68. HAPPY END

 

        Bila jedna duša, zaljubljena u svjetski vrtuljak.

        “Znam ja da na kraju treba stupiti u savez s Bogom”, govoraše ona, dok je letjela u krug oko vrtuljkove osovine. “Ali ja bih još malo.... ovako. Dok se ne nadovoljim”.

        Onda je zamijetila da ju na letećeoj stolici dosti`e stranac divnoga lika. Nasmiješila Mu se, spremna na novo zaljubljivanje. Ali On ju preseneti pitanjem:

        “Zar ti nije dosadilo”?!

        Duša Ga htjede malo bolje pogledati, i ugleda praznu stolicu.

 

        Jednom kasnije, u nekomu baru za mlohave robove, Stranac Divnoga Lika opet joj priđe.

        “Jednako si mlad kao onda“, namigne Mu duša, i nazdravi susretu žestokom čašom. “Pamtim ono Tvoje pitanje. Da znaš, već mi je pomalo dosadilo. Dotužilo, bolje reći. Čitao si Ljermontova, znaš, onu njegovu pjesmu...?

        I duša stade jezikom posrtati kroz one umorne stihove.

        “S Ljermontovom ili bez Ljermontova, ti se plašiš ostati bez te svoje dosade”.

        Ona uze objašnjavati:

        “Muči me jedno pitanje. Kad se jednom ispraznim od svih tih želja, kad jednom sa sebe poskidam sve te utege, kad jednom iz sebe pobacam sve te kuće, automobile, žene, politiku, zabave, skupocjene stvari, novac, slavu, whiskey... što ću onda u tu prazninu useliti”?

Ona upitno zaroni u Njegov pogled, i nađe se u tišini bez misli. “Kakva divota”, jedva je stigla zapaziti.

Onda je čula Njegov zavodljivi glas:

        “Uselit ćeš Mene”.

        Duša naglo izroni, nađe se opet nad svojom čašom, i nastavi  objašnjavati:

        “Znaš, ovaj mi whiskey pomaže da s Tobom trijezno razgovaram. Znam ja tko si Ti. Ali ne zamjeri ovomu što ću Ti reći: ne pružaš se Ti u sva ta nabrojena područja. Ti si, kao što svi govore, kao što vjerojatno i sam kažeš, jedan, pa jedan, i opet samo jedan. Bojim se da će s Tobom u meni zjapiti praznina, te će i Tebi biti pusto, Bože”.

        “Dođi, pokazat ću ti o čemu se radi”.

        Uze ju pod ruku, povede k vratima. Čim su prekoračili prag,  nađoše se na obali oceana.

“Gledaj”, šapne Stranac. “Kako oslovljavaš ocean – kao da je jedan, ili kao da ih je mnogo”?

“Kao da je jedan, naravno. Slutim kamo ciljaš”.

Šetali su – duša nestrpljiva saznati odgovor na svoje pitanje, Stranac kao da je sama njihova šetnja odgovor. Onda On uze štap, zagazi u plićak, i stade povlačiti crtu po koži mora.

        “Što to radiš“? upita duša, potajno žaleći za ostavljenom čašom.

        “Crtam ta tvoja područja. Evo, ovaj komad mora su tvoje žene-ili-muškarci, ovaj komad neka bude tvoja čaša whiskeya...”

        I dok je crtao treće područje, prva dva su nestala.

        Duša je gledala, pomalo tupo, pomalo nemoćno.

        “Razumiješ li sada po čijoj koži crtamo”?

“Razumijem, možda”.

“Neki hoće komad oceana... Neki hoće površinu komada. A ti, ti hoćeš crtariju na toj površini,” govorio je Stranac Divnoga Lika. Nije govorio prijekorno. Ni sjetno. Govorio je prijateljski nasmiješeno. Duša je slušala tu nasmiješenost. Stranac je tada zavitlao štap nad pučinu, i  nastavio:

“Ocean se može imati samo cio i posvudan. I kada to shvatiš i prihvatiš, tvoji će utezi sami s tebe kliznuti - nestati, kao trag povučen po koži vode”.

Htjela je reći, viknuti:

“Znam! Ali ja... ja bih se radije vratila u bar, čaši koja nestaje”.

Nije rekla, nije viknula. Umjesto toga, iznenadila je sebe: zakoraknula je put vode. Ušla je u ocean. Do gležnja, do koljena, preko tjemena.

I više nije bilo pitanja što je more, gdje je more, dokle je more.

 

 

Je li milost, ili nešto drugo, svejedno je sad.

 

      

       Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)