Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

576

PUTA

OD 14.01.2018.

ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA - DRUGI DAN

ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA - DRUGI DAN
Ako si vijesti o kraljevskom vjenčanju čuo, razmisli o ovim riječima - preko nas ti mladoženja nudi četiri puta. Svaki, na svoj način, vodi do kraljevog dvorca, ali samo ako ne skreneš na stranputicu.

DRUGI DAN

Kad sam napustio svoju ćeliju i kročio u šumu, izgledalo mi je kao da su se i nebo i svi elementi dotjerali za ovo vjenčanje. Ptice su pjevale slañe no ikad, a mlada lanad skakutala je tako veselo da i moje staro srce stade poigravati od radosti, te me nagna da zapjevam iz sveg glasa:

Raduj se i pjevaj, slatka mala ptico, i odaj hvalu svome Tvorcu,

uzdigni pjesmu, bistru i čistu,  jer on, sâm Bog, on te je stvorio!

On je hranu tvoju pripremio, u pravo vrijeme ti je poslao;

primi je zahvalno, kako i dolikuje:

Zašto bi bila neutješna,

i pred Bogom oplakivala, što te pticolikom dao?

Što još da poželiš?

Zar bi radije čovjek bila? O, šuti, i budi zahvalna,

jer Božji je zakon mudar i promišljen!

Kako da se ja, jadni zemni crv, uzdam u borbu sa svojim Gospodom? Da na silu otmem i na buku dobijem pravu kraljevsku umjetnost?

Protiv Boga se ne može boriti!

A ako, i pored svega, nećeš u dobru stajati,  tad leti daleko odavde - idi, prihvati svoj usud.

Ne gnjevi se što te On nije za cara predvidio!

Možda si prezrela njegovo ime, navela da ti slavu preispita? Bog vidi kroz tajne tvog srca,

njegove oči vide kroz najdublju tamu; On se ne može prevariti!

Pjevao sam tako puna srca da je cijela šuma odzvanjala, a planine su ponavljale


moje posljednje riječi. Na kraju stigoh do divnog, zelenog vresišta u koje zañoh, napustivši šumu.  Usred vresišta  stajala su tri lijepa zelena cedra, a njihove krošnje pružale su krasnu hladovinu, koja je prosto nudila gostoprimstvo, i ja ga zahvalno prihvatih. Jer, mada još nisam bio daleko odmakao, velika čežnja me brzo zamarala. Zato požurih prema drveću, da tu malo otpočinem. Ali, čim se približih, mala poruka pričvršćena na jedno drvo mi privuče pogled. Pročitah sljedeće riječi, ispisane lijepim slovima:

Hospes salue: si quid tibi forsitan gdje nuptis Regis auditum. Verba haec perpende. Quatuor viarum optionem per nos tibi sponsus offert, per quas omnes, modo non in devias delabaris, ad Regiam ejus aulam peruenire possis. Prima breuis est, sed periculosa, & quae te in varios scopulos deducet, ex quibus vix te expedire licebit.

Altra longior, quae circumducet te, non abducet; plana ea est; & facilis, si te Magnetis auxilio, neque ad dextrvm, neque sinistrum abduci patieris.

Tertia vere Regia est, quae per varias Regis nostri delicias & spectacula viam tibi reddet jucundam. Sed quod vix millesimo hactenus obligit.

Per quartam nemini hominum licebit at Regiam peruenire, ut pote, quae

consumens, et non nisi corporibus incorruptibilibus conveniens est.

Elige nunc ex tribus quam velis, & in ea constans permane. Scito autem quamcunque ingnessus fueris: ab immutabili Fato tibi ita destinatum, nec nisi

cum maximo vitae periculo regredi fas esse.

Haec sunt quae te scivisse voluimus: sed hevs cave ignoms, quanto cum periculo te huic viae commiseris: nam si te vel minimi delicti contra Regis

nostri leges nostri obnoxium: quaeso dum adhuc licet per aendam viam, qua accessisti: domum te confer quam citissime.

("Budi pozdravljen, goste!

