nadoljet nemože''.1 Tamo ''Lazar bješe vitez ispanuo'';2 Lazareva vojska sve to veće jačala, dok slabljaše savezna vojska budimska, te se i budimski kralj osužnjio. Oprosti ga Lazar od Turaka, koje polomi. ''Počinuvši na polju Kijevu'',3 vratio se zatim slavodobitnik u Budim. Zetu svome kraljica budimska ''dodade pletenu kandžiju'', uz riječi:

''To ponesi mojoj miloj ćerci; to je majka njojzi opravila''.4

U Smederevcu nevjesta umiljavala se oko već čilog muža,

''al je Lazar kandžijom udari, te se složi po zemljici crnoj''.5

Na ovoj pjesmi, kad se uporedi s pregjašnjom epskom, gdje o Smederevcu nema govora, odmah je viditi, da je pjevači prečiniše: mitični je motiv istovjetan, ali se docnije upletoše Gjuro, Gjurova Jerina i Smederevac Lazo. Ovo je treći stupanj tvorbe: prije Sunce, pa Lazo, pa onda Lazo Smederevac. Ipak, i u toj pjesmi crnogorskoj može biti da nam ostade pogdjekoje zrno pogansko, kojeg nema u pjesmi iz Bosne. Ono ''polje Kijevo'', gdje Lazar ''počinu'', teško da bude zemaljsko kakovo mjesto: Kijevo, i po tumačenju same pjesme i po etimologiji, biti će mjesto božjeg pokoja, od korena ki, otkle kojiti (tiškati i gojiti), pokoj, pokojište.6 U cijelome ovom mitu glavna je crta, kao što već vidismo, umučkavanje, tiškanje.7 Kandžija pak, uručena Lazaru, te njom bije mladu, donekud pripominje ''lorum'', kojim rimski ''lupercus'' bije nevjestu, eda bi zanijela.

1 V. 91-2.



2 V. 93.

3 V. 114.

4 V. 142—4.

5 V. 175—6.

6  Miklošić, Etym. Wört., pod ki.

7  Možda je s ovim uporediti i ono, u pjesmi božićnoj: ''Kijaveto, moje mjesto sveto!'' (Dio III, s. 71—72 (215—6).

4.  Stojan Stepojev

Oko carskog stola treći je u redu Stojan, Stepojev sin. O jednome Stojanu, koji je od zlata, ili je sav u zlato odjeven, ili odapinje od zlata strijelu i siječe mačem zelenim, zna pučko pjevanje iz svakog kraja naroda. Taj Stojan ima i ljubu zlatnog imena, Zlatu. U zlatnog je Stojana tipično, da mu se često drijema, a u Zlate, čas vjerne te od neke nemani izbavljene, čas nevjerne te posječene, tipično je to, da ona čudno pjeva mužu mladencu. Prezimenom, zlatni Stojan najviše se zove Popović. Što o njemu znamo i o Zlati, sve se kreće u najlaganijem zraku mita.

Ovoga Stojana, u Vukovoj zbirci, ep dovodi samo jedan put, u pjesmi: ''Ženitba Popovića Stojana''.1 Vuk pri toj pjesmi opaža, da ''O Popoviću Stojanu, niti je što više čuo, niti zna, osim onoga, što se tu pjeva''.2 Pjesma nije baš mnogo označna, ali je ženitba najsvečanija. Popoviću Stojanu idu u svatove kralj budimski, Mandušić Vuk, vojvoda od Sibinja Janko, Relja Krilatica, Miloš Obilić i Kraljević Marko. Ženik zaprosio

''na daleko lijepu gjevojku, u mletačkog kralja Mijaila,

u latinskom Mletku pletenome''.3

Vara kralj, te svatovska pratnja, na povratku, naišla na strašilo jedno, na džina latinskoga, koji joj put prekrči. Neodoljivi div svakome svatu oteo darove, al ne mogao djeveru Marku oteti djevojku. Marko, nekako, ''zavarao oči Latininu'',4 pogubio diva i oprostio zaručnicu Stojanovu. Ovo kazivanje nema potankosti, vrijednih pažnje; ipak je put svatovski, u glavnome, ocrtan kao što i put k Legjanu, u glasovitoj pjesmi o ''ženitbi Dušanovoj''.

