Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

569

PUTA

OD 14.01.2018.

Nisam se plašio

Izbrojao sam 20 uvlačenja dima, a onda broj više nije bio važan.

10

U mesecu decembru 1964. don Huan i ja smo išli da sakupimo razno bilje potrebno za mešavinu koja se puši. To je bio četvrti krug. Don Huan je samo nadgledao šta ja radim. Savetovao me da ne žurim da gledam i da razmišljam pre no što bilo koju biljku uberem. Čim sam sakupio i spremio sve sastojke, nagovorio me da se opet sretnem  s njegovim saveznikom.

Četvrtak, 31. decembar 1964.

„Sada kad znaš malo više o tatuli i dimu, možeš bolje da odrediš šta ti se od to dvoje više dopada", reče don Huan.

„Od dima se zaista smrtno plašim, don Huane. Ne znam tačno zašto, ali on mi nije drag."

„Drago ti je laskanje, a  tatula ti laska. Ona ti, kao žena, pomaže da ti bude prijatno. Dim je, s druge strane, najplemenitija sila; njegovo srce je najčistije. On ljude ne mami, ne zarobi ih, niti pak voli ili mrzi. Sve što on traži, to je snaga. I tatula traži snagu, ali druge vrste. Ona je bliža onome kad je čovek sa ženama pun muškosti. S druge strane, snaga koju dim traži je snaga srca. Ti to nemaš! Ali malo je ljudi koji je imaju. Zato ti preporučujem da više učiš o dimu. On snaži srce. Nije kao tatula, pun strasti,  ljubomore  i  nasilja.  Dim je postojan.  Kod


njega  ne  moraš da  brineš da  li  ćeš  uz put  nešto zaboraviti.

Sreda,  27. januar .1965.

U utorak 19. januara opet sam pušio halucinoge- nu mešavinu. Rekao sam don Huanu da sam pun zebnje u pogledu dima i da ga se veoma plašim. Rekao mi je da moram opet da ga probam kako bih mogao pravično da ga procenim.

Otišli smo u njegovu sobu. Bilo je već skoro 2 časa po podne. On iznese lulu. Ja donesoh ćumur i onda sedosmo jedan prema drugom. Reče da će da zagreje lulu i da je probudi i da ću ja, ako budem pažljivo gledao, videti kako se ona žari. Prineo je lulu ustima 2-3 puta i sisao je. Nežno je trljao. Iznenada gotovo neprimetno klimnu glavom, dajući mi znak da gledam kako se lula budi. Gledao sam, ali ništa nisam video.

On mi dodade lulu. Napunih je svojom mešavi- nora, onda užareni ćumur uzeh malim  mašicama koje sam načinio od drvene štipaljke za rublje i čuvao za ovu priliku. Don Huan pogleda u moje mašice i poče da se smeje. Kolebao sam se za trenutak i žar se zalepio za mašice. Plašio sam se da njima lupnem po glavi lule, pa sam morao da pljunem na žar da bih ga ugasio.

Don Huan okrenu glavu i rukom zakloni  lice. Telo mu se treslo. Za trenutak pomislih da plače, ali on se smejao bez glasa.

Radnja je bila prekinuta na duže vreme, a onda on brzo sam uze žar, stavi ga u glavu lule, i naredi mi da pušim. Trebalo je dobro zapeti da se povuče dim iz mešavine; izgleda da je bila veoma kompakt­ na. Posle prvog pokušaja osetio sam da sam uvukao u usta nešto malo tog sitnog praha. Od njega su mi odmah utrnula usta. Video sam kako se mešavina žari u luli, ali dim nikako nisam osetio onako kako


se oseća dim cigarete. A ipak sam osećao da uvlačim nešto, nešto što mi je prvo ispunilo pluća a onda sišlo dalje da ispuni celo moje telo.

Izbrojao  sam    20     uvlačenja  dima,  a  onda broj više nije bio važan. Počeh da se znojim; don Huan me je netremice gledao i rekao mi da se ne plašim i da činim tačno ono što mi on bude kazao. Pokušah da kažem „dobro", ali umesto toga ispustih čudan zvuk, nalik na urlik. Odjekivao je dugo i kad sam zatvorio usta. Taj glas iznenadi don Huana i njega opet spopade smeh. Htedoh glavom da kažem

„da", ali je nisam mogao pomaći.

