Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

507

PUTA

OD 14.01.2018.

Sve ovisi o tome što nam je važno

Sve ovisi o tome što nam je važno
Posegnuo je u džep, izvadio nekoliko kovanica, i diskretno ih bacio na pločnik. I

 

Sve ovisi o tome što nam je važno

Indijanac i njegov prijatelj su hodali kroz Times Square u New Yorku tijekom pauze za ručak. Ulice su bile pune ljudi. Automobili su trubili, taxiji su škripali gumama, sirene su odzvanjale, a zvukovi grada su bili gotovo zaglušujući.

Odjednom, Indijanac kaže: “Čujem cvrčka.”

Njegov prijatelj je odgovorio: “Što? Mora da si lud. Ne možeš čuti cvrčka u ovoj buci!”

“Ne, ja sam siguran u to,” kaže Indijanac: “Čujem cvrčka.”

“To je ludo,” njegov je prijatelj inzistirao.

Indijanac je pažljivo slušao na trenutak, a zatim je prešao ulicu prema velikom parku ispunjenom grmovima. Pogledao je ispod grane i, naravno, ondje se nalazio mali cvrčak. Njegov je prijatelj bio posve izvan sebe.

“To je nevjerojatno”, rekao je prijatelj. “Mora da imaš nadljudski sluh!”

 

“Ne,” reče Indijanac. “Moj se sluh ne razlikuje od tvog. Sve ovisi o tome što slušaš. “

“Ali to nije moguće!”, reče prijatelj. “Ne bih nikad mogao čuti cvrčka u ovoj buci.”

“To je istina”, odgovori indijanac. “To ovisi o tome što ti je doista važno. Dopusti mi da ti pokažem. “

Posegnuo je u džep, izvadio nekoliko kovanica, i diskretno ih bacio na pločnik. I onda, dok je buka prepune ulice još uvijek odzvanjala u njihovim ušima, primijetili su kako se svaka glava u promjeru od dvadeset metara okrenula u smjeru njihovog pločnika provjeravajući nije li to njihov novčić ispao.

“Vidiš li na što mislim?”, upitao je Indijanac. “Sve ovisi o tome što ti je važno.” 

(Portalomanija / Preuzeto sa: atma.hr)

 

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 02.11.2016. 11:22h

    Član emilioMerlin2

    Mladice se povijaju...

    Štamije

     

    Sjedimo mi kao jedan

    za stolom

    A on stoluje

     

    ...a Namještenici i pucaju!?

     

    P.S:Priča samo govori "o majstorstvu selektivne percepcije"?

    Također bismo mogli pustiti i "vjetar" usred vihora!

    I svatko če namirisati svoga "zeca".

  • 02.11.2016. 12:00h

    Član emilioMerlin2

    Ili "razabrati"...

    ..."Indijanca" koji je i Poezijom "tragao po sebi" (iz Nepoznatih razloga):

    Juan Ramón Jiménez

     

     

     

     

    Ja nisam ja

     

     

    Ja nisam ja.

    Ja sam taj

    što hoda pored mene, a ne vidim ga;

    kojega, katkada, vidim,

    i kojega, katkada, zaboravljam.

    Taj što šuti, spokojan, kad govorim,

    taj što oprašta, blag, kada mrzim,

    taj što šeće tamo gdje mene nema,

    taj što će ostati uspravan kad ja umrem.

     

     

    ____________________________

     

    Nikad se neću vratiti

     

     

    Nikad se neću vratiti

    Noć mlada, tiha i vedra,

    uspavaće svet, zracima

    svog meseca – jedinca.

    Tela neće biti,

    i kroz prozor;

    svezi će ući lahor

    da za dušu pita.

    Niko neće čekati da dođem,

    iz dvostrukog mog odsustva,

    nit ljubiti spomen na mene,

    između suza i milovanja.

    Ali biće zvezda i cveća,

    uzdaha i nada

    biće ljubavi po avenijama,

    u senci grana.

    Isti će klavir odjekivati,

    kao u ovoj noći,

    ali ga niko neće slušati,

    zamišljen, sa mog prozora.

     

    ______________________________

     

    Posljednje putovanje

     

     

    … Otići ću. A ptice će ostati

    pjevajući;

    i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom

    i svojim bijelim zdencem.

    Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;

    i zvonit će, kao i večeras,

    zvona sa zvonika.

    Umrijet će oni koji su me voljeli;

    i svijet će se obnavljati svake godine;

    a u uglu mog vrta rascvala i okrečena

    lutat će duh moj, nostalgičan…

    Otići ću; i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla

    zelenog, bez zdenca obijeljena,

    bez neba plava i spokojna …

    A ptice će ostati pjevajući.

     

     

     

    _____________________________________

     

    _________________________________

     

    »Ja nikada neću stići u Ištlan«, rekao je.

    Glas mu je odavao uverenost, ali i pored toga,

    zvučao je tiho, gotovo kao mrmljanje.

    »Ali, ipak, osećam .. . osećam ponekad da me samo

    jedan korak deli od mog odredišta. Uprkos tom ose-

    ćanju, ja nikada neću uspeti. Za sve vreme puta nisam

    čak ni otkrio meni poznate znake, koje sam već jednom

    video, i dobro ih zapamtio. Već duže vremena

    ništa što postoji u ovom prostoru ne podseća na ono

    što sam nekada video i što bi moglo da karakteriše,

    onaj davnašnji, meni dobro poznat predeo.«

    Don Henaro i don Huan razmeniše poglede. Nekakva

    seta im se prevlačila preko lica.

    »Na putu za Ištlan nailazim samo na avetinjske

    putnike«, rekao je tiho.

    Pogledao sam don Huana. Nisam shvatio šta je

    don Henaro želeo da kaže.

    »Na putu za Ištlan, Henaro sreće samo nekakva

    bića lišena sadržine«, objasni don Huan. »Hajde, na

    primer, tebe da zamislimo kao utvaru. Ono što će te

    tom prilikom karakterisati biće ljudska osećanja i

    ljudske žudnje. Zbog toga on kaže kako uvek sreće

    avetinjske putnike na svom putu prema Ištlanu.«

    Onako sasvim neočekivano, pade mi na um da

    je don Henarovo putovanje samo jedna metafora.

    »Tvoj put u Ištlan nije stvaran«, rekao sam.

    »Stvaran je!« umeša se don Henaro. »Putnici nisu

    postojeći.«

    Klimanjem glave pokazao je prema don Huanu i

    rekao, postižući takvu intonaciju da mu je zaista pošlo

    za rukom da toliko ubedljivo naglasi i stavi to do

    znanja. »On je jedini ko je stvaran. Svet je jedino

    stvaran kada je on pored mene.«

    Don Huan se nasmeši.

    »Henaro ti je ispričao svoju priču«, rekao je don

    Huan, »prvenstveno zbog toga što si juče zaustavio

    postojeću stvarnost, a i on deli mišljenje sa mnom

    da ti je pošlo za rukom da vidiš, ali ti si takva budala

    da toga uopšte i nisi svestan. Rekao sam mu da

    si jedna od onih neizvesnih osoba, ali da ćeš svakako,

    kasnije ili ranije, videti. U svakom slučaju, kada sledeći

    put sretneš saveznika, ako do takve prilike uopšte

    dođe, moraćeš da ga oboriš na zemlju i sve sile da

    uložiš kako bi ga ukrotio. Ako ti pođe za rukom da

    preživiš prvi šok, što verujem da će ti poći za rukom,

    budući da si jak i da već živiš kao ratnik, naći ćeš

    se u jednoj nepoznatoj zemlji. A onda ćeš, što je

    sasvim prirodno i tipično za ljude, poželeti da kreneš

    nazad, prema Los Anđelesu. Ali put za Los Anđeles

    ne postoji. Ti se više ne možeš vratiti tamo. Ono što

    si ostavio za sobom, izgubljeno je zauvek. Ali zato

    ćeš, naravno, biti čarobnjak, ali ni to ti neće pomoći.