Ako si vijesti o kraljevskom vjenčanju čuo, razmisli o ovim riječima - preko nas ti mladoženja nudi četiri puta. Svaki, na svoj način, vodi do kraljevog dvorca, ali samo ako ne skreneš na stranputicu.

Prvi put je kratak, ali opasan. Pun je visokih stijena, koje se teško prelaze. Druga staza, iako duža jer vodi ukrug, neće te odvesti na stranputicu; ravna je i laka, samo ako, služeći se kompasom, paziš da ne skreneš ni lijevo ni desno.

Treći je put zaista kraljevski! Razne blagodati i carski sjaj će ti ovo putovanje učiniti ugodnim. Ali, samo jedan od tisuću će uspjeti sljedeći ovu stazu.  Nijednom smrtniku nije dozvoljeno da četvrtim putem stigne do cilja. Njegova

snaga je razorna i samo je besprijekorno tijelo može podnijeti.

Dakle, izaberi jedan od tri puta i ne skreći s njega. Znaj- izbor ti je odredila nepromjenljiva sudbina; vratiti se ne možeš, osim da ozbiljno ugroziš svoj život.

Ovo smo željeli da znaš - kreneš li na put zanemarivši naše upozorenje, naći


ćeš se usred velike opasnosti. Ako si makar i najmanje prekršio neki od kraljevskih zakona, vrati se dok još možeš i poñi kući istim putem kojim si i došao!")

Čim spazih ovu poruku, sva moja radost nestade i ja, koji sam tako veselo pjevao, sad stadoh gorko jecati. Iako sam pred sobom vidio sva tri puta i mada sam shvaćao da mi zakon dozvoljava da izaberem jedan od njih, ipak sam se plašio da bih, ako krenem strmom i stjenovitom stazom, tu bijedno skončao. Ili da bih, izaberem li za svoj usud drugi put, mogao zalutati na stranputicama ili se izgubiti na neki drugi način. Nisam se smio nadati ni da sam jedan od tisuću, onaj kome je namijenjen kraljevski put. Vidio sam i četvrtu stazu. Ali nju su skrivali vatra i dim, tako da se nisam usuñivao ni da joj se približim. Razmišljao sam da li da se vratim ili da, ipak, izaberem neki od putova. Bio sam sasvim svjestan svoje nedostojnosti; onaj san, meñutim, koji mi je poslat iz kule, hrabrio me je. Ipak, nisam se usuñivao suviše čvrsto pouzdati u njega.

Tako sam dugo oklijevao nad svojim izborom, da me na kraju, od silnog zamora, obuzeše glad i žeñ. Izvadih kruh, pa odsjekoh nekoliko kriški. Vidjevši to, bijela golubica koju ranije nisam primijetio, slete s drveta na kome je stajala i, kao što je vjerojatno već bila navikla činiti, smjesti se mirno i s puno povjerenja tik do mene. Nisam imao ništa protiv da podijelimo kruh, a ona je to spremno prihvatila. Njena ljepota me je dirnula. Ali pojavi se njen neprijatelj, crni gavran. On nije htio moj dio kruha, već se odmah sjuri k njoj i njenom komadiću koje je ona, uzletjevši, pokušavala spasiti.

Dok su tako letjeli prema podnevnom suncu, ja se najednom toliko naljutih i rastužih da, ne razmišljajući, počeh goniti drskog gavrana i, protivno svojoj volji,

pretrčah jednim od ona četiri puta skoro cijelu dužinu livade, sve jureći za

gavranom i pokušavajući spasiti golubicu. Kasno sam vidio da sam nesmotreno stupio na stazu s koje, osim pod prijetnjom velike kazne, više nisam mogao

skrenuti. Mada sam se s tim morao pomiriti, vrlo sam žalio što sam svoju torbu i kruh ostavio kod drveta i što se nisam mogao vratiti po njih. Jer, čim sam se okrenuo, tako jak vjetar mi puhnu u lice, da me skoro obori s nogu. Ali dok sam

koračao naprijed, nisam osjećao ni dašak.

Iz ovoga sam lako mogao zaključiti da bi me borba s vjetrom vjerojatno koštala života. Zato strpljivo ponijeh svoj križ pa nastavih put i, kad je već tako moralo

biti, odlučih učiniti sve što je u mojoj moći da stignem prije mraka.