Don Huan blago otvori moje ruke i uze lulu iz

njih. Naredi mi da legnem na pod, ali da ne zaspim.

Pitao sam se da li će mi pomoći da legnem, ali on to

ne  učini.  Samo  me  je  gledao  ne  skidajući  očiju  s

mene. Iznenada primetih da se soba okreće i da don

Huana vidim ležeći na boku. Od tog trenutka slike

postadoše neobično zamućene, kao u snu. Sećam se

kao  kroz maglu da mi je don Huan dugo govorio

dok sam nepomično ležao.

Nisam se plašio, niti mi je bilo neprijatno tokom

samog tog stanja, a nije mi bilo ni zlo kad sam se

sutradan probudio. Jedino je bilo neobično to što

neko  vreme posle buđenja  nisam  mogao jasno da

mislim. Onda sam se postepeno, za   4   do  5  sati,

vratio u svoje normalno stanje.

Sreda,  20. januar  1965.

Don Huan nije govorio o mom doživljaju, niti je zahtevao da mu ga ispričam. Jedina njegova primed- ba  je  bila da  sam  se  suviše  brzo  uspavao.

„Jedini način da čovek ostane budan je taj da se pretvori u pticu, cvrčka, ili već tako nešto", reče.

„Kako se to postiže, don Huane?".

„To te ja i učim. Sećaš li se šta sam ti rekao juče kad  si  bio  bez tela?"


„Ne mogu jasno da se setim."

„Ja sam gavran. Učim te kako ćeš postati gavran.

Kad  to  naučiš,  ostaćeš budan,  i  slobodno ćeš se

kretati, inače ćeš uvek ostati prikovan za zemlju, pa

ma gde pao."

Nedelja, 7. februar 1965.

Moj drugi pokušaj s dimom odigrao se oko podne, u nedelju 31. januara. Probudio sam se sutradan pred veče. Činilo mi se da posedujem neobičnu moć da se setim svega što mi je don Huan govorio tokom tog doživljaja. Njegove reči utisnule su se u moju svest. Čuo sam ih i posle; zvučale su neobično jasno i uporno. Tokom tog pokušaja još jedna činjenica mi je postala očigledna: celo moje telo obamrlo je ubrzo pošto sam progutao onaj sitni prah koji mi je ulazio u usta kad god sam sisao lulu. lako sam ne samo uvlačio dim nego uz njega i mešavinu.

Pokušao sam da don Huanu ispričam šta sam doživeo; rekao je da nisam doživeo ništa važno. Pomenuh mu da se sećam svega što se dogodilo, ali on to nije želeo da čuje. Sećao sam se svega tačno i nepogrešno. Procedura s pušenjem je bila ista kao i u prethodnom pokušaju. Bilo je to bezmalo kao da su ta 2 doživljaja postavljena tačno jedan pored drugog, i mogao sam početi da se prisećam od onog trenutka kad se prvi doživljaj završio. Jasno se sećam da sam od trenutka kad sam postrance pao na zemlju bio potpuno lišen osećanja i misli. Ali to nije nimalo naudilo mom jasnom sagledavanju stvari. Sećam se da je poslednje što sam pomislio pre nego što je soba postala vertikalna ravan bilo: „Mora da sam dobro tresnuo glavom o pod, ali ipak me ništa ne boli."

Od tog trenutka mogao sam samo da vidim i čujem.  Mogao  bih ponoviti svaku reč koju je don


Huan izgovorio. Postupao sam po svim njegovim uputstvima redom. Rekao je da moje telo nestaje i da će ostati samo moja glava, a u tom slučaju mogu ostati budan i kretati se jedino pod uslovom da postanem gavran. Naredio mi je da se potrudim da namignem, dodavši da ću biti spreman da produžim kad god budem mogao da namignem. Onda mi reče da je moje telo sasvim iščezlo i da imam samo glavu; rekao je da glava nikad ne iščezava zato što se ona pretvara u gavrana.