    U ovom stadijumu, najvažnija je činjenica da sve ono

    što volimo, mrzimo ili želimo, ostaje nepovratno iza

    nas. Ali, uprkos toj činjenici, jedino osećanja ostaju,

    osećanja koja ne iščezavaju i koja se ne menjaju, i

    baš zbog toga čarobnjak svaki put kada krene nazad,

    zna da nikada neće stići do svoga odredišta, jer zna

    da ne postoji takva sila na zemlji, pa čak ni sama smrt

    koja bi ga ponovo spojila sa mestom, stvarima i Iju-

    dima koje je voleo. To je ono što ti je don Henaro

    govorio.«

    Don Henarovo objašnjenje imalo je moć jednog

    katalizatora. Njegova priča je toliko uticala na mene

    da me gotovo neviđenom brzinom toliko potresla kada

    sam počeo da je povezujem sa događajima iz vlastitog

    života.

    »Šta je sa ljudima koje volim?« uptao sam don

    Huana. »Šta će im se desiti?«

    »Oni će ostati«, rekao je.

    »Da li uopšte postoji neki način na koji bih mogao

    ponovo da ih povratim? Da li bih mogao da ih

    spasem i povedem sa sobom?«

    »Ne, tvoj saveznik duhova će te zavitlati i tako

    samog će te baciti u neke nepoznate svetove.«

    »Ali ja bih mogao da se vratim u Los Anđeles,

    zar ne? Mogao bih da sednem na avion ili autobus i

    tako se vratim u svoj grad. Los Anđeles bi trebalo

    da je još i sada tamo, zar ne?«

    »Naravno«, rekao je don Huan glasno, smejući

    se. »I Manteka, Temekula i Tuson će takođe biti tamo

    gde se i sada nalaze.«

    »Isto tako i Tekate«, dodao je don Henaro krajnje

    ozbiljan.

    »I Piedras Negras i Trankvitas«, produžio je don

    Huan smešeći se.

    Don Henaro je i dalje nabrajao imena, a isto

    tako i don Huan, što je naravno uticalo da se do

    krajnjih granica strasti zanesu igrom nabrajanja smeš-

    nih i neverovatnih imena gradova.

    »Sukob sa saveznikom i vitlanje kroz vazduh pro

    meniće tvoje mišljenje o svetu«, kazao je don Huan.

    »Takvo jedno mišljenje je suština svega, a kada se

    mišljenje kao takvo promeni, promeniće se i sama

    postojeća stvarnost.«

    Podsetio me da sam mu jednom pročitao pesmu

    i da sam tu istu pesmu poželeo da mu izrecitujem.

    Izrecitovao mi je nekoliko reči i podsetio me, povodom

    čega sam se setio da sam mu već jednom prilikom

    čitao pesme Huan Ramona Himenesa. On je mislio na

    jednu s naslovom »El Viaje Definitvo« (»Poslednje

    putovanje«). Izrecitovao sam je.

    . . . Otići ću. Ostaće ptice. Pevaće:

    I moj zeleni vrt će ostati, vrt sa zelenim drvetom

    i starim bunarom.

    Biće još popodneva sa nebom plavim i blagim

    i zvona sa zvonika će zvoniti

    kao što zvone ovog popodneva.

    Ljudi koje sam voleo otići će

    a grad će se obnavljati svake godine.

    Ali moj duh tužan, lutaće

    u nekom tajnovitom uglu

    mog vrta cvetnog.

    »O takvom osećanju je govorio don Henaro«, rekao

    je don Huan. »Da bi postao čarobnjak, čovek mora

    da oseća svom silinom. Čovek koji ume da oseća ima

    mnogo toga čemu pripada i mnogo toga što mu je

    drago — ako ništa drugo, ono barem stazu po kojoj

    hoda

    »Ono što je don Henaro rekao u svojoj priči u

    potpunosti je tačno. Henaro je svoje emocije ostavio

    u Ištlanu. Njegov dom, njegov narod, sve stvari prema

    kojima je osećao nekakvu obavezu. Evo ga sad kako

    luta obuzet nekakvim bledim osećanjima i ponekad,

    kako to on kaže, maltene da je u Ištlanu. Ta osećanja

    koja njega sada prožimaju zajednička su svima nama.

    Za Henara to je Ištlan, za tebe će to biti Los Anđeles,

    za mene .. .«

    Nisam želeo da mi don Huan kaže koje je njegovo

    mesto u koje želi da se vrati. Zastao je kao da je

    pročitao moje misli.

