Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

573

PUTA

OD 14.01.2018.

Odjednom svega nestade

Sve se preda mnom sasvim jasno ocrtavalo. Primetih da vidim u mraku, ali to ovog puta nije gotovo ni bilo važno. Važno je bilo zašto me Meskalito izbegava.

8

Moj poslednji susret s Meskalitom bio je niz od

4 seanse koje smo  imali u          4       uzastopna  dana.

Don Huan je tu dugu seansu nazvao mitote. To je

bila svečanost pejotla za peyoterose i učenike. Tu su

bila     2     starija  čoveka,  po  prilici  don  Huanovih

godina, od  kojih je  jedan bio  vođa,  a  bilo  je i 5

mlađih ljudi uključujući i mene.

Svečanost se održavala u državi Čiuaua, u Meksi­ ku, blizu granice prema Teksasu. Sastojala se u pevanju i uzimanju pejotla u toku noći. Po danu su žene, koje su boravile van mesta određenog za svečanost, donosile vodu svakom muškarcu, a ritual­ na hrana se samo simbolično jela svakog dana.

Subota, 12. septembar 1964.

U prvoj noći svečanosti, u četvrtak 3. septem­ bra, uzeo sam osam pupoljaka pejotla. Nisu imali nikakvo dejstvo, ili, ako i jesu, bilo je vrlo blago. Žmurio sam gotovo svu noć. Tako mi je bilo mnogo bolje. Nisam zaspao, niti sam se zamorio. Na kraju seanse pevanje je postalo neobično. Za trenutak sam se osetio uzvišeno i suze su mi navrle na oči, ali kad se pesma završila, nestalo je tog osećanja.

Svi smo ustali i izišli napolje. Žene su nam dale vode. Jedni su njom samo ispirali grlo, drugi su je pili.  Muškarci uopšte  nisu razgovarali, ali žene su


ceo   dan   brbljale   i  kikotale  se.   Obredni  ručak poslužen je u podne. To je bio kuvani kukuruz.

Pri zalasku sunca, u petak 4. septembra, počela je druga seansa. Vođa je pevao svoju pesmu pejotla i krug pesama i uzimanja pejotlovih pupoljaka opet je počeo. Završio se ujutro kad je svaki od nas pevao svoju pesmu, u isto vreme kad i svi ostali.

Kad sam izišao napolje, nisam video onoliko žena koliko ih je bilo prethodnog dana. Neko mi je dao vode, ali mene više nije zanimalo šta se oko mene zbiva. Pojeo sam opet 6 pupoljaka, ali njihovo dejstvo je sad bilo drukčije. Mora da je to bilo pred kraj seanse kad se pevanje veoma ubrzalo, i svi su uglas pevali. Primetio sam da je neko, ili  nešto, izvan kuće želeo da uđe unutra. Nisam mogao da utvrdim da li se pevalo zato da se „to" spreči da bane u kuću, ili da se primami unutra.

Ja jedini nisam imao svoje pesme. Činilo mi se da me gledaju upitno svi, a naročito mlađi ljudi. Bilo mi je neprijatno i sklopio sam oči.

Onda sam ustanovio da mnogo bolje mogu da pratim šta se oko mene zbiva ako žmurim. Ta misao privuče svu moju pažnju. Zatvorih oči i  ugledah ljude ispred sebe. Otvorih oči i slika ostade ista. Ambijent je bio potpuno isti za mene, bez obzira da li su mi oči bile otvorene ili zatvorene.

Odjednom svega nestade, ili se sve sruši i umesto loga pojavi se lik Meskalita, sličan čoveku, koji sam video pre dve godine. Sedeo je na izvesnom rasto- lanju, profilom okrenut prema meni. Zurio sam netremice u njega, ali on mene nije gledao; nijed­ nom se nije okrenuo.

Verovao sam da u nečemu grešim, da činim nešto zbog čega neće da mi se približi. Ustao sam i pošao prema njemu da ga to pitam. Ali sam čin kretanja izvejao je sliku. Ona poče da bledi, i preko nje se pojaviše slike ljudi s kojima sam bio. Opet začuh glasno, frenetično pevanje.

Otišao sam tu blizu u žbunje i hodao neko vreme.


Sve se preda mnom sasvim jasno ocrtavalo. Primetih da vidim u mraku, ali to ovog puta nije gotovo ni bilo važno. Važno je bilo zašto me Meskalito izbegava.

