POGLAVLJE 8 - Međuljudski odnosi

Kako smo samo hitri u donošenju suda o nekoj osobi, kako brzo donosimo zaključke o drugim  ljudima. Veoma je privlačno za egoistični um da etiketira druga ljudska bića, da im da pojmovni identitet, da objavi pravedne sudove o njima. Svako ljudsko biće je bilo uslovljeno da misli i da se ponaša na određene načine - genetski, ali i iskustvima stečenim u djetinjstvu, kao i kulturnim okruženjem.

To nije ko su oni zaista, nego ko izgleda da jesu. Kada o nekome objavite sud, vi u stvari brkate te

uslovljene mentalne obrasce sa tim ko je on istinski. To je već, sam po sebi, duboko uslovljen

i nesvjestan obrazac. Vi im dajete pojmovni identitet, i taj lažni identitet postaje zatvor ne  samo za druge osobe nego i za vas same. Odustati od sudova ne znači zatvoriti oči pred njihovim postupcima. To znači da prepoznajete  njihovo ponašanje kao oblik uslovljenosti, da vi to vidite i da ga prihvatate takvo kakvo jeste.  Tada vi ne konstruišete neki identitet za tu osobu. To će i vas osloboditi, baš kao i druge osobe, od identifikacije sa uslovljenostima, sa oblicima, sa umom. Tada vaš ego više neće upravljati vašim odnosima sa drugim ljudima. Sve dok ego upravlja vašim životom, većina vaših misli, osjećanja i postupaka nastajaće usljed želja i strahova. I u odnosima sa drugim osobama vi ili nešto od njih tražite ili se nečega plašite. Ono što tražite može biti zadovoljstvo, materijalna korist, priznanje, nagrada za pažnju ili neko snaženje vašeg osjećanja sebe putem poređenja i putem utvrđivanja da vi možete, imate ili znate više od njih. Ono čega se plašite jeste da je, u stvari, sve to upravo obrnuto, i da oni na neki način mogu umanjiti vaš osjećaj sopstva. Kada sadašnji trenutak postane žižna tačka vaše pažnje - umjesto što ga koristite kao sredstvo za neki cilj - vi zalazite iza ega i iza nesvjesne prisile da koristite druge ljude kao sredstva za postizanje ciljeva, ciljeva koji predstavljaju širenje „ja“ na račun drugih.

Kada onome sa kojim ste, poklonite punu pažnju, vi ćete iz tog odnosa ukloniti i prošlost i budućnost, izuzev za praktične svrhe. Postanete li u potpunosti svjesni onih koji su pored vas, vi ćete se lako odreći pojmovnog identiteta koji ste o njima stvorili - svoje interpretacije onoga ko su oni i šta su u prošlosti uradili - i postaćete sposobni da komunicirate sa njima bez egoističnih potreba za željama i strahovima. Pažnja, koja je budna svjesnost, ovdje je ključna. Kako je divno otići iza želja i strahova u međuljudskim odnosima. Ljubav ništa ne želi i ničega se ne plaši. Ako je njena prošlost vaša, a njen bol vaš bol, njen nivo svijesti vaš nivo svijesti, vi ćete misliti i ponašati se upravo isto kao i ona. Sa tim saznanjem dolazi oproštaj, sažaljenje, mir. Ego ne želi da čuje za to, zato što ako više ne može da reaguje i da bude u pravu, on gubi snagu.Ako svakoga ko stupi u prostor sadašnjeg trenutka primite kao dragog gosta, ako svakoj osobi dopustite da bude to što jeste, i one će početi da se mijenjaju. Spoznajući druga ljudska bića u njihovoj suštini, vi nećete u stvari morati da znate ništa o njima - njihovu prošlost, istoriju, priču.

Mi brkamo znanje o sa dubljom spoznajom koja nije pojmovna. Znati o i spoznati su dva potpuno različita modaliteta. Jedan se bavi oblikom, a drugi je bezobličan. Jedan funkcioniše kroz mišljenje, a drugi kroz spokojnu tišinu. 