Naredio mi je da namignem. Mora da je tu zapovest, kao i sve ostale, ponavljao bezbroj puta, jer ih se svih sećam neobično jasno. Sigurno sam namignuo, jer je rekao da sam spreman i naredio mi da uspravim glavu i da se bradom naslonim na zemlju. Rekao je da su u bradi gavranove noge. Zapovedio mi je da opipam noge i gledam kako lagano izlaze. Onda je rekao da još nisam čvrst, da rep tek treba da mi poraste, i da će on izrasti iz mog vrata. Naredio mi je da raširim rep kao lepezu, da bih osetio kako njime metem pod.

Onda je govorio o gavranovim krilima i rekao da će ona izrasti iz mojih jagodičnih kostiju.  Kazao je da je to teško i da boli. Zapovedio mi je da ih raširim. Rekao je da moraju biti veoma duga, da ih istegnem što je moguće više inače neću moći da letim. Rekao mi je da mi krila izlaze, da su duga i lepa, i da moram njima da mašem sve dok  ne postanu  prava  krila.

Govorio je zatim o mom temenu i rekao da je još suviše veliko i teško, i da mi njegova masivnost ne bi dozvolila da letim. Kazao mi je da ga mogu smanjiti namigivanjem; kad god namignem, glava će mi se smanjiti. Naređivao mi je da namigujem sve dok nije nestalo težine u temenu i dok nisam bio kadar da slobodno skakućem. Zatim mi je kazao da sam glavu smanjio do veličine gavranove glave, i da treba da hodam po sobi i skakućem sve dok ne prestanem da budem   ukočen.


Treba samo još jedno da promenim, reče, pre no što uzmognem da poletim. Ta promena bila je najteža, i da bih je izveo, moram da budem poslušan i da činim tačno ono što mi on bude govorio. Morao sam naučiti da gledam kao vrana. Kazao je da će mi usta i nos rasti između očiju sve dok od njih ne postane jak kljun. Rekao je da vrane vide pravo sa strane, i zapovedio mi je da okrenem glavu i da ga pogledam jednim okom. Kazao je, ako hoću da promenim pa da ga gledam drugim okom,  onda treba da stresem kljun naniže, i da će mi taj pokret omogućiti da ga gledam drugim okom. Naredio mi je da ga gledam čas jednim čas drugim okom. A onda je kazao da sam spreman za let, a jedini način da poletim je taj da me on baci u vazduh.

Nije mi bilo ni najmanje teško da izazovem odgovarajuće osećanje na svaku njegovu zapovest. Opazio sam da mi rastu ptičje noge, koje su u početku bile slabe i nesigurne. Osećao sam kako mi rep raste iz leđnog dela vrata, a krila iz jagodičnih kostiju. Krila su mi bila  savijena  u dubini.  Osećao sam kako postepeno izlaze. To je išlo teško, ali nije bolelo. Onda sam namigivanjem smanjio glavu do veličine gavranove glave. Ali najčudniji efekat posti­ gao  sam  svojim  očima.  Moj  ptičiji  vid!

Kad mi je don Huan rekao da treba da stvorim kljun, imao sam neprijatno osećanje da mi nedostaje vazduh. Onda se nešto pokrenulo i stvorilo prepreku preda mnom. Ali tek kad me je don Huan uputio da gledam bočno, bio sam kadar da zaista dobro vidim sa strane. Mogao sam da namignem svakim okom zasebno i da tako prebacim fokus gledanja s jednog oka na drugo. Ali soba i sve u njoj nije izgledalo kao kad to normalno vidim.  A ipak, nisam mogao da kažem u čemu je to drukčije. Možda je to bilo iskrivljenje onoga što vidim, ili možda nije bilo u fokusu. Don Huan je postao veoma veliki i kao zažaren. Nešto u njegovom izgledu delovalo je umirujuće  i  ulivalo  mi  sigurnost.  Onda  se  slike


zamutiše;  izgubiše  konture  i  postadoše  oštri,  ap­ straktni crteži koji su trepereli neko vreme.