Vratio sam se da se pridružim ostalima i upravo kad sam hteo da uđem u kuću. začuh teški tutanj i osetih podrhtavanje. Zemlja se tresla. To je bio isti onaj zvuk koji sam pre dve godine čuo u dolini pejotla.

Otrčah opet u žbunje. Znao sam da je Meskalito tu i da ću ga naći. Ali tu ga nije bilo. Čekao sam do jutra i onda se pridružio ostalima, pred kraj seanse.

Uobičajeni postupak ponovio se i trećeg dana. Nisam bio umoran ali sam popodne odspavao.

U subotu uveče, 5. septembra, starac zapeva svoju pesmu upućenu pejotlu da bi ponovo započeo krug. U toku te seanse sažvakao sam samo jedan pupoljak pejotla i nisam slušao pesme, niti sam obraćao pažnju na to šta se oko mene zbiva. Od prvog trenutka celo moje biće bilo je usredsredeno samo na jednu tačku. Znao sam da nedostaje nešto što je za moju dobrobit neobično važno.

Dok su drugi pevali, glasno sam zamolio Meskali- ta da me nauči jednu pesmu. Moja molba mešala se s glasnim pevanjem ljudi. Odmah zatim u ušima mi zabruja pesma. Okrenuo sam se i slušao leđima okrenut ostalima. Čuo sam reči i melodiju koji su se stalno ponavljali pa sam ih i ja ponavljao sve dok nisam naučio celu pesmu. To je bila duga pesma na španskom. Onda sam je nekoliko puta otpevao ostalima. Ubrzo potom u ušima mi je zabrujala nova pesma. Do jutra sam obe te pesme otpevao bezbroj puta i osetio sam da sam osvežen, ojačan.

Kad su nam žene dale vodu, don Huan mi pruži torbu pa svi zajedno pođosmo u brda. To je bilo dugo, naporno pešačenje do niskog mesa (platoa). Tu ugledah nekoliko grmova pejotla. Ali ni sam ne znam zašto nisam hteo u njih da gledam. Kad smo stigli na drugi kraj te visoravni, grupa se raštrkala.


Don Huan i ja se vratismo, sakupljajući pupoljke pejotla kao što smo činili i prvi put kad sam mu pomagao.

Vratili smo se kasno popodne u nedelju, 6. septembra. Uveče je vođa opet započeo krug. Niko nije izustio ni reči, ali ja sam sasvim dobro znao da je to poslednji sastanak. Ovog puta starac zapeva novu pesmu. Torba sa svežim pupoljcima pejotla išla je od jednog do drugog. Tada sam prvi put okusio svež pupoljak. Bio je mesnat, ali ipak težak za žvakanje. Ličio je na tvrdu, zelenu voćku, a ukus mu je bio žešći i gorči nego u osušenog pupoljka. Meni lično, sveži pejotl bio je mnogo življi.

Sažvakao  sam     14     pupoljaka. Pažljivo sam ih izbrojao. Poslednji nisam dokraja sažvakao, jer sam čuo onaj poznati tutanj koji  je značio da  je Meskalito prisutan. Svi su besomučno pevali, i ja sam znao da su don Huan i svi ostali zaista čuli taj zvuk. Odbacio sam pomisao da  je njihovo  reago- vanje usledilo posle znaka koji je neko od njih dao samo zato da bi mene obmanuti.

U tom trenutku osetih kako me zapljusnuo veliki talas mudrosti. Pretpostavka s kojom sam se 3 godine poigravao sad je postala izvesnost. Bile su mi potrebne 3 godine da shvatim, ili, bolje reći, da otkrijem da ono što kaktus Lophophora vvilliamsii sadrži u sebi, pa ma šta to bilo, nema ništa sa mnom da bi postojalo kao biće; ono postoji samo po sebi, tu, napolju u slobodi. Toga sam tada postao svestan.

Pevao sam grozničavo sve dok više nisam mogao reči da izgovaram. Osećao sam se kao da su moje pesme u mom telu, i da me neizdržljivo tresu. Morao sam da odem i nađem Meskalita ili bih eksplodirao. Pošao sam prema polju pejotla. Pevao sam i dalje svoje pesme. Znao sam da su samo moje — neosporan dokaz moje jedinstvenosti. Osećao sam svaki svoj korak. Odjekivali su na zemlji; njihov odjek izazvao je u meni neopisivu euforiju zato što sam čovek.