1 Knj. II, 87.

2 Ib., str. 514.

3 V. 2, 4 i 22.

4 V. 170.



pjeva:

zbirci:



U drugim zbirkama, mit prevjesio cijela Popovića Stojana. U zbirci Petranovićevoj, djevojka

''Kujundžija! tako ti zanata, sakuj meni od zlata junaka, nemoj plava, tako ti zanata, već prilikom Popović-Stojana, a ljepotom vladičina gjaka. Kujundžija za Boga ajaše, sakova joj od zlata junaka,

na priliku Popović-Stojana''.5

Od toga junaka od zlata djevojka zatim ne zna šta da uradi. Opet djevojka jedna kliče, u istoj

''Što sam mlada, da sam voda ladna, ja bi znala gje bi izvirala,

niže dvora Popović-Stojana''.6



Ovo su kao ulomci od pjesama, kratke ženske pjesmice, što djevojke u drugo pjevanje upleću, ili onako razbacuju na časovitu svoju zabavu. Nego, kao što iz osamljenih, inokosnih pripjeva, tako iz tih okrajaka pjesničkih, izmalaju se često božanstvane davne slike.

5 Knj. I, 147, V. 1—8.

6 Ib., 142, v. 1—3.

Zlatnog Stojana Popovića iznijeti će i prava epska pjesma.

''Podranio Popović Stojane,

s Angjelijom, svojom vjernom ljubom, i s djetetom nejakim Stjepanom;

evo ide u punice Stojko,

i on goni čitav tovar blaga, da daruje svasti i punice'',

započinje pjesma bosanska,1 bez sumnje drevna u nekim joj čestima. Putujući kroz planinu, ''Stojanu  se vrlo zadr'jemalo'',2 pa hotio, da ga svojom pjesmom ''jasnom glasovitom'' ljuba ''razdrema'',3 Rado bi ona znpjevala, al se boji ljute guje, Maleša harambaše. Malešu, koji sad vodi ''svojih trideset   hajduka'',4 Angjelija bila nekad zaručena, pa je preprosio i isprosio Stojan. Od ljutice Maleša nije Stojana strah,

''dok je njemu od zlata strijele, oko pasa trideset šipaka,

na ramenu štita od čelika'';5

pak Angjelija zapjevala, ''ne bi tako ni bijela vila''.6 Ali je ta žena nevjerna, te u pjesmi, grčki   pjevajući, prokaza muža i prizva Maleša. Od hajdučkih ''trideset strijela'' Stojana zakloni tvrdi štit, a, pod junakovom zlatnom strijelom, pogibe trideset hajduka''.7 Prsimice, bili se Stojan i Maleš ''mačevima zelenim''.8 Žena preljubna, u onome teškom boju, pripomagala Stojanovu naletniku, pa je muž dobitnik sad lišio očiju. U ovoj pjesmi, silnik Maleš isporegjuje se s latinskim džinom, u pjesmi Vukovoj. A značajno je ovdje, što je Stojanu pridala strijela od zlata i božanstveni poznati mač zeleni.9 Tovar blaga, koji goni Stojan, valjda je blago Sunčevo. Triest hajduka, trijest njihovih strijela, trijest šipaka Stojanovih, naznačuje, mislim, mjesečne svijetle dane i crne im suprotnike. Pjevanje ovo bosansko o Popoviću Stojanu odjekuje i iz srijemske jedne pjesme, samo što je pjesma iz Srijema kraća.10 Angjelija je ovdje čisto vrhunaravno biće, po jačini svog pjevanja: ''Kad zapjeva, čarna gora ječi, — sa gorice opadalo lišće.11

1 Petranovica pjes., knj II, 38.

2 V. 8.

3 V. 12—3.

4 V. 18.

5 V. 29—31.

6 V. 36.

7 V. 70 i 83.

8 V. 104 i 108.

9  Što se i Maleš, u pjesmi, prihvati mača zelenoga, a i strijele zlatne (v. 51), to suprotniku Stojanovu, po svoj prilici, darova istom kasnija verzija guslara.