Iako sam nailazio na mnoge stranputice, pomoću kompasa sam uspijevao naći pravi put. Ni za korak nisam htio skrenuti od meridijana, čak ni kad bi staza

postala tako neravna i neprohodna da bih ozbiljno posumnjao u svoj izbor. Sve vrijeme sam hodajući razmišljao o golubici i gavranu, ali nisam mogao otkriti njihovo značenje.

Konačno, u daljini, na jednoj visokoj planini, ugledah veličanstvenu kapiju i,


mada je bila daleko od puta, krenuh k njoj, jer je sunce već uveliko klizilo niz planine, a netko drugo sklonište nigdje nisam mogao naći. Pripisivao sam to samom Bogu, jer me on je isto tako mogao navesti da nastavim stazom i zasjeniti moje oči sljepilom, pa da ne primijetim kapiju. Kao što već rekoh, požurih k njoj i stigoh još za dana, taman na vrijeme da je na miru promotrim.

To je bila izuzetno fina i kraljevska kapija. Nad njom su bile izrezbarene mnoge divne slike i formule od kojih je svaka, kako sam kasnije saznao, imala svoje

odreñeno značenje. Ispod friza je bio pričvršćen štit na kome je pisalo: Procul

hine, procul ite proptani (Ne ulazi, ti koji si nedostojan) i još nešto što mi je najozbiljnije zabranjeno obznaniti.

Čim stigoh do stražareve kućice, pojavi se osoba u nebesko-plavom odijelu,

koju pozdravih prijateljskim gestom. On mi uzvrati pozdrave, ali mi odmah zatraži pozivnicu. O, kako sam samo bio sretan što sam je imao uz sebe! Jer vrlo

lako sam je mogao i zaboraviti, što se, kako mi stražar reče, desilo drugim

gostima. Brzo mu pružih pismo, a on ne samo što je izgledao zadovoljan zbog toga, već mi ukaza i veliku čast, što me začudi, rekavši: "Uñi, brate moj, najdraži

goste!"

Zatim me upita za ime. Kad mu odgovorih da sam ja brat Rosenkreutz, on se istovremeno  i  iznenadi  i  obradova,  te  me  upita:  "Brate,  da  li  bi  se  mogao

mijenjati za jednu značku?" Rekoh kako sa sobom imam vrlo malo toga, ali ako

bi on našao išta po svom ukusu, neka to slobodno uzme. Kada me zatim zamoli za moju bocu za vodu i ja mu je dadoh, u zamjenu dobih zlatnu značku na kojoj su bila samo dva slova: S.C.3 Još me posavjetova da ga ne zaboravim, jer će mi to jednom biti na veliku korist. Upitao sam ga koliko je ljudi ušlo prije mene i on mi  odgovori. Na kraju mi još, prijateljstva radi, dade zapečaćeno pismo za

čuvara druge kapije.

Budući da sam se zadržao kod prvog stražara, noć se je već počela spuštati. Sada je iznad kapije gorjela svjetiljka, tako da je svatko s puta mogao pohitati k

njoj.

Staza  koja  je  s  obije  strane  vodila  do  tvrñave  bila  je  ograñena  visokim zidinama, a pored nje su rasle najraznovrsnije voćke. Na svakom trećem drvetu

duž puta visjeli su fenjeri, koje je jedna lijepa gospa u nebo-plavoj odjeći već upalila pomoću ogromne baklje. To je izgledalo tako uzvišeno da se zadržah nešto duže nego što je baš bilo neophodno.