Znati o je korisno u praktične svrhe. Na izvjesnom

nivou, mi ne možemo da funkcioniramo

bez njega. Međutim, kada je on dominantan

oblik u međuljudskim odnosima, on postaje

veoma ograničavajući, čak destruktivan. Misli i

pojmovi stvaraju jednu vještačku barijeru, podvojenost

između ljudskih bića. Vaša interakcija

sa drugima tada nije ukorijenjena u Biće, nego je

zasnovana na umu. Bez pojmovnih barijera,

ljubav je prirodno prisutna u svim ljudskim

odnosima.

Najveći dio komunikacije među ljudima svodi

se na razmjenu riječi - na carstvo mišljenja. 

Najvažnije je u odnose unijeti malo tihe smirenosti,

naročito u odnose sa bliskim ljudima. Niti jedan odnos ne može napredovati bez osjećanja prostora koji dolazi zajedno sa spokojem. Meditirajte i zajedno provedite vrijeme u tišini, u prirodi. Kada idete u šetnju, sjedite u kolima ili kod kuće, naviknite se da vam je prijatno u spokojnoj tišini. Nju ne morate i ne treba da stvarate. Samo budite otvoreni za smirenost koja je već tu, ali je obično zatrpana mentalnom bukom.

Ako u odnosu ne postoji prostor smirenosti,

njime će vladati um i lako ga mogu preplaviti

problemi i sukobi. Ako je prisutan mir, on može

podnijeti sve.

Istinsko slušanje je još jedan način uvođenja

smirene tišine u odnose. Kada stvarno slušate

nekoga, nastaje jedna dimenzija spokoja, i ona

postaje suštinski dio odnosa. Ali pravo slušanje

je rijetka sposobnost. Najčešće je veći dio

pažnje jedne ličnosti zauzet razmišljanjem. U

najboljem slučaju, ona procjenjuje vaše riječi ili

smišlja šta će sljedeće reći. Ili, možda uopće i ne

sluša, već je izgubljena u sopstvenim mislima.

Pravo slušanje ide daleko dublje od percepcije

zvuka. Ono je buđenje svjesne pažnje, prostor

prisustva u kojem se primaju riječi. Riječi tada

postaju sekundarne. One mogu biti pune

značenja, ili potpuno besmislene. Daleko

važnije od onog što čujete jeste sam čin

slušanja, prostor svjesnog prisustva koje nastaje

dok slušate. Taj prostor je jedinstveno polje

svjesnosti u kojem se nalazite sa drugim osobama

- bez odvojenosti barijerama koje stvara

pojmovno mišljenje. U tom prostoru, vi bivate

spojeni u jednu svijest, jedno prisustvo. 

Da li u svojim bliskim odnosima često doživljavate

iste drame? Da li relativno nevažna neslaganja

često izazivaju žestoke rasprave i emotivni

bol? U korijenu takvih doživljaja leži bazični obrazac ega: potreba da se bude u pravu i, naravno, da neko drugi ne bude u pravu - a to znači identifikaciju sa mentalnim pozicijama. Također, postoji i potreba ega da se periodično sukobljava sa nečim ili nekim u cilju ojačanja sopstvenog osjećanja različitosti između „mene“ i „drugih“, bez kojeg ne može da opstane.

Dodatno, postoji još i nataložena emotivna bol iz

prošlosti koju vi i svako drugo ljudsko biće

nosite u sebi, a koja potječe kako iz vaše lične

prošlosti tako i iz kolektivnog bola čovječanstva,

čiji korijeni leže duboko, duboko u prošlosti. To

„tijelo bola“ je energetsko polje u vama koje vas

povremeno preplavljuje jer mora da osjeti još

emotivnog bola kako bi se osnažilo i obnovilo.

Ono pokušava da kontroliše vaše razmišljanje i

da vas učini duboko negativnim. Ono voli vaše

negativne misli budući da su one usaglašene sa

njegovom frekvencijom i jačaju ga. Također, ono

izaziva i negativne emocionalne reakcije kod

ljudi koji su vam bliski, naročito kod vašeg partnera,

s ciljem da se nahrani dramom i emotivnim

bolom koji će uslijediti.

Kako možete da se oslobodite ove duboko ukorijenjene

nesvjesne identifikacije sa bolom koja

stvara toliko nesreće u vašem životu?

Postanite ga svjesni. Shvatite da on nije isto što i

vi, i prepoznajte šta on stvarno jeste: prošli bol.

