Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

688

PUTA

OD 14.01.2018.

Stara vjera Srba i Hrvata - nastavak 3.

Ženu jednu uz Vida već češće susretasmo, doslije, u narodnim pjesmama. A da koja i kakva je ta žena? Mislim, da na ovaj upit narodno predanje, koje još postoji, dovoljno odgovara.

Nego bilo to kako mu drago, ovo stoji, da u vedičnim pjesmama Saramâ prati vrhovnoga boga Indru, te mu pripomaže otkriti lupeže krava, oblaka nebesnih, a da u našem epu, po isti način, žutov Karaman, hrt Bezbiljeg, stopom slijedi Strahinu, i pruža mu pomoći u njegovoj borbi na Halu. Karaman je žut, on je bez biljege, po slici neba, ožutjela i čista sjutra. Inače, i Heleni naslijediše, od otaca arijskih Saramu. Kako je poznato, nju oni pretvoriše u svoga hrlećeg 'Ερμεκς, 'Ερμης. Herme je

sin i glasnik višnjega Zeusa, kao što u nas hrt Karaman trče tamo amo oko višnjega Strahine1.

1  Narod zna za Jedogonju, ili Vjedogonju (Vuk rječ., pod Jedogonja, i Vjedogonja), pa ima poslovične izreke: ''Jak kao Jedogonja — Leti kao Vjedogonja''. Je li i ovo preostatak letipsa Vidova? Ja bih rekao, da je. Pošto je u staroal. edь. i jadь, otrov, jedogonja biti će isto što i jadogonja, onaj koji goni Jade. Jadi s se, zaista, negda shvaćali sasvim personalno, kako to svejednako proizlazi iz našeg pučkog  govora: ''Jade nesiti! — Neka se od Jada prekrstim! — Od Jada gora vehne — Jadi ga znali! — Jadi je znali za nje glavom! — Jadi ga ubili! — Trista Jada na koga'', itd. Jad može biti od korena ad, jesti, š čim se slaže potpuno i izraz: ''Jadi nesiti'' ! Jadi su, po svoj prilici, ono, što i Bijesi kojima se nadjelo   ime od bhi, strašiti (Daničića Korijeni, str. 149). Tamni dusi, u koliko ljudma kidišu, ješni su, te su  Jadi, a u koliko ih straše, Bijesi su. Tjera ih jaki letipas Vidov, Jedogonja. Osim silnog letaja i jačine, kojom i drveta može da izvali, sad se o Jedogonji u narodu priča, da je ono duh čovječji. Taj duh izilazi čovjeku iz tijela u snu, pa toga čovjeka Jedogonje, kad umre, opraštaju se ljudi, što mu udaraju pod  nokte glogovo trnje. U bugaršticama, Vjedogonja je ''sjenovit''. Ima više Jedogonja, i biju se zaradi ljetine (Vuk. rječ., ib.). Kako znamo, ljetina je osobito od Vida; a što se tiče gloga, pridolazi i u priči Kojanovoj o Veljku Loviću (vidi naprijed. na str 87).

Osim psa čuvara, vedična nam mitologija dosta osvjetljuje i dušmanina, koga Strahina bije. Pjesme ga naše imenuju različito: Turčin Vlah-Alija, Den-Alija Vlahović, Balaban, Kavga, Tafo2. Što je on Turčin i Vlah, to je do umne navade našega puka, koji pretura zle bogove u dušmane narodne3. Suparnik Strahini bio Vlah, t.j. Latinin, a poslije i Turčin. Bio, valjda, i Avar, Bugarin, što li, jer se u taboru njegovu, po pjesmi Vukovoj, govori ''manovski'', pa do njega su Tuka i Mandžuka, imena ova, kako mi se čini, hunska.

2  Čojkovića pjevan,, 151.

3  Vidi u predgovoru.

Pravo ime zlotvoru iznosi nam pjesma nehote, gdje veli: mučna ala, Turčin Vlak-Alija1'', te i dalje vraća se na istu Halu: te se dvije ale poniješe2''. Na Halu, ispravnije Alu, kano da je asonancija i samo ime Alija, pa i Bala u imenu Bala-ban. Alija najlaglje mogao postati od mužkoga Al, Hal, koje je isto što i Ala3, premda ga Vuk u rječniku ne bilježi: ''Evo muke i debela ala4!'' ''Vidi Tala, poganoga hala5!'' Progji se ala i belaja6!'' Ovoga Ala, ili Alu, nalazimo u Vedama. Kišne krave muzare, oblaci,


 

lete preko neba, preko pasišta nebesnih, rićući. Tjeraju ih vjetrovi, a sunce muze ih zrakama, vidilom svojim; iz nabujanih im vimena rosi onda na zemlju njihovo mlijeko, kiša. Naša izreka: ''kiša muze (se)'', za obilati dažd7, čisto je vedična. Oblačne krave dvojake su: ili puštaju blagu kišu, ili je oporno drže u svojim mrkim zavojima. Nego oblaci jesu, u isto doba, i djevojke8, pa su i ove dobre ili zle, vjerne ili nevjerne.

1 Vuk. pjes., knj. II, 44, v. 160.

2 V. 675,

Al biti će zar jedno sa staroal. alь, opačina, i novosl. jal, zavist. Glede imena ''Bala'', ''Bale'', ''Baleša'', ako to nije asonantno k Alu, onda bi moglo ići u jednaki red sa riječima ''baljota'', ''baljast'', ''baljav''. Kad se govori volu, ili kozi, da je baljava to znači, da je crne glave (Vuk rječ., pod Baljav). Ovako, Bala značio bi Crni.

4  V. Krasića Narodne pjesme, knj. I, 7, v. 124, Pančevo 1880.

5  Čojkovića pjevan., 93, v. 111.

6  Više puta u pjesmama.

7  ''Kiša muze, — noge puze''. Vuk. rječ., pod Musti.