Nedelja,  28.  mart  1965.

U četvrtak 18. marta opet sam pušio halucinoge- nu mesavinu. Početna procedura bila je drukčija u malim pojedinostima. Morao sam jednom da dopu­ nim lulu. Pošto sam završio prvu lulu, don Huan mi je rekao da je očistim, ali ja sam stavio mešavinu u nju, jer nisam imao koordinaciju mišića. Morao sam mnogo da se naprežem da bih ruke pokrenuo. U mojoj vrećici bilo je dovoljno mešavine za još jedno punjenje lule. Don Huan pogleda u vrećicu i reče da je to moj poslednji pokušaj s dimom do iduće godine jer sam potrošio sve svoje zalihe.

Izvrnuo je vrećicu na naličje i istresao je prah u sud sa ćumurom: Goreo je ružičastim žarom kao da je on stavio neki providni materijal iznad ćumura. Iz toga suknu plamen koji zatim zaplamsa u složenu shemu linija. Usred tih linija nešto se velikom brzinom kretalo u cik-cak. Don Huan mi reče da posmatram kretanje u tim linijama. Video sam nešto što je ličilo na mali kliker i što se kretalo tamo-amo u zažarenom prostoru. On se nagnu, gurnu ruku u žar, izvadi kliker pa ga stavi u glavu lule. Naredi mi da povučem dim. Jasno sam video da je tu lopticu stavio u lulu da bih povukao dim. Soba za trenutak više nije bila horizontalna. Osećao sam da sam potpuno obamro, a osetih i veliku težinu.

Kad sam se probudio, ležao sam na leđima, na dnu plitkog jarka za navodnjavanje, utonuo u vodu sve do brade. Neko mi je držao glavu nad vodom. Bio je to don Huan. Prvo što sam pomislio bilo je da je ta voda u kanalu nekako čudna; bila je hladna i teška. Zapljuskivala me lako, i sa svakim pokretom vode meni je u glavi bivalo bistrije. Nad vodom je u početku  lebdela  svetlozelena  svetlost,  ili  fluores-


cencija,  koja se  ubrzo  razišla,  a za njom je ostala obična voda.

Upitah don Huana koje je doba dana. Reče da je rano jutro. Posle nekog vremena sasvim sam se razbudio i izišao iz vode.

„Moraš mi ispričati šta si video", reče don Huan kad smo stigli njegovoj kući. Rekao je i to da je već 3 dana pokušavao  da  me  „vrati";  i da je to bilo veoma teško. Pokušavao sam više puta da ispričam šta sam video, ali nisam mogao da se koncentrišem. Docnije,  pred  veče,  osetih  da  sam  spreman  da razgovaram s don Huanom, i počeh da mu pričam sve čega sam se sećao od onog trenutka kad sam pao bočno,  ali  on  nije  želeo  to  da  sluša.  Reče da  ga interesuje samo to šta sam video i radio posle onoga kad me on „bacio u vazduh" i kad sam odleteo.

Sve čega sam se mogao setiti bile su slike i prizori kao iz sna. Nisu imali nikakav sređen red. Činilo mi se da je svaka od tih slika bila kao izdvojen mehur koji dospe u žižu mog sećanja, a zatim ode dalje. Međutim, to nisu bili samo prizori za gledanje. Ja sam bio u njima. Učestvovao sam u njima. Kad sam pokušao da ih se setim, to su u početku bili nejasni, magloviti odblesci, ali kad sam razmišljao o njima, shvatio sam da je svaki pojedini od njih bio izvanredno jasan, mada nije imao nikakve veze sa uobičajenim gledanjem — otuda onaj utisak neja- snosti. Slika je bilo malo i bile su jednostavne.

Čim je don Huan pomenuo da me „bacio u vazduh", pojavilo mi se bledo sećanje na potpuno jasnu scenu u kojoj sam gledao pravo u njega s izvesne udaljenosti. Gledao sam samo u  njegovo lice. Bilo je ogromno. Bilo je pljosnato i intenzivno rumenilo širilo se oko njega. Njegova kosa bila je žućkasta i kretala se. Svaki pojedini deo njegovog lica kretao se sam za sebe, a iz njega je izbijala neka svetlost boje ćilibara.