10  B. M. pes., 59.

11 V. 31—2.

Drukčije, no uvijek vrlo čudno, za Stojana povijeda pjesma crnogorska: ''Nerogjen Delija''.12 Stojan Popović, ''iz grada Kotara'', ima ljubu Angjušu, koju na prevaru oteo silni Turčin. Otmičara u mah dostiže hrli muž, poletivši za njim, ''ka svijetlica kroz večernje mrake''.1 Dva suparnika uhvatila se u koštac, gonila se i najposlije davila u vodi Koruni. Dijete jedno Nikola, i on Popović, hoće da pomogne svojemu; gagja kamnom, ama ne pogodi Turčina, već Stojana, što onda pogibe od sablje



dušmanove. Kad Angjuša ne htjede š njim, Turčin posječe i nju. Nego, Nikola iz mrtve Angjuše prihvati čedo, a to je ''Nerogjen delija''. Raste ono u jedne babe svoje, na čudesni način: ''bolje je od petnaes ljetah, — nego drugo od vijeka svoga''.3 Pozva onda na boj ubilca oca i matere, i smače ga. Za Nerodjena deliju ''i sad vele, ako se ne šale, — i sad kažu, ako ne prilažu, — ono čedo još je u životu,

—  a sve traži sa Turcima kavgu'',3 pjeva guslar crnogorski, kozarče jedno. Ovaj nevigjeni, kao i nerogjeni junak, što duhom lebdi megju Crnogorcima, pa ih tajnovito brani od kletog dušmanina, drugo nije, već mladi neki bog koji se od davnih vremena još krili u zavičaju svome.

12 Čojkovića pjev., 65.

1 V. 49.

2 V. 118—9.

3 V. 187—90.

Niti je manje božanska pjesma o Stojanu, koja se obnosi po Srbiji.4 Griješkom guslara, Popović Stojan u toj je pjesmi Vlahović Stojan. Kralj u Legjanu ima kćer, Petrušu djevojku, što ju prosci svakojaki obletili, ali ona drugog ne će do Stojana iz Stojnog Biograda, junaka boljeg i ljepšeg od najboljih i hajljepših. Kralja legjanskog djevojka umolila, da se načini lagja Orahova, gdje je trideset vesala, a i trideset neimara; pa na njoj, za tri dana, preveze se do Stojnog Biograda. Stojanova sestra, namjerivši se do vode, spazi lagju, i mahom je bratu prijavi. Dogje junak, da pregleda divnu lagju i na lagji još divniji trg. Nego, tu opojiše Stojana i odvezoše, te ga sebi privjenča kći kralja iz Legjana. Pjesma, iza mnogo puta rečenog, ne treba tumača.

Vila Beogr., g. 1866.

Po onome, što već znamo, razumijeva se lasno i posebita jedna pjesma, gdje se uz Legjan pominje, u besjedi skroz mitičnoj, ''lug-Popovića''. Pjesma je iz Bosne.5 Glase se dva junaka, dva dizdara, jedan od Ploče, a drugi od Stijene, kojima je neprijatelj Legjanin ban. Taj Legjanin ''dvanaest puta na mejdan izašo, — pogubio dvanaest kapetana'', pa i ''trinestoga Zdrinića''.6 Oni leže zakopani do Šadrvana, vode studene.