8  Kako i u nas. To ćemo bolje istaknuti, govoreći o vilama.

Ali je, ponajviše, neki zlotvor, koji u oblacima zaustavlja plodonosni kišu. Ružan je, stravičan je; pa, po različitoj vrsti svoje poštetne zloće, nosi razna imena: Vala (prikrivatelj), Çushna (sušar) Vritra (obavijajući) Krishna (crni), Namuci (zapinjač), Râuhiu (rasteći), Pipru (otečeni), Ahi (zmija), i još druga. Zlotvor mami, otimlje, krave, jal djevojke; a kako se u zamućenom nebu. djetinskim očima Arijaca privigjalo svakojakih nagomilanih planina, on drži djevojke pritvorene u pećinama, u tvrdim gracima. Dok su tamo, i vode, i krave, i djevojke, takogje su crne, grdne, zlotvorne, pa zlotvoru jesu i na ruku; ali, netom oproste se pritvora, postaju bijele i dobre. Da ih spase, boj bije na dušmanina sunčani Indra. Pred sobom bog, obično, šalje, po tragu izgubljenih i zatvorenih krava, svoju kučku.

Istom ih kučka donjuši, ili im riku dočuje, javlja to gospodaru svome. Tad počinje urnebesni boj izmegju boga i zlotvora1.

1  Gubernatis, Mythol. zool., passim

Od zlotvorovih pridjeva zar prigje do nas Ahi: no je Aždaja dodijeljena Suncu, pa će drugdje o njoj biti govor. Može biti, da prigje i Vritra, kako ćemo i to, drugom prigodom, reći. Za sad ostanimo na Ali2, da je kroz narodno kazivanje proučimo. Već nam reče uzgred narodna pjesma, da je grdosija, belaj pravi3. Po pričama, izlijeće na svijet iz velikih dubina zemlje i mora4; izlijeće, ponajviše, uz  tmušu i oluju: ''kad u veče, Bože, duva vetrina, krše se drva, misliš sve će iz korena izvaliti, al eto ti ala ide5!'' Ovu Stravičnu, ujeću, neman narod pomislio, kako kad, a jednom, dvije, tri, a čak i devet glava. Alina glava smrdi6, pa od toga smrada Dubrovčani svejednako govore: ''Smrdi halom''. U staro doba, tonjala ona još i više u Dubrovniku, kao što nam dubrovački ljetopisi kazaše; duhala sa Smardo-dassi, na ulazu grada7. Kako sve ruši i tamani, osobito ljetinu u polju, Ala razvalila čeljusti, proždrljive, nezasitljive: ''zine kô ala'' — ''ala iz njega zija'', pučka je izreka za gladnika. A kad ko naglo jede, poslovica za toga kaže: ''Ždere, kao hala''.

2  Ovim ne kažem, da je naš Al, ili Ala, i fonetično isporediva sa indijskim Vala. Sud o tome ja prepuštam slavistama i sanakritolozima.

3  Vidi gore na str. 99.

4  Vuk. prip. dodat. 18. — Vila beogr. g. 1868, br. 22.

5  Vuk. prip. 36.

6  Id. ib

7  Vidi na str. 89—90.


 

Priča srpska: ''So i hljeb8'' privodi nam gladnu Alu, gdje napastuje vola uz dva roga od obilja, koje je značajno za odnos proždrljive Ale prema podatljivoj ruci Svantevidovoj s takim rogom od obilja. U istoj priči, a i drugdje, Ala je mršava i suha do čuda: Ovo je tek prividno proturječje sa debljinom njezinom: što je grdna, debela je, a što je izješna, suha je. Alina suhoća prozire se, takogje, u pjesmi. Ala dolazi, naime, sa Suhare planine i sa Goleča planine, i na Goleču boj se bije megju njom i Strahinom3. Na tu istu suhoću ne misli sad, ali jednom mislio naš puk, govoreći: ''Našla ga bijeda na suhu putu!'' — ''Sačuvaj me, Bože, bijede nevidovne10!'' A koliko je starodrevno ovo mišljenje, svjedoče nam Vede: gore pomenuti Çushna, onaj koji suši, i značenjem i glasom, pokazuje na suhoću naše Ale iz Suhare i Goleča. Po zastrašenoj pameti naših otaca verala se neprestano sušna, nesita, smradna grdosija; čuše joj riku u svakom vijanju zatorna vjetra. S toga se svakovrsno ona ispružila u srpski i hrvatski jezik. Napominju je zar sve ove riječi: alauža, alabuka, alavanta, alauk, alamunja, alakača, alapača, alosan, alosija, aluga, alovit, alav. Skoro u svima, još buči navaljivanje nemani, koja juri uz vjetar1. A kad puk reče: ''Podiže se ala i vrana'', time izrazuje bučno komešanje svih vragova.

Vila beogr. g 1866, br. 51.

9 Vuk. pjes., II, 44, v. 366, 378 i 677.

10 Bijeda, u prvom svom značenju, jest glad (Fick, Vergl. Wört., s, 614), te je nevidovna, što se protivi Vidovu obilju.

1  Neke od ovih rijeci, u akademijskom rječniku, izvogjene su od turskog almak, uzimati, grabiti. Riječ

alauža, lapavica bila bi pak postala od novogrčke αλαχοσυνη, nesreća Pogriješiću, ali ni jedno, ni drugo, ne ide mi u ćut Uz Alinu oluju smisao naših, gore navedenih, riječi meni je čist, dok mi je nekako taman, uz tumačenje rječnika. Opazio bih i to, da su strani koreni u jeziku u opće nerodni, dok  je rodnost u tom kupu dosta velika. Ja bih amo potegao još i alaman: ''kao alamani navališe, pojedoše''.