Svaki pojedini kaktus pejotla blistao je od neke plavičaste, treperave svetlosti. Jedan kaktus bio je veoma svetao. Seo sam ispred njega i pevao mu svoje pesme. Dok sam pevao, Meskalito je izišao iz biljke — ista ona čovekolika prilika koju sam  i ranije video. Gledao me je. S velikom smelošću, za čoveka mog temperamenta, ja sam mu pevao. Čuo sam flaute, ili vetar, muzičku vibraciju koju sam već poznavao. Učinilo mi se da je rekao, kao i pre dve godine: „Šta želiš?"

Govorio sam veoma glasno. Rekao sam da znam da u mom životu i u mojim postupcima nešto ne valja, ali da sam ne  mogu da pronađem  šta je to. Molio sam ga da mi kaže šta to nije u redu sa mnom, a takođe i da mi kaže svoje ime da bih mogao da ga pozovem kad mi zatreba. Pogledao me, izdužio usta kao u neku trubu dok mi nisu doprla do ušiju, i onda mi je rekao svoje ime.

Odjednom ugledah svog oca gde stoji nasred polja s pejotlom, ali  polja nestade, i prizor preda mnom bio je moj stari dom, dom mog detinjstva. Zagrlih oca i počeh žurno da mu govorim štošta što mu ranije nikad nisam mogao reći. Sve moje misli bile su sažete i relevantne. Činilo mi se da u stvari nemamo vremena i da mu sve moram reći odjed­ nom. Saopštio sam mu zapanjujuća otkrića o mojim osećanjima prema njemu, stvari koje inače, u nor­ malnim okolnostima, nikad ne bih mogao prevaliti preko usta.

Moj otac nije govorio. Samo je slušao, a onda ga je nešto odvuklo ili usisalo. Opet sam bio sam. Plakao  sam  od  kajanja  i  tuge.

Išao sam kroz polje pejotla izvikujući ime koje sam naučio od Meskalita. Nešto se pojavi iz čudne svetlosti, slične zvezdi, na jednom kaktusu pejotla. Bio je to dug, sjajan predmet — pruga svetlosti velika kao čovek. Za trenutak je osvetlila celo polje jakom žutom, ili ćilibarskom svetlošću, onda je osvetlila nebo, gore, stvorivši tako čudesan, veličan-


stven  prizor.  Mislio  sam  da  ću  oslepeti  ako  još budem gledao u to; pokrih oči i zarih glavu u ruke.

Jasno sam shvatio da mi je Meskalito rekao da pojedem još jedan pupoljak pejotla. Pomislih: „Ne mogu, jer nemam nož da ga odsečem."

„Pojedi jedan sa zemlje", reče mi na taj isti čudni način.

Legao sam na trbuh i pojeo vršak jednog kaktu­ sa. Zapalio me. Ispunio je svaki delić mog tela toplotom i neposrednošću. Sve je bilo živo. Sve je imalo divne i komplikovane detalje, a ipak je sve bilo prosto. Bio sam svugde; mogao sam da vidim sve i gore i dole i oko sebe, sve u isti mah.

To izuzetno osećanje trajalo je dovoljno da bih ga bio svestan. Onda se promenilo u opresivan, užasan strah, strah koji me nije obuzeo naglo, nego nekako brzo. U početku je moj čudesni svet tišine bio uzdrman oštrim zvucima, ali ja sam ostao ravnodu­ šan. Onda su se zvuci pojačali i trajali bez prekida kao da jurišaju na mene. I ja malo-pomalo izgubih osećanje da lebdim u svetu neizdiferenciranom, ravnodušnom i lepom. Oni zvuci pretvoriše se u džinovske korake. Nešto ogromno disalo je i kretalo se oko mene. Verovao sam da to mene lovi.

Trčao sam, sakrio sam se iza jednog velikog kamena, i pokušao odatle da utvrdim šta me  to prati. U jednom trenutku sam se išunjao iz svog skrovišta da pogledam, i to što me gonilo stiglo me. To je bilo nešto kao morska alga. Bacilo se na mene. Pomislih da će me smrviti svojom težinom, ali odjednom se nađoh u nekoj cevi ili šupljini. Jasno sam video da alga nije prekrila svu zemlju oko mene. Ispod kamena je ostalo još malo slobodne zemlje. Počeh da se podvlačim pod njega. Video sam kako ogromne kapi tečnosti padaju s alge. „Znao" sam da to luči stomačni sok da bi me rastvorilo. Jedna kap mi pade na ruku i ja pokušah da zemljom otarem kiselinu, trljao sam to pljuvačkom kopajući i dalje. U jednom trenutku postao sam bezmalo para.