Pošto dobih sasvim dovoljne i korisne upute, prijateljski se oprostih od prvog vratara. Bijah rad saznati što stoji u pismu, ali sam suzdržavao svoju radoznalost, jer ne bješe nijednog razloga zbog koga ne bih vjerovao vrataru. Tako nastavih

putem, sve dok ne stigoh do druge kapije. Izgledala je skoro sasvim isto kao i

2    Sanctitate  Constantia;  Sponsus  Charus;  Spes  Charitas  -  stalna  posvećenost,  voljeni mladoženja; nada i ljubav. Prim prev.


prva, osim što su je krasile potpuno drukčije slike s tajanstvenim značenjima. Na tabli pričvršćenoj na kapiju pisalo je: Date et dabitut vobis (Daj i dat će ti se). Kod ove kapije je ležao strašan lav s lancem oko vrata koji, čim me spazi, ustade.  Pokušavao  me  je  napasti, sve dok se drugi vratar, koji je ležao  na mramornom kamenu, ne probudi. Reče mi da se ne plašim pa, držeći lava iza sebe, uze pismo koje mu pružih sav se tresući. Kada ga pročita, reče s najdubljim poštovanjem:  "Dobrodošao  u  ime  Boga.  Ti  si  čovjek  koga  već  dugo  želim upoznati." U meñuvremenu, i on izvadi značku, pa me upita da li bih se mogao mijenjati za nju. Kako uza se nisam imao ništa drugo do soli, ja mu je pružih, a

on je prihvati sa zahvalnošću. I na ovoj znački su bila dva slova: S.M.4

Poželjeh popričati i s drugim vratarom. Ali zvono na tvrñavi poče zvoniti i on me posavjetova da smjesta pohitam, kako sav moj rad i trud ne bi bili uzaludni,

jer će se svjetla početi gasiti. Zato poñoh u takvoj žurbi da nisam stigao ni obratiti pažnju na vratara tako sam se bio uplašio, i to ne bez razloga. Jer, nisam mogao potrčati dovoljno brzo. Ali me Gospa, kad je već pogasila sva svjetla, uze

pod ruku. Nikada ne bih pronašao put da mi ona nije osvjetljavala svojom bakljom. Tek što se provukoh, kapija se zatvori tako brzo da mi uhvati rubove kaputa. Morao sam ga tu i ostaviti jer ni ja niti oni koji su vikali sa mnom nismo

mogli namoliti vratara da nam ponovno otvori. Rekao nam je kako je ključ dao Gospi, a ona ga je ponijela sa sobom u vrt.

Za to vrijeme sam se ponovo osvrnuo na kapiju. Bila je veličanstvena, još jedne

takve sigurno nema na cijelom svijetu. Sa svake strane vrata nalazio se po jedan stup. Na jednom je stajala prijatna figura s natpisom CONGRATULOR (Radujem se s tobom). Figura na drugom stubu je tužno krila svoje lice. Pod njom je bila riječ CONDOLEO (Patim s tobom). Ukratko, tu su bile sve tako nerazumljive i tajanstvene riječi i slike da ih ni najdovitljiviji čovjek na svijetu ne bi mogao protumačiti. Ako mi Bog dozvoli, uskoro ću ih sve rasvijetliti i objasniti.

Na ovoj kapiji sam ponovo morao kazati svoje ime. Ono je upisano u knjižicu od pergamenta pa je, zajedno s ostalim imenima, poslano mladoženji. Tek tada sam dobio pravu gostinsku značku, koja je bila nešto manja od prethodnih, ali zato mnogo teža. Na njoj su bila slova S.P.N.5

Dobio sam čak i novi par cipela, jer je pod tvrñave bio popločen mramorom. Dozvoljeno mi je da staru obuću dam nekom od siromaha koji su tu stajali u grupicama na kapiji, ali samo onome na koga u tom trenutku bude red. Dadoh ih jednom starcu, pa me dva paža s bakljama odvedoše u jednu malu sobu. Rekoše mi da sjednem na klupu. Baklje zabiše u dvije rupe na podu, pa me ostaviše

4  Studio Merentis; Sal humor Sponso Mittendus; Sal Mineralis; Sal menstrualis učenje dostojno zasluge; tekuća sol za mladoženju; sol očišćenja. Prim. prev.

5  Salus per naturam; Sponsi praesentandus naptiis - liječenje prirodom; gost na mladoženjinom vjenčanju. Prim. prev.


samog.