Sa sušnom i bučnom Alom bori se Strahina poglavito u ljetu, gdje se god tmasti i zli bjesovi usplahirili, da ljetinu unište iznenadnom vjetrinom, crnom olujom, gradom. Vrijeme ovo borbe čisto izlazi iz pučkih poslovica: ''Bije se kao hala s berićetom'' — ''Bori se kao hala s berićetom2''. Nego u mrtvoj zimi, veliki dušmanin velikoga borca hodi polako, ula se, vadi; on je tada Mora, ili Vada. Vada jednaka s Mororn, poznata je u zapadnom dijelu našeg naroda, pa može biti, da bijaše više hrvatska, dok je Mora bila srpska3. Vada i Mora jeste zgoljno oličenje zime. Cičom, gladom, bolešću, zima, kao ništa drugo, kolje i mori u svijetu; ona je prava pravcata Mora. Opasnija je od same Ale. Ova proždire ljetinu, a Mora ljude i stoku. Ali huda neman ne ide naglo, ne bašće korakom naprasnim; ona se vlači svom težinom i mrtvilom zime, bada, libi se po noći u gluho doba, dok je eto nevigjene pod domaći krov, da tu izjede sve slabiće, navlastito ludu djecu i momke4.

2  Vuk. posl. ''Kad (Ala) vodi oblake, pa hoće ljetinu da pobije gradom'', drugoj poslovici primjećuje Vuk.

3  U ostalom je opaziti, da Mora, Morana, Morena, javlja se kod svih Slavena. Kod Čeha moravskih, u proljeće momci i sad napravljaju lutku, sliku Morene, boginje zime i smrti, pa je bacaju u vodu. Zendsko i sanskr. mara jest smrt (Fiek, Vergl. Wört., s. 628—9). Mora, kao i Ala, može biti muškoga roda. Ime joj se, onda, sastavlja sa bĕs, te je Bĕsomar (strašna Mora).

4  ''Pohlepni kao Mora na mlada momka'' — Vrčevića Niz. prip. str. 169.

Po ovom izdajničkom ulanju i napastovanju, zove se Vada1. Ime Kavga Strahininu dušmanu jest samo turski prevod te riječi Vada. Pogibija od Vade, morija od More, tim je veća u zimno doba, Što je onda najbljegje vidilo nebesno, najslabiji Vid. Da je Vada u odnošaju s Vidom, kaže nam jedan dubrovački običaj. Kad se u Dubrovniku pale kresovi Vidu, pa ih ljudi preskakuju, tvrdo drže, da je to zdravo od Vade2. Zdravo je, jer Vidov plameni krijes, bio zapaljen gore na nebu vidilom dnevnim, ili na zemlji ognjem iz drveta, razagnaje tamu, a uz tamu goni Vadu. S primljenim hristjanstvom, popusti strava od Vade i More, al se ipak ne iskoreni iz dugo zabrinutih srdaca hrvatskih i srpskih. Naivno, no zanimivo, u narodu se sad pripovijeda, ''da je Mora vještica koja se pokajala i zarekla, da ne će više ljudi jesti, nego ih samo noću u spavanju pritiskuje i dihanje im zaustavlja3''. Dakle, krvna Mora s


 

vremenom postala samo dosadna vještica. U Grblju kotorskom, takoj vještici ljudi još brane noćni prelaz preko praga domaćeg molitvom, koja je postanjem svojim neznabožačka, pa zove vješticu ''vjetrušnom vjetruštinom4''.

0 Ne bi li ovaj Kavga bio Prabog, bog koji se pre, u Malorusa?

Vad je contentio (Miklošić, Bildung der slav. Personenn., s. 41). Starosl. vada contentio, češ.

vada, contentio. Od zle boginje zar dolazi: zavada, zavaditi, razvaditi. A što se u Bačkoj za vrlo opasan posao, ili put, kaže, da je to vadivek (Vuk. rječ, pod Vadivek), ono će, valjda, značiti: sila od Vade. Vĕkь je sila. Ako nije božanstvo, barem se personificirala Vada

2  A. K. Matas, Miletii versus, u Dubrovniku 1882, str. 42.

Život i običaji naroda srpskoga, priugotovio Vuk. Stef. Karadžic, u Beča 1867. str. 216.

4 Id. atr. 216—7:


 

''Mora bora! ne prelazi prek' ovoga b'jela dvora, e su na njem tvrdi ključi od našega Siodora, Siodora i Todora,

i Marije i Matije

i sestrice Levantije. Koja nema pristupišta prek' ovoga b'jela dvora, ni kamena kamenica,

ni vjetrušna vjetruština, ni nametna nametnica . . .


Vratilom se opasala, zaštikalom poštapila, ušla u jajsku ljusku,

utopila se u morsku pučinu! Trinka joj trakuli,

vragu joj glava,

sve joj koze vrag odnio, mleko joj se ne sirilo, nego rekla: jaoh!

Jaoh joj dala Lena, Plena i Marija Magdalena!'


 

Tri djevojke, koje se dvaput ovdje spominju, i dva junaka, može biti da su tri Zore i dva Jakšića, o kojima će biti govor.

Što je Mora ''vjetrušna'', to je opet još jedno obličje zimnoj strahoti naših djedova. I ako zima, po sjevernijim krajevima, u pradomovini Srba i Hrvata, najčešće davi ljude svojom olovnom težinom, opet, u sumornoj njenoj tihoći, dižu se, kašto, alauže, snježani vijori, ''zli vjetrovi''. Duva alauža, pa kano da juri metlom, kojom mete sve; a ubitačnomu vijoru nije drugi niko kriv, do stare vjetrušnice1''. Ovo je baba Jaga sjevero-istočnih Slavena, a baba Ruga naših Jekavaca. U Boki kotorskoj, u Paštrovićima, babom Rugom još plaše djecu2, kako je ono strahotna i baba Jaga, iza čije metle ne ostaje trag ničemu, niti samom hodu njezinu. Od Rugine metle mi imademo: ''mećava'', ''jede kao mećava'', ''mete snijeg'', ''zameo vjetar put'', ''pomlaćeni kao metlom3''. Ovakova metla nije samo slavenska, već i arijska mitična svojina. Ona je u Arijaca strašno ratilo zimne grdosije. Kad prosti naš čovjek, mučen od More, stavi metlu naopako za vrata spavaće svoje klijeti4, on, ne znajući, izvrće arijsko oružje i zlamenje pohlepne i proždrljive More, olujne Ruge. Iz velike davnine dogje nam, valjda, i samo ime Ruga, koje bi moglo biti od leto-slavenskog rug, otkle naše rzati, sravnjivo sa latinakim rugire5. Gdje se stušti crni vihor, Ruga uji, ruče. Danas, njezina metla manje je opasna; nema udara. Jašu na njoj kukavne vještice.