5  U zbirci Jukića i Martića, 19, svez. I.

6 V. 23—5.

Od tada ban Legjanin jaše Zdrinićeva dorata, ali je već omatorio: ''o dva štapa po sunašcu hoda'',1 te njega junak od Ploče zazivlje na mejdan. I otprije Pločni junak bijaše protiv Legjanina bana ''sedam puta na mejdan izašo, — sve na njemu mejdan ostanuo''.2 Nego, u ovome lomu, bana ''legjanskih crnih Laćmana'' izmijenio mladi sin, ''vučić od vuka'',3 uz koga je sestra Angjelija, kako uz junaka od Ploče stoji sestra mu Zlatija. ''Vučić od vuka'' uzeo koplje ubojito, ''na komu je od medvjeda glava, — sama ziva kao da je živa'',4 pa usjednuo na Zdrinićeva konja, a sestra mu na konja gadora. Boj biva na ''Vratniku planini'', otkud se silazi k ''Lugu Popovića''.5 Može se ''s Vratnika u Legjan'' pogledati; a na onoj planiini ''gori trideset vatara''.6 Bilješku mejdana postavili na ''Kunari''.7 Zatočniku grada Legjana treba se čuvati od ''dva mača zelena, — od jednoga skovana kovača'',8 što će ih iznijeti dizdar od Ploče. Ispred dva mača, pobježe od razboja sin Legjanina bana, ''vučić od vuka''.9

1 V. 90.

2 V. 87—8.

3 V. 112 i 121.

4 V. 101—2.

5 V. 192 i 201.

6 V. 330 i 338.

7 V. 267.

8 V. 207—8.

9  Što ipak, pri koncu pjesme, on ostaje dobitnik, to će biti pozniji nadometak.

Sa čista ogledala ove pjesme odrazuje se čitav niz nama poznatih božjih zgoda. U dva junaka od Ploče i Stijene, su ''dva mača zelena, od jednoga skovana kovača'', ja barem vidim dva skamenjena



Jakšića, sa zelenim mačem grebeštakom oca im Vida.10 Ja mislim i to, da Vidu ovdje prevrnu se ime u Zdrinić,11 pa da je pogibija ''dvanaest kapetana i trinestoga Zdrinića'' godišnja propast vidila i sunčanih bogova. Propadaju od bana Legjanina, od Vuka, što je zima. Nego, na izmienu, ostario i Legjanin, kad s mladom godinom ponovno rudi zora bogovska. Dva kamena junaka, naš Kastor i Poluks, oživljuju; ''sedam puta oni izlaze na mejdan'', koliko je mjeseca naprednih i blagodatnih kroz godinu; utaman im se opire vrijeme nepodobno, potrajna sila mutne crne zime, Vučić od Vuka. Što je boj na Vratniku planini, gdje ''gori trideset vatara'', a pogledati je ''s Vratnika u Legjan'', tu, po mojem mišljenju, ne može biti govora o kakvu Vratniku, ili na Velebitu, ili drugdje na zemlji hrvatskoj ili srpskoj. To je posve mitični Vratnik, božje uvratine zimskog suncovrata: uz sjajnu pratnju svojih trijest dana januarskih, vrnulo se Sunce iz stare u mladu godinu, tamnome Legjanu na dogledu. S Vratnika put vodi k ''lugu Popovića'' (Stojana), t.j. čudesnome lugu, gdje je još popritajana Božićeva majka sa sinom.