Ubrzo potom začuh neku buku, ali ništa nisam mogao vidjeti. Ispostavilo se da su to bili neki ljudi koji su me napali. Ali, kako ništa nisam vidio, morao sam

šutjeti i trpjeti, čekajući da vidim što će mi učiniti. Ubrzo sam shvatio da su to neki brijači; zamolih ih da me ne drže tako čvrsto, jer sam bio sasvim spreman učiniti što god zažele. Pustili su me i netko nevidljiv nježno obrija kosu s mog

tjemena. Ali na čelu, iznad ušiju i na potiljku su mi ostavili moje duge, prosede lokne.

Moram priznati da me je ovakav početak skoro sasvim obeshrabrio - ništa

nisam mogao vidjeti, a oni su me držali tako čvrsto da sam već pomislio kako me sam Bog napustio zarad moje pretjerane smjelosti. Nevidljivi brijači su pažljivo pokupili odsječenu kosu i ponijeli je sa sobom.

Potom su dva paža ponovo ušla, od srca se smijući mome strahu. Ali nisu još čestito ni progovorili sa mnom kada zazvoni malo zvonce a to je, objasniše mi, bio znak da se ponovno svi okupimo. Pozvali su me da ih pratim, osvjetljavajući

mi put koji je vodio kroz mnoge hodnike i vrata, pa preko zavojitih stepenica do prostrane dvorane.

U sali se nalazilo mnoštvo zvanica - careva, kraljeva, prinčeva i gospode,

plemenitih i prostih, bogatih  i siromašnih, a uz njih još i silni prevaranti i smutljivci kojima sam se vrlo čudio, govoreći sebi: "Eh, kakva si ti luda! Da se prihvatiš puta koji je tražio toliko napora i zalaganja... A svi ovi tipovi koji su ti tako dobro poznati i koji ti nikad ne dadoše razloga da ih poštuješ, već su ovdje. Oni su svi tu. A ti, s tvojim molitvama i zakletvama, jedva si dospio u posljednji sat!" Ovu, i još mnoge druge misli koje sam pokušavao odagnati, šaputao mi je sam ðavo.

Za to vrijeme, jedan od mojih poznanika mi se obrati: "Dakle, brate Rosenkreutze, i ti si ovdje?"

"Da, braćo", odgovorih, "milost Božja je i meni pomogla."

Na to mi se svi podsmjehnuše, našavši da je smiješna i sama pomisao kako bi Božja pomoć bila potrebna u jednoj tako nevažnoj prilici. Kada sam svakoga od njih upitao za put kojim su došli, većinom su odgovorili da su se morali verati po stijenju. Zatim se oglasiše nekolike trube koje nismo mogli vidjeti, pozivajući nas za stol za koji se smjestismo sami. Uglavnom su svi sebe procjenjivali iznad drugih. Za mene i još nekolicinu jadnika jedva ostade jedan krajičak na donjem djelu stola. Uñoše dva paža. Jedan od njih tako lijepo izgovori molitvu, da mi srce poskoči od radosti. Meñutim, neke budale obratiše vrlo malo pažnje; smijali su se i namigivali jedan drugom, grizući svoje šešire i čineći još mnoge neprilične radnje. Zatim je unijeto jelo i, mada nikoga nismo mogli vidjeti, sve je bilo ureñeno tako po redu i elegantno, da mi je izgledalo kako svaki gost ima svog vlastitog slugu.