Sledeća slika bila je ona u kojoj me don Huan stvarno bacio uvis, ili zavitlao pravo preda se. Sećam


se da sam „raširio krila i leteo". Osećao sam se sam dok sam sekao vazduh i s mukom se kretao pravo napred. To je ličilo pre na hodanje nego na let. Zamaralo mi je telo. Nisam osećao da slobodno letim, niti sam bio razdragan.

Onda sam se setio trenutka u kome sam bio nepomičan i gledao u gomilu oštrih, tamnih senki koje su se nalazile u oblasti s mutnom, neprijatnom svetlošću, posle toga ugledao sam neko polje s beskrajno raznovrsnim svetlostima. Te  svetlosti  su se kretale, treperile i menjale jačinu. Bile su bezmalo  kao  boje.  Njihova  jačina  me  zablesnula.

U jednom drugom trenutku neki predmet je bio gotovo sasvim uz moje oko. To je bio neki debeo, zašiljen predmet s izrazito ružičastom svetlošću oko sebe. Negde u telu osetih iznenadan drhtaj i ugledah mnoštvo sličnih ružičastih oblika kako mi se pri­ bližavaju.  Svi su išli ka  meni.  Odskočih  u stranu.

Poslednje čega se sećam bile su 3 srebrnaste ptice. Zračile su blistavom, metalnom svetlošću, bezmalo kao čelik, ali jakom, pokretnom i živom. Svidele su mi se. Leteli smo zajedno.

Don Huan nije komentarisao moju priču.

Utorak, 23. mart 1965.

Sledeći razgovor vodili smo sutradan, pošto sam mu ispričao šta sam doživeo.

Don Huan reče: „Nije potrebno mnogo da bi se postao gavran. Ti si postao gavran i od sada ćeš to uvek biti."

„Šta se desilo kad  sam  postao gavran, don Huane? Jesam li leteo  3  dana?"

„Nisi, vratio si se pred veče, kao što sam ti naredio."

„Ali  kako sam  se  vratio?"

„Bio  si veoma  umoran  i zaspao si.  To  je  sve."

„Hoću  da  kažem  —  jesam  li  doleteo  ovamo?"


„Već sam ti to rekao. Poslušao si me i vratio si se kući. Ali ne razbijaj glavu o tome. To nije važno."

,,A  šta  je  onda  važno?"

„U celom tvom letu bila je samo jedna stvar od

velike vrednosti — srebrnaste ptice."

„Šta je tako izuzetno u vezi s njima? To su bile samo ptice."

„Ne samo  ptice —  to su  bili  gavrani—vrane."

„Jesu li to bile bele vrane, don Huane?"

„Crno   perje   gavrana  u  stvari  je  srebrnasto.

Gavrani blistaju toliko da ih druge ptice ne diraju."

„Zašto  je  njihovo  perje  izgledalo  srebrnasto?"

„Zato  što  si  ih  video  onako  kako  gavran  vidi.

Ptica koja se nama čini tamna gavranu izgleda bela.

Beli golubovi, na primer, za gavrana su ružičasti ili

plavičasti; galebovi su žuti. A sad pokušaj da se setiš

kako si im  se  pridružio."

Razmišljao sam o tome, ali te ptice bile su sad za

mene  nejasna, nepovezana slika, bez kontinuiteta.

Rekao sam mu kako se sećam samo da sam leteo s

njima. Pitao me da li sam im se pridružio u vazduhu

ili na zemlji, ali na to nisam mogao da odgovorim sa

sigurnošću. On se gotovo naljuti na mene. Zahtevao

je da razmislim o tome. Rekao je: „Sve to neće baš

ništa značiti, to će biti samo jedan ludi san ako se

tačno ne setiš." Naprezao sam se da se setim, ali

nisam mogao.

Subota, 3. april 1965.