Nešto me guralo naviše ka svetlosti. Mislio sam da me alga rastvorila. Nejasno sam nazreo svetlost koja je bivala sve jača; dopirala je ispod zemlje dok na kraju nije buknula i tada sam video da je to sunce koje izlazi iza planina.

Polako su mi se vraćali moji uobičajeni čulni procesi. Ležao sam potrbuške, glave naslonjene na savijenu ruku. Kaktus pejotla preda mnom poče ponovo da se osvetljava, i pre nego što sam mogao da skrenem pogled, opet se pojavi ona izdužena svetlost. Ona dodirnu celo moje telo spokojnom snagom, pa se otkotrlja i izgubi iz vida.

Trčao sam sve do onog mesta gde su bili ostali. Svi se vratismo u grad. Don Huan i ja ostadosmo još jedan dan kod don Roberta, vođe pejotla. Spavao sam sve vreme koje smo kod njega proveli. Kad je trebalo da pođemo, prišli su mi mladići koji su učestvovali u seansama s pejotlom. Zagrliše me jedan po jedan, tiho se smejući. Svaki od njih mi se predstavio. Razgovarao sam s njima satima, i govori­ li smo o svemu osim o sastancima s pejotlom.

Don Huan reče da je vreme da pođemo. Mladići me ponovo zagrliše. „Dođi opet", reče mi jedan od njih. „Već te čekamo", dodade drugi. Vozio sam lagano pokušavajući da vidim uz put one starije ljude, ali nikoga od njih više nije bilo.

Četvrtak, 10. septembar 1964.

Da bih don Huanu ispričao neki doživljaj, morao sam  što  sam  bolje  mogao  da  ga  se  setim,  malo-

-pomalo, korak po korak. To je, izgleda, bio najbolji način da se svega setim.

Danas sam mu ispričao pojedinosti svog posle- dnjeg susreta s Meskalitom. Slušao je pažljivo moju priču sve do trenutka kad mi je Meskalito rekao svoje ime. Don Huan me tu prekinuo.

„Sad si nezavisan", reče. „Zaštitnik te prihvatio.


Od sada ću moći veoma malo da ti pomažem. Ne moraš više ništa da mi pričaš o svom odnosu s njim. Sad  znaš  njegovo  ime;  ni  njegovo  ime  ni  tvoje susrete s njim ne treba nikom živom da pomeneš."

Uporno sam želeo da mu ispričam svoj doživljaj sa svim pojedinostima, rekavši da ga ne razumem. Kazao sam mu da mi je potrebna njegova pomoć da protumačim to što sam video. Odgovorio mi je da to mogu i sam i da je bolje za mene da počnem sam da razmišljam. Rekoh mu da bih rado čuo njegovo mišljenje, jer bi mi trebalo mnogo vremena da steknem sopstveno, i da osim toga ne znam kako treba dalje da postupam.

Rekoh mu: „Uzmi, na primer, pesme. Šta one znače?"

„To samo ti možeš odlučiti", odgovori. „Kako bih ja mogao znati šta one znače? Jedino ti zaštitnik to može reći, isto kao što te samo on može naučiti svojim pesmama. Samo su pesme s dušom njegove i on je ljude naučio da ih pevaju. Ostalo su kopije pesama drugih ljudi. Svet je ponekad tako lažljiv. Pevaju tuđe pesme a ne znaju ni šta te pesme znače."

Rekoh mu da sam nameravao da ga pitam u koju se svrhu pevaju  te pesme. Odgovori mi da pesme koje sam naučio služe zato da njima dozovem zaštitnika, i da treba da se poslužim njima i njegovim imenom kad ga zovem. Meskalito će me docnije verovatno naučiti i drugim pesmama u druge svrhe, reče don Huan.

Pitao sam ga zatim da li misli da me zaštitnik potpuno prihvatio. Nasmejao se kao da sam posta­ vio smešno pitanje. Rekao mi je da me zaštitnik primio i da je želeo da bude siguran da znam da me primio, pokazavši mi se u vidu svetlosti dvaput. Don Huan je izgledao veoma impresioniran time što sam svetlost video 2 puta. Naročito je naglašavao tu stranu mog susreta s Meskalitom.

Rekao sam mu da ne razumem kako je mogućno


da  te  zaštitnik primi,  a  da  ti  u isto vreme budeš toliko uplašen.