Kad su zadovoljili glad i pošto ih je vino razuzdalo, hvalisavci počeše se


razmetati i uznositi. Jedni su dokazivali ovo, drugi ono, a najglasniji su bili baš najbjedniji   glupaci.   Još   uvijek   mi   je   muka   kad   se   sjetim  o   kakvim  sam neprirodnim i nemogućim stvarima tad slušao. Na kraju više nisu mogli čak ni ostati na svojim mjestima, već su se, hulje, jedan tamo drugi ovamo, umiješale meñu plemenitu gospodu. Hvalili su se djelima koja ni Samson ni Herkul, sa svom svojom snagom, nikad ne bi mogli ostvariti. Te jedan bi, kao, oslobodio Atlasa od njegovog tereta, te drugi bi izvukao troglavog Kerbera iz Pakla... Ukratko, svi su se bučno kočoperili, dok su pravi dostojanstvenici bili sasvim jednostavni, tako da ovi na kraju čak i povjerovaše u vlastito trućanje. Varalice zatim postadoše toliko drske da, iako bi se s vremena na vrijeme opekli po prstima, više nisu uzmicali. Na primjer, čim bi se netko pohvalio nekim umećem, i svi ostali bi poželjeli učiniti isto. Jedan je tvrdio da može čuti glazbu sfera, drugi je izjavio kako vidi Platonove ideje, dok je treći uspijevao prebrojati Demokritove atome. Bilo je tu i više od nekoliko poznavalaca perpetuum mobila. Mnogi su, smatrao sam, posjedovali sasvim dobro razumijevanje stvari, ali su precjenjivali sebe. Na kraju se tu našao i čovjek koji nas je uvjeravao kako može vidjeti naše poslužitelje. Vjerojatno bi i nastavio sa svojim razmetanjem, da ga jedan od slugu ne tresnu po lažljivim ustima tako da i on i nekolicina kraj njega zašutješe kao miševi.

Najviše me radovalo što su svi koje sam cijenio bili tihi i lijepo se ponašali: nisu govorili glasno, već su uviñali da su samo neznalice, da su misterije prirode

tako velike, dok su oni sami tako mali.

U tom metežu, skoro sam proklinjao dan koji me ovamo doveo, jer nisam mogao a da ne gledam s ljutnjom te bezočne i plitke ljude za stolom. Ni ja, u

svom skromnom uglu, nisam mogao ostati na miru, jer mi je jedan od tih hvalisavaca uvredljivo prigovarao da sam obična šarena laža. U to vrijeme još nisam shvaćao da postoji još jedna kapija koju treba proći, već sam mislio kako ću tokom cijelog vjenčanja morati trpjeti te uvrede, prezir i poniženja, što nisam

zaslužio, ni od mladoženje, ni od mlade. Bolje bi učinili, smatrao sam tada, da su za svoju svadbu izabrali neku drugu budalu.

Baš  se  na  meni  lijepo  moglo  vidjeti  kako  prostodušna  srca  mogu  postati

nestrpljiva uslijed nepravdi ovog svijeta! Ali sve je to spadalo u onu moju hromost, o kojoj sam, kao što već spomenuh, sanjao.

Buka je rasla sve više; tu je bilo i onih koji su se hvalisali lažnim i izmišljenim

vizijama, pričajući nam strašne i neistinite snove. Pored mene je sjedio tih, dostojanstven gospodin, koji je s vremena na vrijeme govorio o više nego izuzetnim stvarima. Na kraju, on reče:

"Dakle, brate, kad bi se sad pojavio neko tko bi htio povesti ove tupoglavce na pravi put, da li bi ga itko čuo?"

"Sigurno ne", odgovorih.

"Svijet je", reče on, "sada odlučan prihvaćati ono što je lažno i ne želi čuti one


koji mu žele dobro. Pogledaj, na primjer, onog kočopernog glupana koji sa svojim besmislicama i budalastim mislima pokušava biti u centru pažnje. I kako samo ta osoba zadivljuje ljude stranim i tajanstvenim riječima! Pa ipak, vjeruj mi da sada dolazi sat da varalice budu raskrinkane i da cijeli svijet sazna kakvi su to šarlatani u stvari. Onda će se možda cijeniti ono što se sad ne poštuje."

Dok je on govorio, a buka postajala sve gora, najednom se u dvorani začu tako slatka i prefinjena glazba da u cijelom svom životu još nikad ne čuh takve. Svi su

se smirili i obratili pažnju na ono što će doći. U tom izvoñenju su učestvovali svi

žičani instrumenti koji se mogu zamisliti, a zvučali su tako skladno da se sasvim zanijeh i ostadoh sjediti potpuno nepomično; oni koji su sjedili pored mene,

gledali su me sa zaprepaštenjem. To je trajalo skoro pola sata, i za to vrijeme

nitko ne progovori ni riječ. Jer čim bi neko otvorio usta, dobio bi neočekivan udarac, a da nije znao odakle.