10  Isporedi Dio II.

11  Od zrêti, sjati, viditi.

Od mitičnog Popovića Stojana valja strogo lučiti, u narodnim pjesmama, historijskog Stojana Jankovića, junačkog serdara vijeka XVII u Kotarima zadarskim. Pravim zanosom ovoga opjevaše mnoge lijepe hajdučke pjesme, premda ih ne označuje čisto i sabrano povijedanje, uz strogu riječ prvašnjih vremena. Ali, kroz nove pjesme o Stojanu Jankoviću krade se, otkad dokad, stara slika Popovića Stojana. A u tome nije čuda. Uobičajene neke davne motive guslari, što radi ukrasa, a što   radi lagodnosti, premetnuše s jednog na drugog Stojana. Barem je ženidba Stojana Jankovića, u dvije pjesme hajdučke,1 ona ista, koja i Popovića Stojana. Četovogja kotarski Stojan Janković, vjenčava za  se djevojku neiskazane ljepote, po imenu, u prvoj pjesmi, Hajkuna, a u drugoj Zlatija ili Zlatka. Djevojka je pod zaptom neprijatelja Latina u priči o Popoviću, a Latina, jal Turaka, u priči o  Jankoviću; tamo, ona sjedi u pletenom Mletku, amo u Zadru, jal u Udbinji. Jednako u oba pričanja, u sve tri pjesme, djevojka se izbavlja najmučnijim pregnućem. Pa prva od dviju pjesama hajdučkih pozlatila Stojana Jankovića onako, kao što zlatna vidismo Popovića Stojana: ''pjan katana pod jelikom spava, sav u srmi i u čistom zlatu'',2 katana, na kome je ''više zlata, nego čista gvožgja'',3 te se zbog   toga ''od jele razas'ale grane''.4 Ovdje pjan mrtav spava Janković; a i pri ženitbi Popovića čusmo, da ma se teško drijemlje. Na bijegu s djevojkom, opet Janković ''zaspa, kako jagnje ludo'',5 na Kunoru planini,6 pa nam se taman Kunor planina oglasi i u priči o Popoviću.1

1 Vuk. pjes., knj. III, 21 i 22.

2 21, v. 17—8.

3 V. 49. I po čitavom dugom opisu, što je megju stihovima 17—49, katana Janković žuti se sav u zlatu. Što ja znam, onoliko zlata ne blista na nijednome drugome junaku u pjesmama.

4 V. 15.

5 V. 259.

6 V. 284—7.

1  Što može biti taj Kunor, naskoro ćemo viditi.

U obe priče začestio označni broj trideset: iza sna prenuti Janković posjekao sam trideset dušmanskih Udbinjana.2 Povijedanju o ženitbi jednoga i drugoga Stojana jezgra je ovako jedna. To je sve kao grana, očenuta od stabla stare vjere. U ostalome, Stojan Janković, gdje se ženi, bićem svojim prevršuje i običnu epsku mjeru junaka ljudskih: ''kada junak iz traviće dine, — uz jelu se uzvijaju grane''.3 A kao da je prevršuje i ljuba njegova: ''od kako je svijet postanuo, — nije ljepši cvijet procvatio''4 od te Stojanom zaželjene mome. ''Bila Zlatka, pake Angjelija, rišćanskim krstom pokrštena'',5 veli pjesma.

2  Napomenuti je ovdje, barem uzgredno, pjesmu 20, knj. I, Jukićeve zbirke, gdje i ''Nerogjen — deliju'', čedo Nikolicu (vidi poprijed na str. 156—7), guslari uzeše Popoviću i dadoše Jankoviću Stojanu. Nevjerna žena Angjelija natjera Stojana Jankovića na boj s Nukićem od Udbine, s kime ona ašikovaše.



Kad zaspi Stojan, ''ukrade mu moći od pomoći'' (v. 111). Na Kunari planini, gdje ''Stojana glava osvojila'' (v. 229), njega posiječe dušmanin iz Udbine. Ali Jankoviću osta čedo Nikolica:

''odnese ga u pećinu vila, — hranila Niku dvanest godin' dana'' (v. 243—4). I dorata mu ''vila tovi — b'jelim ml'jekom i ječmom jarnikom'' (v. 246—7). U to, mati Angjelija vjerom se prevjerila, te sjedi u Udbini. Kad dogje rok, vila na osvetnika sina ''odjelo sv'jetlo udarila'' (v. 286), i opremila na boj, te i na povratak u očevinu, i njega i konja mu. Gdje su ''dva drva jablana'' (v. 380), tu je Stojanova kula, još  viša od njih. Mlagjani junak sobom doveo ''trideset majstora, — pak ponavlja opušćenu kulu'' (v. 471— 2). Opet je boj na Kunari: a, pred neodoljivim djetetom, pao Udbar. Po zapovijedi vile, dijete osveti strašno na majci svoga babu, i privjenča glavitu djevojku iz Udbine, ćer Nukićevu, što ju zadobi u onom boju.