1  Vrčević, Niz prip., str. 169: ''Kazah ocu i materi, a oni me uvjeriše, da mi je domaćica u zle vjetrove ulećela, po činjenici kakve stare vjetrušnice''.

2  Vuk. rječ., pod Baba Ruga.

3  '' .... a nas kao da je Bog svakojega udrio metlom po glavi'' (Vrčevića Niz prip., str 94). Uporedi takogje: ''kao graninom pomlaćeno'' — ''metnuti djevojci granu na put'' — ''Zgranjen, zgranut.

4  Vuk Živ. i ob., str. 218.

5  Fick, Vergl. Wört., B. II, s. 644.

Sve ove nemani, Ala, Mora, Ruga, dotiču se. Ala je proždrljiva kao i Mora, a bučna kao i  Ruga, pa su vjetrušne, po narodnoj riječi, sve tri. Sličnost im je otuda, što oličuju zatornu silu u prirodi nepovoljnoj i tamnoj, a različnost opet otuda, što pojavi one sile nisu jednaki. Ništa običnije u mitovima Arijaca, kao što razilaženje jednog bića mitičnog u mnoga obličja. Nu, bilo kakovo obličje


 

tame, š njim je u oprjeci trajnoj svijetli Vid, s njim ratuje Strahor. Na veliku sreću ljudi i svijeta, ima strava na nebu, koja će dohakati svakoj stravi na zemlji, i u zimi i u ljetu. Vid je Strahor svakoj nemani, svakoj alosiji. Što se ispriječio na Alu, Moru, Rugu, može biti da je Strahor od Srbâ i Hrvatâ prozivan i Srgja Zlopoglegja. Ovaj Srgja dolazi mimogred u našim pjesmama, a ipak nadvisuje druge junake. U jednom ulomku pjesme kosovske, on se bori tik do Strahine, pa dušmane ''dva i dva na koplje na bija6''.

6  Vuk. pjes., knj. II, str. 314.

U pjesmi jednoj crnogorskoj, Zlopogleda Vuk strašan je i pomaman junak1, baš po primjeru Strahine: a, u hercegovačkoj, Srgja Zlopoglegja oko sebe okuplja junake, koji su ''pripasali mača zelenoga2''. Što je mač zeleni, znamo. Bio što mu drago, epski naš Srgja Zlopoglegja nije, zaista, postao od istinita čovjeka. Niti mu ime drugo nije, do perifraza za Strahor.

1  Čojkovića pjevan., 93.

2  Petranovića pjes., knj. II, 26, v. 552. Pjesma ova koja predugo opisuje propast carstva srpskog, više, nego prava narodna pjesma, pozna je umotvorina hercegovačkog jednog rapsoda. Od rastresenih komada kosovskih pjesama on htjede sastaviti neku aristeju, ili mali ep o Milošu, kako to već Jagić (Rad, II) i Novaković (Archiv, III) opaziše. Nego, opet, ona crta o Zlopoglegji mogla je biti uzeta iz stare epske hazne.

Kroza svu, dovle pretresanu, polionimiju Vida, i opriječne mu grdosije, zvuči, promeće se,  sama sila i jačina. Ovo je i sasvim naravno u krutoj prirodnoj religiji, koju Slaveni naslijediše od Arijaca. Ipak, ta krućina kod otaca naših donekle umeknula: fizična borba dvaju bogova shvaćala se od njih i kano suprotnost dvaju načela. Helmold reče, da su se Slaveni, pri svečanim gozbama, obregjivali punom čašom, prizivljući dobra boga. a zaklinjući zla boga, Crneboga3. Moralnu oprjeku izmegju  dobra i zla boga iztiče još bolje narodno naše pričanje. Bijahu dva brata, po imenu Pravac i Krivac, ili Upravda i Krivda, prvi dobar, radin i pravedan, a drugi lijen i nevaljao, kazuje jedna priča iz Vojvodine4.

3  Vidi na str. 72.

4  Kojanova prip. 22.

Brat Krivda, baš po vragu, dobi nad bratom Upravdom opkladu, da je krivda bolja od pravde, pa mu iskopa oči, i baci ga ''u jamu od vješala''. U toj jami čamao Upravda ''celu noć, slep bez očiju svoji'', sve dotle, dok ''pred zoru'' doletiše mu tri gavrana. Gavrani bijahu njegove oči pojeli ''u meden kus''; no sad mu rekoše, da ''rosom sa trave'' očnice namaže, i da prutom nekim udari kamen, kako bi se ''izvor vode otvorio, a sam kamen sav u alem pretvorio''. Taman kad ''sunce sa neba sine'', Upravda stao se penjati iz jame, pa s uzvikom: ''Pomozi Bože i božija pravdo!'' ozdravio na očima, i ''čisto progledao''. Odmah po tom, išao u grad nekog cara, gdje cijelo gradjanstvo bijaše žedno i vapijaše vodu. Upravda udari po kamenu: ''kad prvi put udari, kamen se zasija kao mesec; kad drugi put, zasvetli kao sunce; a kad treći put, na stotinu mesta prsne, i poteče čista i zdrava pijaća voda''.