    Henaro je uzdahnuo i izrecitovao početne stihove

    pesme.

    »Otići ću. Ostaće samo ptice.«

    Za trenutak sam osetio kako nas svu trojicu zapljuskuje

    talas agonije i nekakve neopisive usamljenosti.

    Pogledao sam don Henara i shvatio da se u

    njemu krije čitavo more nerešenih problema, slike

    stvari koje je voleo i ostavio za sobom, jer i on je

    jedan od onih koji poseduju svoj unutarnji emotivni

    svet. Tog trenutka sam sasvim jasno osetio da su njegova

    sećanja navrla tolikom silinom da je sasvim malo

    trebalo da pa granu na površinu, zbog čega je don

    Henaro bio na samoj ivici i trebalo mu je samo malo

    pa da zaplače.

    Kao munjom ošinut, skrenuo sam pogled sa njega.

    Don Henarova oseeajnost, njegova neopisiva samoća,

    naterali su me da plačem.

    Pogledao sam prema don Huanu. On je netremice

    buljio u mene.

    »Jedino kao ratnik, čovek može da istraje na stazi

    spoznaje«, rekao je. »Jer umetnost ratnika je postizanje

    ravnoteže između osećanja straha što si čovek

    i osećanja divljenja što si čovek.«

    Zagledao sam i jednog i drugog, okrećući se svaki

    put i prema jednom i prema drugom. Iz očiju im je

    zračila lucidnost i mir. Svojim ponašanjem stvorili

    su atmosferu nostalgije koja je silno pritiskala, ali

    u trenutku kada je izgledalo da će proliti čitavo more

    suza, uspeli su da zadrže taj ogromni plimni talas.

    Za trenutak sam pomislio da vidim. Video sam usamljenost

    čoveka, jasno sam je video u obličju jednog

    ogromnog talasa koji se zaledio na korak-dva ispred

    mene, zadržan nevidljivim zidom jedne metafore.

    I mene je obizimala tuga, i to tako silno, da sam

    dospeo u stanje euforije. Zagrlio sam ih.

    Don Henaro se nasmešio i ustao. Don Huan je

    takođe ustao i nežno me dotakao po ramenu.

    »Sada ćemo te ostaviti ovde«, rekao je. »Postupaj

    onako kako ti misliš da je najbolje. Saveznik će te

    čekati na rubu ove doline.«

    Pokazao je u pravcu tamne doline u daljini.

    »Ako misliš da još nije pravo vreme, nemoj da

    mu izlaziš u susret«, nastavio je. »Ništa se ne može

    postići prisiljavanjem. Ako želiš da istraješ, sve mora

    da ti bude kristalno jasno, a i ti sam moraš da veruješ

    sebi, da jasno znaš šta možeš a šta ne možeš.«

    Don Huan je krenuo svojim putem, ne osvrnuvši

    se ni jedanput da me pogleda, ali se zato don Henaro

    okrenuo nekoliko puta i pokretom glave i namigivanjem

    dao mi do znanja da krenem napred. Gledao

    sam za njima sve dok ih daljina nije progutala, a

    onda sam ušao u kola i krenuo. Osetio sam da još

    nije pogodan čas***

     

    A onda i "u mnoštvu kao jedan od mnogih*............. suludo trošim energiju zbog neke sitnice koja život znači?

    Ili "ja"...........

  • 02.11.2016. 12:00h

    Član emilioMerlin2

    Ili "razabrati"...

    ..."Indijanca" koji je i Poezijom "tragao po sebi" (iz Nepoznatih razloga):

    Juan Ramón Jiménez

     

     

     

     

    Ja nisam ja

     

     

    Ja nisam ja.

    Ja sam taj

    što hoda pored mene, a ne vidim ga;

    kojega, katkada, vidim,

    i kojega, katkada, zaboravljam.

    Taj što šuti, spokojan, kad govorim,

    taj što oprašta, blag, kada mrzim,

    taj što šeće tamo gdje mene nema,

    taj što će ostati uspravan kad ja umrem.

     

     

    ____________________________

     

    Nikad se neću vratiti

     

     

    Nikad se neću vratiti

    Noć mlada, tiha i vedra,

    uspavaće svet, zracima

    svog meseca – jedinca.