3 21, v. 50—1.

4 22, v. 1—2.

5 V. 390—3.

Do istine, u naših otaca negda bila Zlata, Zlatka, Zlatija, Zlatana, neva nadzemna, koju poslije zatomiše, ili ''rišćanskim krstom pokrstiše''. Božanstvu, pomišljenu kao da je od zlata, već uhvatismo trag jedan u ''Babi Zlati'', ''Babi od zlata'', mutno spominjanoj kod dubrovačkih pisaca XVI i XVII vijeka. 6 Rekosmo, da bi ta Baba od zlata mogla biti ostarala carica, nebesna Vida. Ali sa zlatom, čak od vedičnih doba, naosob izražava se Sunce. A što zlatnije od Sunca proljetnoga?''7

6  Na str. 120.

7  Na tako Sunce, koje se iskopava iz blata i iz oskudice zimske, držim, da se odnosi pogdjekoja pučka priča o ''Zlatunu'', jal ''Zlatunbegu''. Ali se posmjeh prevuče preko usta kazivačâ: Zlatunova je slika nakaradna.

Kako se ojačano Sunce marta mjeseca cijelo zlatni, tako je i Stojan sav u zlatu; kako Sunce, s udaljenim danom i skraćenom noću, stoji u proljetnom istonoću, tako je ono nazvano Stojan. Što se od Stojanova daha uzvijaju grane jelovih šuma naših praotaca, i pod Stojanovom zlatnom strijelom ginu neprijatelji, to je porast, koja već buja i kreće se iz zimskog mrtvila, u prvom varu godine, pod toplom zrakom proljetnoga Sunca. Zlatni Stojan ima prema sebi i ljubu Zlatu,1 koja mu pjeva divnu

pjesmu godišnjeg uranka. Od jakog glasa svetotajstvene visoke himne sve se na zemlji ganjiva; ječi gora, i s gore opada lišće. Nego, pri nastupu ranoga ljeta, priroda je kao trapovijesna, bunovna: Stojanu se drijemlje. Priroda je još omražena zimskom studeni: Zlata radi o nevjeri, preljubljuje Maleša otmičara. Na ovu Zlatinu mrzovolju mislim da se odnose još dvije pjesme, u I knjizi Vukove zbirke.2 ''Postidna Stojana''3 odbija djevojka, ''materino zlato''.4 Mladoj oholici Stojan ''čîni čini'',5 te mu ona, gola i bosa, hrli u naručje. Stidljivca tad ''sunce ogrijalo'', pa ljubu oporitu Stojan ''prigrnu ćurkom zelenim''.6 Pod činima sunca, Stojan i Zlata sljubiše se u proljetnom zelenilu.

1 Valjda navadna Sunčeva zaručnica, svetoduha Janja, u martanoj prilici. ''Svetoduha Janja'', ili ''krčmarica Janja'', ili ''krčmarica Mara'', ili ''Ognjena Marija'', to je, u našim pjesmama, jednako biće; pa, u hajdučkoj gore pomenutoj pjesmi 22, Stojan ima tetku pomagačicu, ''po imenu krčmaricu Maru,

—   isto sestru svoga oca Janka'' (v. 56—7). Ovako, uz Stojana dolazi Janja, i ako ne kao žena, a to barem kao mila tetka od pomoći. Da bi kod sjevernih Slavena utvrgjena bila proljetna boginja Vesna, onda bi naša Zlata vrlo njoj prilikovala.

2 646 i 647.

3 646, V. 3.

4 647, v. 14.

5 646, v. 21.

6 647, v. 174—5.