A već prije bješe on caru izliječio teško bolanu ćer. Vodom obradovani ljudi sagradiše Upravdi dvore ''prema caru kao careve'', privedoše mu ženu i djecu, pa svi veseli kao nikad prije: svima je ''sretno i berićetno''. Ozdravljenu svoju ćer car dade najstarijemu sinu Upravde, Davorinu, koji careva mjesto njega. U tome, ''zlotvor Krivda od jeda, i zlobe, i pakosti'', ne miruje. On hoće, da mu Upravda izbije oči, ne bi li i on progledao, ''pri ragjanju sunca''. Upravda iskopa mu oba oka, kad eno ''stubovi od vešala stropoštaju se na Krivdu, i pod njim se velika jamurina provali, u kojoj večito ostane''. Stropoštaju se u vodu, u istu provaliju, i dva sina Krivdina, a i žena mu, netom htjede i ona sreću  kušati s gavranima. Od onda, ''provala pod vešalima proglasi se po svem svetu''. — Priča tumači se sama sobom. Što su Upravda i Krivda dva brata, to je od gotovo jednake im moći po vasioni. Jedan drugome jednako iskopava oči: Vid, naime, oslijepio u noći i u zimi; a njegov suprotnik u dnevu i u ljetu. Vida i Crneboga Helmold takogje, u neku ruku, jednaci: pa njih jednačila i pučka ''babja vjera''

bogomilska1. Careva kći, bolesna a izliječena, to je noćna Zora, koja se jutrom udaje za rano Sunce, za mladog Davorina. Tri su gavrana simbol triju vedičnih te i naših noćnih Sunaca.


 

1  ''Ecclesia romana damnat et reprobat errorem Manicheorum asserentium, duos esse deos, quorom unum vocant summe bonum, alterum summe malum'' (Kardinala Ivana Torquemade rasprava proti bosanskim Patarenom Rački Starine, knj. XIV, u Zagrebu 1882) Mogao bi ovdje pasti prigovor, da je ovo manihejska, pa tugja dogma. Prigovoru ja ne poričem opravdanosti. Ali ko časom na to pomisli, kako su uvijek sveštenici, u pokretima krivovjernim, rado uvigjali već osugjene stare jeresi, biće u sumnji, da li riječ maniheizam baš tačno izražava naše bogomilstvo. Koliko je u bogomilstvn bilo izvorne misli slavenske, ja, u nestašicu svog znanja, ne mogu da opredijelim; ali opet mislim, da toga bijaše dosta. Već i riječi ''babja vjera'', ''babuni'', za naše patarenstvo i Patarene, na to me upućuju. Rekao bih, da bogomilima crkveni ustroj i bogoštovje dogje, većim dijelom, sa strane, dok im, u jezgri, vjera bijaše davna slavenska

Osim svega govora priče, i ime Upravda jamči joj davnost. Nije sad više u uporabi, a nosio ga, prije no ga polatini, glasoviti Justinijan. Slavensko ovo dijete, sin Istoka i Viglenice, dok življaše na selu, ne daleko od Sofije, zvalo se taman Upravda.

Ima časova u božjem životu Sutvida, gdje mu lice Strahorovo posve ižčezava. Kad su bjesovi pobijeni; kad je mlad junak iznio iz teške borbe zlatnu kacigu, pa njom vitešku glavu naresio2; kad, sa svoje jutrenje visine, možni Vid upravlja svijetom, t.j. bijelom i razgrijanom vasionom, koja je iz hude i mrzle tame isplivala: onda je velika svadba na nebu. Sutvid vjenčava se. U rasvanuću čistog mliječnog jutra opaziše i Indi istu bračnu slavu neba.

2  Vidi gore, na str. 96.

Ženu jednu uz Vida već češće susretasmo, doslije, u narodnim pjesmama. A da koja i kakva je ta žena? Mislim, da na ovaj upit narodno predanje, koje još postoji, dovoljno odgovara.

Najprije, ona nije, po versiji najizvornijoj, ničija kći, a sestra je Vidova. Čudnovata neka pjesma srpska pjeva1:


 

''Čuva ovce Vide čobanine, Vide ovce, Vidosava janjce. Vide svira u zlatnu sviralu, Vidosava sitan vezak veze. Leže Vide sanak boraviti, malo trenu, pa se brzo prenu: Sejo Vido, ja sam ožedneo!


Idi, Vide, za goru za vodu, te pij vode i umivaj lice,

i donesi meni u svirali . . . Pila vode seja Vidosava, pila vode i umila lice.

Sinu lice kao jarko sunce2''.


 

Mitičnu zlatnu sviralu mi upoznasmo kod Trojana-Mide3. Na glas svirale, t.j. jutrenjeg lahora, Vid i Vidosava piše vodu. Dovde, pjesma je neznabožačka. Sad imamo nastavak hristjanski:

''Progovara Vide čobanine: Il' mi voliš verna ljuba biti, il'mi voliš sablju celivati4?''

1 U Vili Beogr., g. 1866, br. 41.

2 V. 1—10 i 15—7.

3 Vidi na str. 60—1.

4 V. 19-21.

Protrnu Vidosava od čuda i jada, i pruži glavu pod mač bratu Vidu. Ova pjesma nije ni slučajna, ni inokosna; motiv joj se pjeva, u sličnim pjesmicama, posvuda u narodu5. Pa i same oveće pjesme epske iznose ženidbu cara i carice, brata i sestre. U jednoj Vukove zbirke, car (srpski Stefan) hoće da vjenča sebi sestru Roksandru6, a u drugoj, opet, sestru Kandosiju, koja ''svijetli sa njedara dragim kamenjem''7.

5  U zapadnim krajevima taj Vid zove se, obično, Ive; pa je i lasno znati, zašto. Sveti Ivan Krstitelj slavi se o suncokretu ljetnom, gdje je vidilo najjače, te Ivanj dan zamijeni Vidov dan, i Ivan Vida, osobito u


 

kršćana. Dosta je začudno pak, da se u narodu nalazi, baš bez ikakva sad razumljivog povoda, i ova zagonetka: ''Nit' je bilo, ni će biti; a da bude, u z'o čas bi bilo''. Odgonetljaj: ''Brat sestru da uzme'' (Novakovića zagon..).