    Tela neće biti,

    i kroz prozor;

    svezi će ući lahor

    da za dušu pita.

    Niko neće čekati da dođem,

    iz dvostrukog mog odsustva,

    nit ljubiti spomen na mene,

    između suza i milovanja.

    Ali biće zvezda i cveća,

    uzdaha i nada

    biće ljubavi po avenijama,

    u senci grana.

    Isti će klavir odjekivati,

    kao u ovoj noći,

    ali ga niko neće slušati,

    zamišljen, sa mog prozora.

     

    ______________________________

     

    Posljednje putovanje

     

     

    … Otići ću. A ptice će ostati

    pjevajući;

    i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom

    i svojim bijelim zdencem.

    Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;

    i zvonit će, kao i večeras,

    zvona sa zvonika.

    Umrijet će oni koji su me voljeli;

    i svijet će se obnavljati svake godine;

    a u uglu mog vrta rascvala i okrečena

    lutat će duh moj, nostalgičan…

    Otići ću; i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla

    zelenog, bez zdenca obijeljena,

    bez neba plava i spokojna …

    A ptice će ostati pjevajući.

     

     

     

    _____________________________________

     

    _________________________________

     

    »Ja nikada neću stići u Ištlan«, rekao je.

    Glas mu je odavao uverenost, ali i pored toga,

    zvučao je tiho, gotovo kao mrmljanje.

    »Ali, ipak, osećam .. . osećam ponekad da me samo

    jedan korak deli od mog odredišta. Uprkos tom ose-

    ćanju, ja nikada neću uspeti. Za sve vreme puta nisam

    čak ni otkrio meni poznate znake, koje sam već jednom

    video, i dobro ih zapamtio. Već duže vremena

    ništa što postoji u ovom prostoru ne podseća na ono

    što sam nekada video i što bi moglo da karakteriše,

    onaj davnašnji, meni dobro poznat predeo.«

    Don Henaro i don Huan razmeniše poglede. Nekakva

    seta im se prevlačila preko lica.

    »Na putu za Ištlan nailazim samo na avetinjske

    putnike«, rekao je tiho.

    Pogledao sam don Huana. Nisam shvatio šta je

    don Henaro želeo da kaže.

    »Na putu za Ištlan, Henaro sreće samo nekakva

    bića lišena sadržine«, objasni don Huan. »Hajde, na

    primer, tebe da zamislimo kao utvaru. Ono što će te

    tom prilikom karakterisati biće ljudska osećanja i

    ljudske žudnje. Zbog toga on kaže kako uvek sreće

    avetinjske putnike na svom putu prema Ištlanu.«

    Onako sasvim neočekivano, pade mi na um da

    je don Henarovo putovanje samo jedna metafora.

    »Tvoj put u Ištlan nije stvaran«, rekao sam.

    »Stvaran je!« umeša se don Henaro. »Putnici nisu

    postojeći.«

    Klimanjem glave pokazao je prema don Huanu i

    rekao, postižući takvu intonaciju da mu je zaista pošlo

    za rukom da toliko ubedljivo naglasi i stavi to do

    znanja. »On je jedini ko je stvaran. Svet je jedino

    stvaran kada je on pored mene.«

    Don Huan se nasmeši.

    »Henaro ti je ispričao svoju priču«, rekao je don

    Huan, »prvenstveno zbog toga što si juče zaustavio

    postojeću stvarnost, a i on deli mišljenje sa mnom

    da ti je pošlo za rukom da vidiš, ali ti si takva budala

    da toga uopšte i nisi svestan. Rekao sam mu da

    si jedna od onih neizvesnih osoba, ali da ćeš svakako,

    kasnije ili ranije, videti. U svakom slučaju, kada sledeći

    put sretneš saveznika, ako do takve prilike uopšte

    dođe, moraćeš da ga oboriš na zemlju i sve sile da

    uložiš kako bi ga ukrotio. Ako ti pođe za rukom da

    preživiš prvi šok, što verujem da će ti poći za rukom,

    budući da si jak i da već živiš kao ratnik, naći ćeš

    se u jednoj nepoznatoj zemlji. A onda ćeš, što je

    sasvim prirodno i tipično za ljude, poželeti da kreneš

    nazad, prema Los Anđelesu. Ali put za Los Anđeles

    ne postoji. Ti se više ne možeš vratiti tamo. Ono što

    si ostavio za sobom, izgubljeno je zauvek. Ali zato

    ćeš, naravno, biti čarobnjak, ali ni to ti neće pomoći.