Danas sam razmišljao o jednoj drugoj slici u mom „snu" o srebrnastim pticama. Setio sam se da sam video neku tamnu masu s milijardama rupica. Ustvari, ta masa je bila tamna gomila rupica. Ne znam zašto sam mislio da je meka. Dok sam je po- smatrao, 3 ptice su doletele pravo do mene. Jedna od njih je pustila neki zvuk, a onda su sve 3 bile po­ red mene na zemlji.


Opisao sam tu sliku don Huanu. Pitao je odakle su ptice doletele. Rekao sam da to ne bih mogao da odredim. Postao je nestrpljiv i prebacio mi što ne mislim gipko. Reče da bih se vrlo dobro mogao setiti kad bih pokušao, i da se plašim da se opustim i budem manje krut. Reče da mislim na način na koji misle ijudi i gavrani, a da u to vreme koga želim da se setim nisam bio ni jedno ni drugo.

Molio me da se setim šta mi je gavran rekao. Pokušao sam, ali umesto toga po glavi su mi se vrzmale mnoge druge misli. Nisam mogao da  se koncentrišem.

Nedelja, 4. april 1965.

Danas sam bio u dugoj šetnji. Bilo je već sasvim mračno pre nego što sam stigao don  Huanovoj kući. Razmišljao sam o vranama kad mi odjednom nešto veoma čudno pade na um. To je bilo nalik na utisak ili osećanje pre nego na misao. Ptica koja je ispustila onaj zvuk rekla je da one dolaze sa severa i lete na jug, i da ćemo, kad se opet sretnemo, ići istim putem.

Ispričao sam don Huanu to što  sam  smislio, ili čega sam se, možda, setio. On reče: „Ne razmišljaj o tome da li si se toga setio ili si izmislio. Takve misli odgovaraju samo ljudima. Ne odgovaraju gavrani­ ma, naročito ne onima koje si ti video, jer oni su glasnici tvoje sudbine. Ti si već gavran. To nikada nećeš promeniti. Od sada će vrane  svojim  letom uvek predskazivati  svaku  promenu u tvojoj  sudbini. U  kom  si  pravcu leteo  s  njima?"

„To ne bih znao reći, don Huane!"

„Ako budeš mislio kako treba, setićeš se. Sedi na pod pa mi pokaži položaj u kome si bio kad su ptice doletele do tebe. Zatvori oči pa povuci jednu crtu po podu."


Postupio sam po njegovim uputstvima i odredio tačku.

„Ne otvaraj još oči!" produži on. „U kom ste pravcu,  u  odnosu  na  tu  tačku,  svi  odleteli?"

Obeležih opet nešto na podu.

Uzevši te orijentacione tačke kao odrednice, don Huan je tumačio razne kombinacije po kojima će gavrani leteti da bi predskazali moju budućnost ili sudbinu. Postavio je 4  točke  kompasa   kao osovinu po kojoj će gavrani leteti.

Pitao sam ga da li gavrani uvek lete u  ta  4 glavna pravca da bi nekome predskazali sudbinu. Odgovorio je da je ta orijentacija  lično  moja;  sve ono što su gavrani  učinili  prilikom  mog  prvog susreta š njima bilo je neobično važno. Navaljivao je da se setim svake pojedinosti, jer je poruka i shema

„glasnika"  individualizovana,  sasvim  lična  stvar.

Želeo je da se svakako setim još jedne pojedino­ sti, a to je u koje su me vreme dana napustili glasnici. Zahtevao je da se setim razlike u svetlosti oko sebe između vremena kad sam „počeo da letim" i vremena kad su srebrnaste ptice  „poletele  sa mnom". Kad sam prvi put s bolom osetio da letim, bilo je mračno. Ali kad sam ugledao ptice, sve je bilo crvenkasto — svetlocrveno,  možda čak narandžasto.

On reče: „To znači da je bilo kasno popodne; sunce još nije zašlo. Kad se sasvim smrkne, gavran je slep od beline, a ne od tame, kao mi po noći. Taj podatak o vremenu znači da će ti posledhji glasnici doći krajem dana. Oni će te zvati, i dok budu leteli iznad tvoje glave, postaće srebrnastobeli; videćeš ih kako blistaju na nebu,  i  to će značiti da je tvoje vreme isteklo. Značiće da ćeš umreti i da ćeš i sam postati gavran."