Dugo mi nije odgovorio. Izgledao je zbunjen. Najzad je rekao: „To je tako jasno. To što je on želeo toliko je jasno da ne razumem kako ti to ne shvataš."

„Meni je sve još nerazumljivo, don Huane."

„Potrebno je dosta vremena da se zaista uvidi i

razume šta Meskalito želi da kaže; treba da razmi­

šljaš  o  njegovim  poukama  sve  dok  ti  ne  postanu

jasne."

Petak, 11. septembar 1964.

Opet sam navaljivao na don Huana da mi protumači ono  što sam doživeo u svojim  vizijama. Oklevao je neko vreme. Onda je progovorio kao da smo već duže razgovarali o Meskalitu.

„Vidiš li kako je glupo pitati da li je on sličan osobi s kojom se može razgovarati?" reče don Huan. „On nije sličan ničemu što si do sada video. Liči na čoveka, a opet nije nimalo nalik na njega. Teško je to objasniti ljudima koji ništa ne znaju o njemu, a hteli bi odjednom sve da saznaju. A zatim, njegove pouke su tajanstvene kao i on sam. Niko živ, koliko znam, ne može da predvidi šta će on učiniti. Postaviš mu pitanje i on ti pokaže kako ćeš naći odgovor, ali ti to ne kaže na ovaj način kako ti i ja razgovaramo. Razumeš li sad šta on čini?"

„Mislim da mi nije teško to da razumem. Ali ne mogu da shvatim šta je tim hteo da kaže."

„Pitao si ga šta to s tobom nije kako treba, i on ti je dao potpunu sliku. Tu nema greške! Ne možeš reći da nisi razumeo. To nije bio razgovor — a ipak i jeste. Onda si mu postavio drugo pitanje, i on ti je odgovorio na isti način. A šta je tim želeo da kaže,


nisam siguran da to razumem, zato što nisi hteo da mi kažeš šta si ga pitao."

Veoma pažljivo sam ponovio pitanja koja  sam mu, sećam se, postavio; pitao sam ga onim redom kojim sam ih izgovarao: „Činim li ono što treba da činim? Jesam li na pravom putu? Šta treba da činim sa svojim životom?" Don Huan reče da su ta pitanja puste reči; bolje je ne izgovarati pitanja naglas, nego ih pitati iznutra. Kazao je da je zaštitnik hteo da mi da lekciju, a da bi dokazao da namerava  da  me pouči a ne da me zaplaši, pokazao mi se dvaput kao svetlost.

Rekoh mu da ne mogu da razumem zašto mi Meskalito uliva toliki strah ako me prihvatio. Podse- tio sam don Huana da je tvrdio kako je Meskalito, kad nekoga prihvati, stalan i ne vodi ga od blažen­ stva u košmar. Don Huan mi se nasmeja i reče da bih i sam razumeo lekciju da sam mislio na pitanje koje mi je ležalo na srcu kad sam se obraćao Meskalitu.

Misliti na pitanje koje mi je ležalo „na srcu" bio je težak problem. Rekao sam don Huanu da mi je mnogo štošta prolazilo kroz glavu. Kad sam ga pitao da li sam na pravom putu, hteo sam da kažem ovo:

„Jesam li jednom nogom u ovom a drugom u onom svetu? Koji je svet pravi? Kojim bi pravcem trebalo da pođe moj život?"

Don Huan sasluša moja objašnjenja pa zaključi da nemam jasnu predstavu o svetu, i da mi je zaštitnik dao veoma jasnu pouku.

Reče: „Misliš da za tebe postoje 2 sveta — 2 puta. Ali postoji samo jedan. Zaštitnik ti je to neverovatno jasno pokazao. Jedini tebi dostupan svet je svet ljudi, i taj ne možeš po svom izboru napustiti. Ti si čovek! Zaštitnik ti je pokazao svet sreće gde među stvarima nema nikakve razlike zato što tu nema nikoga ko bi postavljao pitanja o razlici. Ali to nije svet ljudi. Zaštitnik te istrgnuo iz njega i


pokazao ti kako čovek misli i kako se bori. To je čovekov svet! A biti čovek, znači biti osuđen, na taj svet. Tašt si pa veruješ da živiš u 2 sveta, ali to je samo tvoja taština. Za nas postoji samo  1   svet. Mi smo ljudi i moramo biti zadovoljni svetom ljudi.

Verujem da se pouka sastojala u tome."


Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Da li ću i ja to moći?" Zašivanje usta i očiju bilo je veoma teško