    U ovom stadijumu, najvažnija je činjenica da sve ono

    što volimo, mrzimo ili želimo, ostaje nepovratno iza

    nas. Ali, uprkos toj činjenici, jedino osećanja ostaju,

    osećanja koja ne iščezavaju i koja se ne menjaju, i

    baš zbog toga čarobnjak svaki put kada krene nazad,

    zna da nikada neće stići do svoga odredišta, jer zna

    da ne postoji takva sila na zemlji, pa čak ni sama smrt

    koja bi ga ponovo spojila sa mestom, stvarima i Iju-

    dima koje je voleo. To je ono što ti je don Henaro

    govorio.«

    Don Henarovo objašnjenje imalo je moć jednog

    katalizatora. Njegova priča je toliko uticala na mene

    da me gotovo neviđenom brzinom toliko potresla kada

    sam počeo da je povezujem sa događajima iz vlastitog

    života.

    »Šta je sa ljudima koje volim?« uptao sam don

    Huana. »Šta će im se desiti?«

    »Oni će ostati«, rekao je.

    »Da li uopšte postoji neki način na koji bih mogao

    ponovo da ih povratim? Da li bih mogao da ih

    spasem i povedem sa sobom?«

    »Ne, tvoj saveznik duhova će te zavitlati i tako

    samog će te baciti u neke nepoznate svetove.«

    »Ali ja bih mogao da se vratim u Los Anđeles,

    zar ne? Mogao bih da sednem na avion ili autobus i

    tako se vratim u svoj grad. Los Anđeles bi trebalo

    da je još i sada tamo, zar ne?«

    »Naravno«, rekao je don Huan glasno, smejući

    se. »I Manteka, Temekula i Tuson će takođe biti tamo

    gde se i sada nalaze.«

    »Isto tako i Tekate«, dodao je don Henaro krajnje

    ozbiljan.

    »I Piedras Negras i Trankvitas«, produžio je don

    Huan smešeći se.

    Don Henaro je i dalje nabrajao imena, a isto

    tako i don Huan, što je naravno uticalo da se do

    krajnjih granica strasti zanesu igrom nabrajanja smeš-

    nih i neverovatnih imena gradova.

    »Sukob sa saveznikom i vitlanje kroz vazduh pro

    meniće tvoje mišljenje o svetu«, kazao je don Huan.

    »Takvo jedno mišljenje je suština svega, a kada se

    mišljenje kao takvo promeni, promeniće se i sama

    postojeća stvarnost.«

    Podsetio me da sam mu jednom pročitao pesmu

    i da sam tu istu pesmu poželeo da mu izrecitujem.

    Izrecitovao mi je nekoliko reči i podsetio me, povodom

    čega sam se setio da sam mu već jednom prilikom

    čitao pesme Huan Ramona Himenesa. On je mislio na

    jednu s naslovom »El Viaje Definitvo« (»Poslednje

    putovanje«). Izrecitovao sam je.

    . . . Otići ću. Ostaće ptice. Pevaće:

    I moj zeleni vrt će ostati, vrt sa zelenim drvetom

    i starim bunarom.

    Biće još popodneva sa nebom plavim i blagim

    i zvona sa zvonika će zvoniti

    kao što zvone ovog popodneva.

    Ljudi koje sam voleo otići će

    a grad će se obnavljati svake godine.

    Ali moj duh tužan, lutaće

    u nekom tajnovitom uglu

    mog vrta cvetnog.