,,A šta ako ih vidim ujutro?"

„Nećeš ih videti ujutro."

„Ali  gavrani  lete  povazdan."

„Ne  i  tvoji  glasnici, budalo!"

„A  šta je  s  tvojim  glasnicima,  don Huane?"


„Moji će doći ujutro. I njih će biti trojica. Dobrotvor mi je rekao da ih čovek vikom može odagnati u tamu ako ne želi da umre. Ali ja sad znam da je to nemogućno. Moj dobrotvor bio je sklon vikanju i uopšte galami i žestini tatule. Znam da je dim drukčiji jer on nema strasti. Pravičan je. Kad tvoji srebrnasti glasnici dođu po tebe, nema potrebe da vičeš na njih. Leti samo s njima kao što si već leteo. Kad im se pridružiš, oni će promeniti pravac, i tada ćete sva četvorica odleteti."

Subota, 10. april 1965.

Doživljavao sam kratke odbleske razdvajanja, ili plitka stanja ne-obične  stvarnosti.

Jedan elemenat iz halucinogenog doživljaja s gljivama stalno se vraćao u moje misli: meka, tamna masa sitnih rupica. I dalje sam je u mašti video kao neku mast ili mehur ulja koji je počeo da me vuče u svoje središte. Činilo mi se bezmalo kao da će se ta sredina rastvoriti i progutati me, i u veoma kratkim trenucima osetio sam nešto nalik na stanje ne-obične stvarnosti. Posledica toga bilo je da me na trenutke obuzimala duboka uznemirenost, zabrinutost i nela­ godnost, i ja sam se upinjao da ta stanja završim čim bi počela.

Danas sam o tome razgovarao s don Huanom. Tražio sam savet od njega. To ga, činilo se, nije brinulo, i on mi reče da ne treba da se osvrćem na ta stanja jer su besmislena ili, bolje reći, bezvredna. Rekao je da su jedino oni trenuci u kojima vidim gavrane  vredni  mog  napora  i  brige;  svaka  druga

„vizija" je samo proizvod mog straha. Podsetio me opet da čovek mora da živi jakim, mirnim životom da bi mogao da puši onu mešavinu. Ja lično izgleda da sam dospeo do opasne granice. Rekao sam mu da ne mogu da produžim s tim; bilo je nečega odista zastrašujućeg u tim  gljivama.


Prebirajući slike kojih sam se sećao iz tog svog halucinogenog iskustva, došao sam do neizbežnog zaključka da sam video svet na način koji je strukturalno drukčiji od običnog viđenja. U drugim stanjima ne-obične realnosti, koja sam do tada doživeo, oblici i sheme koje sam viđao uvek su bili u granicama moje vizuelne koncepcije sveta. Ali vi­ đenje pod uticajem halucinogene mešavine za pu­ šenje nije bilo isto. Sve što sam video bilo je preda mnom u pravoj liniji vidnog polja; ništa nije bilo ni iznad ni ispod te linije viđenja.

Svaka slika bila je razdražujuće pljosnata, a ipak je, začudo, imala i veliku dubinu. Možda bi bilo točnije reći da su te slike bile konglomerat nevero- vatno oštrih detalja koji su se nalazili u poljima raznih svetlosti; svetlosti u poljima su se kretale, stvarajući  tako  utisak kruženja.

Pošto sam se upinjao da se setim, morao sam da načinim niz analogija ili poređenja da bih „razu- meo" to što  sam „video". Don Huanovo lice, na primer, izgledalo je kao da se nalazi u vodi. Voda kao da je neprestano tekla preko njegovog lica i kose i tako ih je uveličavala da sam mogao da vidim svaku poru u njegovoj koži ili svaku dlaku u kosi kad god bih usredsredio pogled na njega. S druge strane, video sam masu stvari koje su bile pljosnate i pune ivica, ali one se nisu kretale jer nije bilo fluktuacije  u svetlosti koja je od njih dopirala.