Svakojake ove sijeri pred martanim suncem, obilno ovo maštanje naših otaca, ne će da nas začudi, kad pazimo na skoro potpuni sklad megju prikazama religije njihove i pojavima prirode. O božiću, pri zimskom okretu sunca, gdje bi, najposlije, zastalo turovno, muklo, preopako napredovanje godišnje tmine, ovaj jedva dočekani zastoj, božju ovu činjenicu pozdravljaše usklik ljudske radosti; u marta, pri proljetnom istonoću, jednaki vapaj iz smiljenih prsiju hitaše k Suncu, koje stavši odlučno te



nadbivši mrznu noć, hoće dan da produlji. Sunce izišlo na visinu neba; ljeto počinje. Srcem razdraganim i oštrim okom, ljudi pažljivo motrili i prebirali razne znakove te divne mijene u godini. Okolo sebe gledajući, oči im zapinjale za nove pojave u životu prirodnom. Vidili, kako tica neselica, martana crna žunja, prva se razmeće po drveću, s grane na granu poskakuje, koru bije kljunom, i ponovljenoj ljubavi gnjezdo priprema. Kliktanje žunje bješe im kao kliktanje vile.1 Vidili još, da k istoj ljubavi, izmegju prvih životinja četveronožnih, odmah početkom februara, odazivlje se hitra kuna. U mlakoći početnog ljeta, po svoj zemlji, a poglavito u muti šumskoj, stoji zuka nejasna, tajnovita. I ti potuljeni glasovi, kao nešto božje, zvrčaše u srcu čovječjem. Osobito kad bi zeleni gundelj gundorio, naši stari čuli od njega proljetnu dugo očekivanu blagovijest.

Uz pripomoć ovih kratkih crta o osjećanju ljudi nekadašnjih, gdje im se javljala proljetna božja milost, mi još bolje prodiremo u duh pučkih starovjekih pjesama o Popoviću Stojanu. Njegov je boj uvijek na mitičnoj Kunari ili Kunoru planini. A u hajdučkoj pjesmi 22, Zlatki ''gaće oko noge kunom su postavljene'',2 pa u Bosni još danas kuna zove se ''zlatka''.3 Po ovome mislim, da je skoro izvan sumnje odnošaj životinje sa zlatnim Stojanom i sa Zlatom4.

1 Glagol ''kliktati", strogo govoreći, pristaje samoj vili i žunji (Vuk. rječ., pod Kliktati). Pristaje i kljuvanju žunjinu posebni glagol: totrkati. Gdje ona u proljeće totrče, misli se, da tica kaže prelji koja oteže: ''Ototoli debelo, — kao moje koljeno; — ako li ćeš i deblje, — kao moje i bedre'' (Vuk. rječ., pod Ototoliti).

2 V. 261—2.

3  Vuk. rječ., pod Zlatka.

4  Ima, u Srijemu, i neka trava ''kunica'', što ju djeca metnu u nos, da puste iz nosa krv, veleći: ''Pusti baba konju krv i teletu mleka!'' (Vuk. rječ., pod Kunica). Je li što starinsko i u ovoj igrariji, ja ne bih znao kazati.

Za Popovića Stojana isto tako prianja i gundelj. Proljetnu ovu bubu Dubrovčani zovu ''pop zlatar'', Crnogorci ''zlatni pop'', ili ''pop zuk''. Prostome motriocu rezavci, s proljeća, izbijaju na svijet iznenada, nevigjeno; te mnogi narodi. i arijski i nearijski, spaziše, u nekim njihovim vrstama, tvornu moć božju i znamenje božje. Takova buba čudesna biti će u nas, kao što je u zapadnih Indo- europljana, ''jelen'' (cervus volans), valjda to druga prilika sunčanog jelena; a jeste, bez pogovora, oni ''zlatni pop'' (scarabaeus melolonta) naših jekavaca. Da je taj pop simbol nebesnog bića, pa da negda našim ocima prizirao se i neki pop na nebu, očito je iz zakletve, osobito jekavske: ''Tako mi popa nebeskoga!''5

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine - nastavak3. Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine - nastavak5.