    »O takvom osećanju je govorio don Henaro«, rekao

    je don Huan. »Da bi postao čarobnjak, čovek mora

    da oseća svom silinom. Čovek koji ume da oseća ima

    mnogo toga čemu pripada i mnogo toga što mu je

    drago — ako ništa drugo, ono barem stazu po kojoj

    hoda

    »Ono što je don Henaro rekao u svojoj priči u

    potpunosti je tačno. Henaro je svoje emocije ostavio

    u Ištlanu. Njegov dom, njegov narod, sve stvari prema

    kojima je osećao nekakvu obavezu. Evo ga sad kako

    luta obuzet nekakvim bledim osećanjima i ponekad,

    kako to on kaže, maltene da je u Ištlanu. Ta osećanja

    koja njega sada prožimaju zajednička su svima nama.

    Za Henara to je Ištlan, za tebe će to biti Los Anđeles,

    za mene .. .«

    Nisam želeo da mi don Huan kaže koje je njegovo

    mesto u koje želi da se vrati. Zastao je kao da je

    pročitao moje misli.

    Henaro je uzdahnuo i izrecitovao početne stihove

    pesme.

    »Otići ću. Ostaće samo ptice.«

    Za trenutak sam osetio kako nas svu trojicu zapljuskuje

    talas agonije i nekakve neopisive usamljenosti.

    Pogledao sam don Henara i shvatio da se u

    njemu krije čitavo more nerešenih problema, slike

    stvari koje je voleo i ostavio za sobom, jer i on je

    jedan od onih koji poseduju svoj unutarnji emotivni

    svet. Tog trenutka sam sasvim jasno osetio da su njegova

    sećanja navrla tolikom silinom da je sasvim malo

    trebalo da pa granu na površinu, zbog čega je don

    Henaro bio na samoj ivici i trebalo mu je samo malo

    pa da zaplače.

    Kao munjom ošinut, skrenuo sam pogled sa njega.

    Don Henarova oseeajnost, njegova neopisiva samoća,

    naterali su me da plačem.

    Pogledao sam prema don Huanu. On je netremice

    buljio u mene.

    »Jedino kao ratnik, čovek može da istraje na stazi

    spoznaje«, rekao je. »Jer umetnost ratnika je postizanje

    ravnoteže između osećanja straha što si čovek

    i osećanja divljenja što si čovek.«

    Zagledao sam i jednog i drugog, okrećući se svaki

    put i prema jednom i prema drugom. Iz očiju im je

    zračila lucidnost i mir. Svojim ponašanjem stvorili

    su atmosferu nostalgije koja je silno pritiskala, ali

    u trenutku kada je izgledalo da će proliti čitavo more

    suza, uspeli su da zadrže taj ogromni plimni talas.

    Za trenutak sam pomislio da vidim. Video sam usamljenost

    čoveka, jasno sam je video u obličju jednog

    ogromnog talasa koji se zaledio na korak-dva ispred

    mene, zadržan nevidljivim zidom jedne metafore.

    I mene je obizimala tuga, i to tako silno, da sam

    dospeo u stanje euforije. Zagrlio sam ih.

    Don Henaro se nasmešio i ustao. Don Huan je

    takođe ustao i nežno me dotakao po ramenu.

    »Sada ćemo te ostaviti ovde«, rekao je. »Postupaj

    onako kako ti misliš da je najbolje. Saveznik će te

    čekati na rubu ove doline.«

    Pokazao je u pravcu tamne doline u daljini.

    »Ako misliš da još nije pravo vreme, nemoj da

    mu izlaziš u susret«, nastavio je. »Ništa se ne može

    postići prisiljavanjem. Ako želiš da istraješ, sve mora

    da ti bude kristalno jasno, a i ti sam moraš da veruješ

    sebi, da jasno znaš šta možeš a šta ne možeš.«

    Don Huan je krenuo svojim putem, ne osvrnuvši

    se ni jedanput da me pogleda, ali se zato don Henaro

    okrenuo nekoliko puta i pokretom glave i namigivanjem

    dao mi do znanja da krenem napred. Gledao

    sam za njima sve dok ih daljina nije progutala, a

    onda sam ušao u kola i krenuo. Osetio sam da još

    nije pogodan čas***

     

    A onda i "u mnoštvu kao jedan od mnogih*............. suludo trošim energiju zbog neke sitnice koja život znači?

    Ili "ja"...........

SADRŽAJ UPISAO

Član JosipJankovicMerlin11 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana josipjankovic dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Vitamin C

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝

Napiši nešto, ostavi trag

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info