Pitao sam don Huana šta su bile one stvari koje sam video. Zato što sam prvi put leteo, reče, slike mi nisu bile jasne ni važne; docnije, kad se bolje uvežbam, moći ću sve da raspoznam.

Pomenuo sam mu pitanje o razlici koju sam otkrio u kretanju svetlosti. „Ono što je živo", reče

„kreće se unutra, a gavran može lako da vidi kad je nešto mrtvo, ili na umoru, zato što se to kretanje zaustavilo ili se usporava pre nego što će sasvin prestati. Gavran isto tako može da primeti kad se


nešto  kreće  suviše  brzo,  a  takođe  i kad se kreće pravom brzinom."

„Šta znači to kad se nešto kreće suviše brzo ili svojom pravom brzinom?"

„To znači  da gavran može stvarno da zna šta treba izbeći i šta, naprotiv, tražiti. Kad se nešto iznutra kreće suviše brzo, to znači da će snažno eksplodirati, ili skočiti unapred, i gavran će to izbeći. Kad se iznutra kreće brzinom koja je najpodesnija, to je prijatno gledati i gavran će ići za tim."

„Da li u stenama postoji taj unutrašnji pokret?"

„Ne, nema ga u stenama, mrtvim životinjama ni u

mrtvom drveću. Ali u njih je lepo gledati. Zato se

gavrani  zadržavaju  u  blizini  leševa.  Vole  da  ih

gledaju.  U  njima  se  ne  kreće  nikakva  svetlost."

„Ali kad meso truli, zar se ono ne menja ili ne

kreće?"

„Da, ali to je drukčije kretanje. Tada gavran vidi

milione sitnih bića koja se  kreću po tom mesu sa

sopstvenom svetlošću, a to gavran voli da gleda. To

je odista nezaboravan prizor."

„Jesi li ti to video, don Huane?"

„Svako  ko  nauči  da  postane  gavran,  može  to

videti.  Videćeš i ti."

U tom trenutku postavio sam don Huanu ono neizbežno pitanje.

„Jesam li ja zaista postao gavran? Hoću da kažem, da li bi neko ko me video pomislio da sam pravi gavran?"

„Ne. Ne možeš na taj način da misliš kad je u pitanju moć saveznika. Takva pitanja su besmislena, a ipak, postati gavran je nešto najprostije. To je gotovo šala, nije od neke veće koristi. Kao što sam ti već rekao, dim nije za one koji žude za moći. On je samo za one koji žele da vide. Naučio sam da postanem ptica zato što su ptice najpodesnije. Ne gnjave ih druge ptice, osim možda oni veći gladni orlovi, ali gavrani lete u jatima pa mogu da se odbrane. Ni ljudi ih ne gnjave, a to je važno. Svako


može da uoči velikog orla, naročito ako je neobično veliki, a isto tako i svaku drugu veliku, neobičnu pticu — ali koga zanima gavran? Gavranu ne preti opasnost. Idealan je po veličini i prirodi. Može bezbedno da ide kud god hoće a da ne privuče pažnju na sebe. Međutim, može se postati i lav ili medved, ali to je dosta opasno. Takvo stvorenje je suviše veliko; potrebno je mnogo energije da se to postane. Može se postati i cvrčak, gušter, pa čak i mrav, ali to je još opasnije zato što velike životinje proždiru male."

Rekoh mu da to što on govori znači da se čovek zaista pretvori u gavrana, cvrčka  ili  bilo  šta drugo. Ali on je uporno odgovarao da ga ne razumem dobro.

„Potrebno je veoma dugo vremena da čovek nauči da postane pravi gavran", reče. „Ali ti se nisi promenio, niti si prestao da budeš čovek. Ima tu nešto drugo."

„Možeš li mi reći šta je to drugo, don Huane?"

„Možda si to do sada već i sam saznao. Da se nisi toliko plašio da ćeš poludeti ili izgubiti telo, možda bi razumeo tu čudesnu tajnu. Ali možda moraš da čekaš da nestane tvog straha, pa da onda shvatiš na šta mislim."

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Zašivanje usta i očiju bilo je veoma teško Jeza mi prođe niz kičmu