6  Knj. II, 27.

7 Knj II, 28, v. 9-10.

Sa tvrde upornosti sestrine, razvrže se vjenčanje u obe pjesme, kao što i u pjesmici Vidosavina groza prepriječi nedjelo Vidovo. Junona, žena Jupiterova, ljudima je uzorna nevjesta, pa i štiti ljudske brakove. Rukovodeći mladence, množi pučanstvo, a kao takova, po raznim joj svadbenim činima,   zove se: pronuba, nupta, iterduca, domiduca, unxia, vinxia, juga, quiritis, populonia. Ja bih  rekao, da po primjeru, i pod božjom zaštitom Vida i Vide, vjenčanje slijegjaše takogjer megju Srbima i Hrvatima. Barem dva imena Vid i Vida izilaze nam iz ovog pučkog običaja1, namijenjena skorome braku. U bosanskoj Krajini, u oči Vidova dne, nabranim cvijećem djevojke slute na udaju. U tome cvijeću, dva cvijeta moraju biti najglavnija i najveća, jedan muški, a crven, koji se zove Vid, drugi ženski, a modar, kome je ime Vida. Djevojka, koja hoće, da u snu, u noći Vidovoj, dragi joj izagje na oči, prije nego što će lijegati, raspaše se, pa pod uzglavje metne cvijet Vidu, što prikazuje nju, pa onda do njega cvijet Vida, što prikazuje sugjenika. To čineći, pod glas govori:

''O moj Vide vigjeni! O moj dragi sugjeni! Ako misliš jesenas, dogji mi večeras,

prvi sanak na sastanak''.

Onda do dvaju velikih cvijeta polaže i druge cvjetove, pa uza svaki od njih želi ovako dragome:

''Bio lijep kô Milan, bio visok kô Ivan,

a junački kô Miloš,

imô porod kô Jug Bogdan stari . . .; a sablja ti sjekla na mejdanu, —

kô starine Strahinića bana!''

Po tom djevojka, barem do pola noći, lijegaće na lijevu stranu, da joj dragi bude bliže srca. Sutradan djevojke jedna drugoj kazuju, ''kakvu su sreću u udaji vidile'', ili ''koji je dragi izišao na oči''. Sve je značajno u ovom običaju: ''Vidovdan'', cvjetovi ''Vid'' i ''Vida'', ''sablja starine Strahinića bana'', pa i govor: ''Vide vigjeni'', ''viditi'', ''izići na oči''.

Ali, u trećoj pjesmi iste zbirke Vukove, ženidba se ipak vrši megju carem (srpskim Stjepanom)  i ''Roksandom djevojkom'', kojoj, radi hristjanskog obzira, otpada svojstvo sestre. O braku Vida i Vide, cara i carice, sve su pjesme, dakle, ovako ili onako prekrojene; no iz njih zvuči, jednako, harfa poganskog vjerovanja. Car nebesni uzimlje sestru za ženu, koja će biti carica nebesna. U grčkom mitu, Zeus vjenčava sestru Heru. U Latina, Juno je nekako Sororia.

Kako i zašto to biva, tumači nam drugi mit, mit vedični. Po Rigvedi, svod nebeski prepunjen je zračnim vidilom, u kome jedinom mi se možemo kretati, pa i kišnom vlagom, po kojoj buji svako  živo. Pod ovim svodom, vidilo i vlaga sačinjavaju neograničeno, svegjerno, životno, vrelo ambrozije. Iz ovog indijskog, ili bolje reći, arijskog nazora izvinula se, najlasnije, misao, da su vidilo i vlaga, budući pod istim krovom, brat i sestra, blizanac i blizanica sjajni. Stoji jedno do drugoga, bližnjaivo je u Latina i njihovo ime: Jupiter-Juno2, taman kako u pjesmici našoj: Vid-Vida3. I helenska ''Ηρα, po novijoj etimologiji, svodi se na svjetlost Zευς-a4. Pače od širokog vigjenja, po svoj prilici, pridalo se Heri ono homersko postojano βοωπις, kako i Junoni, od vidila jutrenjeg, dogjoše njezina druga imena

Lucina i Matuta5. Ovako, i helenska i latinska vrhovna boginja pomaljaju se i one na prozor neba uz ovo isto ime Vida, kad im na naš jezik ime prevedemo. No car i carica nebesni jesu, takogje, muž i žena. Vida, veli naš mit, donosi Vidu vode u zlatnoj svirali: iz zagrljaja vidila i vlage ragja se kiša. Baš


 

za to što za kišu odasvud skuplja oblake, višnji je bog u nas ''onaj koji vedri i oblači''6, u Helenâ, istim izrazom, νεϕεληγερετα, ili ομβριος, υετιος u Latinâ pluvius, pluvialis, imbricitor.

1  Knj. II, 29.

2 Juno jednom bijaše Jovino, to ženski oblik od Jovis — Preller, Röm. Mythol., I B., s. 271.

3  Vida je i pučko žensko ime. 4 Preller, Griech. Mythol., I B, s. 128.

5  Uporedo sa Lucinom ide Jupiter Lucetius, pa je opet Lucetia i Juno. Rimske žene Junoni Lucini prinošahu, gdješto, na dar svoje obrve (Preller, Röm. Myth., I B., a. 273); a najglavniji god boginjin bijaše na marčane kalende, kad se novim vidilom stvarala stara rimska godina (id. s. 274).