Pošto nam nije bilo dozvoljeno da vidimo glazbenike, morao sam se radovati

što smo bar mogli promatrati sve instrumente. Kroz pola sata glazba je neočekivano utihnula i više se ništa nije moglo ni vidjeti ni čuti. Ubrzo se začu

velika buka pred vratima - neko je tako svojski udarao u talambase, trube i

svirale, kao da sâm car Rima ulazi. Vrata se otvoriše sama od sebe, a jeka truba postade tako jaka da je jedva izdržasmo.

Za to vrijeme, čini mi se, u dvoranu su ušle stotine malih svijeća, marširajući u

tako pravilnom poretku da smo svi bili zapanjeni. Zatim su ušla ona dva paža koja  sam  već  spomenuo,  noseći  rasplamsale  baklje.  Osvjetljavali  su  put

prelijepoj gospi na veličanstvenom zlatnom prijestolu koji se sam pokretao. Meni

se čini da je to bila ona ista gospa koja je palila i gasila svjetla na stazi i da su ovo bili oni isti njeni pomoćnici koji su prije stajali kraj drveća. Ali sada više

nije nosila nebo plavu haljinu, već kao snijeg bijeli, sjajan ogrtač posut čistim

zlatom tako blistav da smo se jedva usuñivali pogledati ga. Oba paža bijahu obučena slično, mada nešto jednostavnije.

Čim stigoše do sredine odaje, Gospa side i sve male svjetiljke se pokloniše pred njom. Mi ustadosmo s naših klupa, ali se nitko ne udalji od svog mjesta. Pošto nam se poklonila, kao i mi njoj, te smo tako jedni drugima ukazali poštovanje,

ona medenim glasom poče govoriti:

Kralj, moj milostivi gospodar, više nije daleko od nas,

baš kao ni njegova dražesna nevjesta koja će mu se u slavi i vrlini pridružiti.

Oni su, velikom radošću prožeti, promatrali vaš dolazak.

Oni vam nude jednom zasvagda

svoje blagoslove i svoju milost uz to.


Velika je želja u njihovim srcima

da vam pravi uspjeh zapadne u udio

tako da, u svemu što ovom sretnom slavlju predstoji, ne bude tuge ni trun.

Tu  se  ponovo  kurtoazno  pokloni,  zajedno  sa  svim  malim  svjećicama,  pa nastavi:

Pisma, koja su vam poslana da biste za vjenčanje saznali,

na ovo su putovanje pozvala samo one kojima su to još davno osigurali

Božji darovi u njihovim vlastitim bićima

i kod kojih se duboka duševna čežnja pokazala.

Oni ne mogu vjerovati

da bi se itko, pa ma koliko hrabar bio, ne poštujući zakon i pravila

usudio u ovu dvoranu stupiti,

osim ukoliko se već dugo nije pripremao za ovo slavlje, za ovo bračno ujedinjenje.

Zato vam oni govore o svojoj nadi

da će sa svima vama biti dobro.

To da su mnogi, mada koračaju kroz tamu, već pripremljeni, vrlo ih raduje.

Ipak, ima i onih, tvrdoglavih i grubih, koji ne mjere svoju nepodobnost,

koji na silu krče sebi put k položaju

za koji uopće nisu izabrani.

I tako, za skitnice i džepare meñu njima, za hulje i krivotvorce

koji, mada nemaju pozivnicu,

žude da nam se pridruže u ovom slavlju sutra će, sredinom dana,

biti postavljena vaga da izmjeri svakog od nas, pa će svatko tako ubrzo saznati

što je kod kuće za sobom ostavio.

Ako sada meñu vama ima onih koji sumnjaju u sebe

neka požure sa svojim odlaskom,


jer ako se zadiže na ovom mjestu, neće primiti nikakvu milost,

već samo sramotu i strogu kaznu.

Ako vas peče savjest, ostanite ovdje do jutra.

Sutra ćete ponovo biti slobodni,

ali se više nikada nećete smjeti vratiti.

Neka sada oni koji su primili nauk

dozvole svojim poslušnim paževima da ih povedu u njihove sobe, u kojima će naći

odmor i dovoljno sna

ako od mjerenja očekuju počasti.

Ali ako je drugačije, san im možda neće doći!