Pogledajte kako se on stvara u vašem partneru i

u vama. Kada razbijete svoje nesvjesno poistovjećivanje

sa njim, kada budete sposobni da

ga posmatrate unutar sebe, više ga nećete

ojačavati i on će postepeno izgubiti svoj energetski

naboj.

Međuljudski odnosi mogu biti pakao. Ali mogu

postati i odlična duhovna vježba. Kada posmatrate druga ljudska bića i osjećajte veliku ljubav prema njima, ili kada posmatrate ljepotu u prirodi i kada nešto unutar vas duboko odgovori na nju, zatvorite oči na trenutak i osjetite suštinu te ljubavi ili te ljepote u sebi kao neodvojive od vas samih, od vaše prave prirode. Vanjski oblik je privremeni odraz onoga što ste vi iznutra, u svojoj suštini. Zato vas ljubav i ljepota nikada neće napustiti, iako svi spoljašnji oblici hoće.

Kakav je vaš odnos sa svijetom predmeta,

bezbrojnih stvari koje vas okružuju i kojima

rukujete svakodnevno? Stolica na kojoj sjedite,

olovka, automobil, šolja? Jesu li one za vas puka

sredstva za postizanje cilja ili makar povremeno

postajete svjesni njihovog postojanja, njihovog

bića, da li ih, bez obzira koliko kratko,

primjećujete i poklanjate li im pažnju?

Kada postanete vezani za predmete, kada ih

koristite da biste ojačali svoju vrijednost u sopstvenim

očima i očima drugih, treba da se

zabrinete oko toga što stvari mogu lako da

preuzmu čitav vaš život. Ako postoji identifikacija

sa stvarima, vi ih u stvari ne cijenite zbog

onoga što one jesu, već u njima tražite sebe.

Kada budete predmete cijenili zbog onoga što oni jesu, kada priznate njihovo biće bez mentalne projekcije, nećete moći a da ne osjetite zahvalnost zbog njihovog postojanja. Možda ćete uspjeti i da osjetite kako oni nisu zaista neživi, već da samo tako izgledaju našim čulima. Fizičari mogu  potvrditi da na molekularnom nivou oni zaista jesu pulsirajuća polja energije. Kroz nesebično cijenjenje carstva stvari, svijet oko vas će postati živ na načine koje sada čak i ne naslućujete.

Kada nekoga sretnete, bez obzira koliko to bilo

kratko, da li poštujete njegovo biće time što mu

poklanjate punu pažnju? Ili ga svodite na sredstvo

zarad cilja, na pukog glumca u sporednoj

ulozi? Kakav je kvalitet vašeg odnosa sa kasirkom u supermarketu, portirom u zgradi, majstorom, „klijentom“? Jedan trenutak pažnje je dovoljan. Kada ih gledate ili slušate, treba da postoji budna smirenost - možda na samo dvije-tri sekunde, možda duže. To je dovoljno da se pojavi nešto stvarnije od pukih uloga koje igramo i sa kojima se identificiramo. Sve uloge su dio uslovljene svijesti koja je ljudski um. Ono što nastaje kroz čin pažnje jeste ono neuslovljeno, ono što ste vi suštinski, ispod vašeg imena i oblika. Vi više nećete igrati prema scenariju - postaćete stvarni. Kada u vama bude nastala ta dimenzija, ona će i iz drugih izvući to isto. Na kraju krajeva, naravno, drugi i ne postoje - i vi se uvijek susrećete samo sa sobom.

Kada se šetate kroz šumu koja nije ukroćena,

gdje se čovjek nije umiješao, vi vidite ne samo

izobilje života svuda oko vas nego i brojno palo

drveće i natruhla debla, istruhlo lišće i, uopće,

materiju koja se raspada. Gdje god pogledali

vidjećete smrt kao i život.

Međutim, brižljivo ispitivanje će vam otkriti da

raspadajuće deblo drveta i truhlo lišće ne samo

što učestvuju u rađanju novog života već su i

sami puni života. U njima rade mikroorganizmi. 

Molekuli se razmiještaju. Od smrti nema ni traga. 

Postoji samo preobražaj životnih oblika. Šta iz

ovoga možemo naučiti? Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti jeste rođenje. Život je vječan.