6  Kojanova prip., 3: '' .. volja višnjeg boga koji vedri i oblaci..'' — Vuk. .posl.: ''Tako mi što vedri i oblači!''

Višnji brak megju carem i caricom vrši se u obilju voda1. Osim dovle navedenog, ovo nam posve jasno kaže prva od triju već spominjanih piesama Vukovih o ženidbi cara Stjepana s caricom Roksandom. Veli Roksanda bratu caru:

''Bogme nikad ja te uzet ne ću, dok ne nagješ trista neimara, povedeš ih u Šaru planinu,

da ti nagju do trista izvora, na jednu ih žicu ne sastave,

ne odvedu Misir-zemlji ravnoj; i napraviš do tri čaše zlatne,

da ti vodu pije sirotinja2'''.

1 Običaj u Boci pri trudnom porogjaju, da se rodilja nalijeva punim sićem vode, uz riječi: ''Voda iz sića a ti gjetića!'' (Vuk rječ., pod Roditi) još pominje nebesnu rodilju. Isto tako, i Hera i Junona jesu bračne i rogjajne boginje.

2 27, v. 14-21

u četvrtom dijelu ove radnje vidićemo sunčanog boga sabrane žetve u juliju, Radu, ili Radogosta, gdje on, visoki neimar sa trista neimara, dana godišnjih, dozigjuje i svršuje rodnu božju godinu. Daždevni bogovi, car i carica, puštaju kišu kroz svu godinu (trista izvora)3, pa Radogost sastavlja izvore na jednu žicu, eda bi izgorjela zemlja (Misir) oživila, i otuda bilo veselje sirotinji, ljudskome rodu4. Veselje i uživanje svega svijeta, sa božje one blagodati, pjesma i dalje crta. Rade neimar sagradio ''bijelu crkvu od bijela mramora'', i pokrio ''tučem zelenim'', a car Stjepan priredio gozbinu. Za ''trista stolova''  sjedoše ''trista kalugjera, dvanaest svetih vladika, četiri srpska patrijara, gjakon Jovan i njegove djece trista lude5''.

Ali vrag ne miruje. Uzvrpoljio se na novo, te hoće da napastuje kišnome braku i da kvari radovanje ljudma. Za čudo je, da dušmaninu i ovdje opet nalazimo ista, već nama poznata imena. U trećoj od ženidbenih pjesama Vukovih, Roksanda je isprošena u latinskoga kralja, u Legjanu. Kralju Roksanda nije kći, već čami u gradu Legjanu, kao u pritvoru6.

3  I vila na Lovćenu jednom se zakle s ovakim brojem izvora: ''Tako mi popa Komnena i mlina gvozdena i 377 izvora!'' — Vuk. posl.

4  Ime zemlji, Misir ili Egipat u ovome odnosu, čini se davnije od doseljenja Srba i Hrvata. Ruski ljetopisi Ipatski, iz X vijeka, za boga Svaroga kažu, da ga ovako prozvaše Egipćani. Nebesni višnji

Svarog, dakle, stavljen je u svezu s Egiptom, kao i naš višnji bog u ovoj pjesmi. Vidi dotični navod iz ljetopisa u Jagića Mythologische Skizzen: I. Svarog i Svarožić (Archiv IV, s. 412—27). Pa i u bugarskim pjesmama, naša Dušanova, to je ženidba ''kralja misirskoga''.

5 V. 50—9.

6 Boljom zgodom, u drugom djelu radnje, uz dva Jakšića raspraviće se i Legjan, to adsko jedno ime kod otaca naših.

Prosidba i izvod obavljaju se u mraku:


 

''A kada je tavna noćca došla, ne donose voštane svijeće,

već po mraku izvode djevojku1''.

U noćnoj viteškoj nevolji ove pjesme, proslavio se Miloš, koji ''služi bega Radul bega'' (Radogosta); a, na svu silu, zaustavljao vjerenicu, ''svoj zemlji gospogju3'', Balačko vojvoda, troglava grdosija. Balačku dogje glave Miloš, te izvede na svijet djevojku vjerenicu; Miloš Voinović, divni pregalac, kome u ruci sija ''mač zeleni staroga Voina4''. Znatan je ovaj spomen mača Vidova; ali je još znatnije, ovdje, ime troglavog Balačka. Eno ga čusmo u bosanskoj pjesmi o borbi Strahinina bana, pod oblicima: Bale, Baleša, Balaban5. Protivio se onamo Vidu, kao ovdje što se protivi caru i carici, Vidu i Vidi. Ovaj Balačko, stvarno, nije drugo, do obličje neko Ale, kako je razabrati iz jedne pučke pripovijesti srpske, uporegjene sa jednom pjesmom iz Šumadije. Do Koviljače, sela u srpskom Jadru, ima tako zvana smrdljiva bara. Onamošnji narod pripovijeda za neke dvije sestre, za Vidu i Koviljku; prva sagradila grad Vidojevica, a druga grad Koviljaču, kod onoga blizu. Koviljača je zasuta u zemlju, te nekako smrdi; to je smrdljiva bara, ili Smrdan6. Što je ta smrdeća Koviljka, znamo po pjesmi7. Na ''nekoj Koviji planini8'' duboko je jezero, pa ''u jezeru neku alu kažu, — koja guta konje i junake9''. Ogromna je ta Ala! Ako ''se u polje prući, polomiće svu Koviju goru'', i satrijeti će svakoga10. Da Alu pogubi, Visoki Stevan, koji u pjesmi bez sumnje zauze ulogu visokoga Vida, na vrancu ''uskoči u kolo gujino'', kadno je ona ležala uvijena, te joj mačem glavu osiječe. Na mjesto ograšja odveze se i ''rusijska kraljica'', kojoj konjušari u intove ''upregoše dvanajest bujina, — šest vranijeh i šest zelenijeh11''.

1 29, v. 51—3.