Sve ostale koji ovdje ostaju zadesit će usud, dobar ili loš;

jer onima koji streme previsokom cilju najbolje bi bilo da odlete daleko odavde.

A sada, izlazimo našu nadu

jednom zasvagda: Sve najbolje!

Čim završi svoj govor, Gospa se opet pokloni, pa se veselo vrati na prijestol. Trube nanovo zatrubiše, ali ne nadjačaše uzdahe mnogih meñu nama.

Svjećice su ispratile Gospu. Ipak, većina ih je ostala i pridružila nam se, po jedna za svakog od nas. Tako se zbunismo, da se teško može opisati kakve

melankolične misli i geste zavladaše meñu nama. Ipak, većina je odlučila pričekati mjerenje, nadajući se da će, i ako ne ispadne sve kako bi trebalo, moći otići na miru.

I ja sam se uskoro odlučio - savjest me je uvjerila u moje potpuno neznanje i

bezvrijednost. Izabrao sam da se radije zadovoljim jelom koje sam već pojeo, nego da riskiram i izložim se budućem poniženju sa svim njegovim opasnostima. Pošto su svjećice odvele ostale goste u njihove sobe (kasnije sam saznao da je svatko imao svoju), ostade nas deset. Meñu nama je bio i onaj čovjek s kojim sam razgovarao za večerom. Naše svijeće nas, meñutim, nisu napustile. Nakon otprilike jednog sata, uñoše ona dva paža koja sam već spominjao, noseći veliko klube konopca. Upitaše nas jesmo li odlučili da ostanemo tu. Pošto s uzdahom potvrdismo, oni nas svezaše, svakoga za drugo mjesto, pa odoše zajedno s našim svjećicama, ostavljajući nas jadnike u mrkloj tami.

Mnogima od nas se oči napuniše suzama - ni ja, takoñer, nisam se mogao suzdržati. Mada nam razgovor ne bješe zabranjen, nismo mogli naći riječi da izrazimo bol i tugu. Konopci su bili napravljeni tako čudno da ih nitko nije mogao ni presjeći ni skinuti s nogu. Činjenica da će mnogi koji sada mirno


spavaju sutradan doživjeti veliko poniženje, dok ćemo mi našu drskost platiti za samo jednu noć, nije me mogla utješiti. Na kraju, shrvan tako tužnim mislima, zaspah i usnih san.

Mada ovaj san nema prevelikog značaja, mislim da neće biti suvišno ako ga ispričam. Sanjao sam da se nalazim na visokoj planini. Pred sobom sam vidio veliku, mirisnu dolinu. U njoj se okupilo mnoštvo svijeta, a svatko je na glavi

imao vrpcu kojom je bio pričvršćen za nebo. Neki su visjeli više, neki niže, a bilo je i onih koji su još uvijek stajali na zemlji. Kroz zrak je gore-dolje letio jedan starac sa škarama u rukama. On je sjekao te niti, sat ovdje, sat ondje. ljudi koji su

bili najbliže zemlji pali bi bez mnogo buke. Ali kada bi se to desilo nekome tko je bio visoko, zemlja bi se zatresla. Neki su čak imali sreću da im nit bude vrlo elastična, pa bi stigli do zemlje prije no što pukne.

Ovo tumbanje me je zabavljalo. Naročito sam se radovao kad bi neko tko je sebe visoko uzdizao, najednom pao tako sramno, da bi poveo za sobom i nekoliko svojih susjeda. Isto me tako veselilo i kad bi neko tko je bio blizu

zemlje, uspio nestati tako tiho, da to čak ni njegova okolina ne bi primijetila.

Kad sam bio na vrhuncu radosti, jedan od mojih drugara zarobljenika me ćušnu i tako me, na moje veliko nezadovoljstvo, probudi. Pošto sam razmislio o svom

snu, povjerih ga svom bratu koji je ležao do mene. On je bio prilično zadovoljan, nadajući se da bi u tome moglo biti neke pomoći.

Tako u razgovoru provedosmo ostatak noći, željno iščekujući dan.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA ALKEMIJSKO VJENČANJE CHRISTIANA ROSENKREUTZA - TREĆI DAN