2 V. 203. 3 V. 17.

4 V. 195 i 569.

5  Petranovića pjes., knj, II, 22. Vidi gore, na str. 95 i 99.

6  Vuk. rječ., pod Koviljača i Smrdan.

7  B. Stojadinović, Srpske narodne pjesme, knj II, 4, u Beogradu 1869.

8 V. 283.

9 V. 285—6

10 V. 318-20.

11 V. 299—300.

Ovo je Vida, po svoj prilici. No bilo što mu drago, svakako, po pjesmi, Ala stoji u jezeru pod Kovijom, kako god, u pripovijesti, Koviljka sjedi na smrdljivoj Koviljači, na Smrdanu1. Riječi Kovija, Koviljka, Koviljača, potječu od sku, sa značenjem opkoljavati, uvijati se2; a to je baš Ala, ''u gujino kolo uvijeno", po izreci pjesme. Dakle, kako na Vida, tako isto i na Vidu priječa se jednaka Ala.

1  Smrdan, Smradni dasi, ljetopisa dubrovačkih.

2  Daničića korijeni, str. 260-1.

Doslije, u epskim pjesmama, često nam se oglasi ime Roksanda za Vidu. Otkle ono ime? Lasan je, valjda, odgovor, kad uzmemo na um okolnost evo ovu. Koja je Roksanda u nekim pjesmama sestra, ili žena, cara Stjepana, ona ista, u drugim pjesmama narodnim, sestra je, ili žena, Leke kapetana. Rosandu, ili Rosu, sestru Lekinu, živo opisuje jedna duga pjesma Vukove zbirke3. Najljepša je žena na svijetu: ''ko j' vidio vila na planini, — ni vila joj, brate, druga nije4!'' Ovako čudo ljepote jeste i Stjepanova Roksanda: ''Da kakva je Roksanda djevojka! — Onakove u Srbina nema5''. Čudo nevigjeno jesu i dvori Lekini i Rosandini ''u Prizrenu, ujihovoj carevini6'': stolovi od srebra, kupe i jabuke od zlata, od suha zlata ispleteni jastuci. Po riječi jedne ženske pjesme, ovo je Rajevina, stan obilnog uživanja7. I uz najsvijetlije goste, sluge poslužuju čašom gospodara Leku, prvoga8. Gomila je djevojaka oko Rosande; one joj ''drže skute i rukave9''. No, koliko je divna, toliko je Rosanda samovoljna, kičeljiva, jogunasta; ona odbija prosca svakoga, Marka, Miloša, Relju, i s toga snagje je grdilo u epskoj pjesmi. Na prosce planuo bijaše i brat Leka.

3  Knj. II, 40.


 

4 V. 13-4.

5 29, v. 74—5.

6 40, v. 458.

7 U dubrovačkoj okolini pjeva se ova pjesmica očevidno mitična sadržaja:

''U Ilije, u gjidije, lijepa je šći.

Skrojio joj žuti kavad, do samijeh tlih, napravio mali žbanjić od tisovine,

pa je pošla na vodicu od ljepotice, da donese hladne vode su Rajevine.

Navrani se mlado momče, Leka, terzijn sin, slomio joj mali žbanjić od tisovine,

i prosu joj hladnu voda sa Rajevine''.

U hristjanskim ustima, Gromovnik učini se gjidijom, i Leka terzijinim sinom; no je drugo sve neznabožačko. Rajevina, kao što i raj, rajevi, predhristjanaka je riječ, od korena ra, udjeljivati,   uživati. Može biti, da ide amo i pridavnik rani (Miklošić, Bildung der slav. Personenn., s. 94), pa time i rano jutro, a svakako ide ranjki, ranjka, ranjko, što je hranitelj, hraniteljka, hranjenik (id Christ. Termin., s 49) Po tom je Rajevina mjesto gozbine neka Walhalla.

8 40, v. 270—1.

9 V. 518.

U drugoj pjesmi narodnoj1, iz Bosne, sam Leka vjenčava tu djevojku. Ženidba Leke kapetana baš jednaka je s onom cara Stjepana2. Kao što Stjepan, tako ni Leka ne ide u prosidbu, nego je čitavo junaštvo Miloševo. Miloš Stjepanu izbavio zaručnicu od kralja latinskoga i dvojice mu sinova, ispred Balačka, a iz tvrda Legjana, a Leki izvukao zaručnicu iz kamene pećine, oprostivši je divskog starješine, dvaju mu sinova i devetero divskih braćenaca. Izvodi se iz svega ovog ne samo da je Roksanda amo i tamo jednaka, nego da je i Leka kapetan prizrenski, ono što i Stjepan, srpski car u Prizrenu. Ali Leka nije božje ime, kao što nije ni Roksanda, Roksandra, Rosanda, Rosa. Leka biti će deminutivni hipokorist od Aleksandro3. Pri tima imenima, odmah na um pripadaju Aleksandro Veliki  i žena mu Perzijanka Roksane. Srbi ova veličajna imena začuše u Makedoniji, ako srpski ep, možda,  ne uze ih iz priče o Aleksandru, koja se, u srednjem vijeku, uz trojansku priču, pronosila i po našim manastirima. Otklegod došli Leka i Rosa, eto stadoše višnjima Vidu i Vidi odavno u stope. Mislim, da je, u pjesmama, Leka kapetan stariji od cara Stjepana, koji, takogje, izmijeni Vida. Barem se čini, da je veoma davna, i po mjeri i po sadržini, ova ženska pjesma, koja pjeva junaka Leku, što sprema svoga konja te ide na vojsku:

''Oj sinoć se Duka Leka oženi, a jutros mu sitna knjiga sustiže:

Ajde Duka, ajde Leka, na vojsku. Duka Leka sprema konja, da ide, verna ljuba drži konja i plače:  Jao Duka, jao Leka vojvoda4!''

1  Petranovića knj. III, 36.

2  Vuk. pjes; knj. II, 29.

3  U ostalom, postoji ime Lekan, Leksa, i kod Čeha; pa Miklošić misli na koren lek značenja mu nepoznata (Bildung der slav. Personenn., s. 72)

4  Vuk pjes., knj. I, 205, v. 1—6.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Stara vjera Srba i Hrvata - nastavak 2. Stara vjera Srba i Hrvata - nastavak 4.