Ja ničiji sam pas…

I nemam svoj dom

Čini se da nitko ne čuje moj glas

A volio bih da me vole dušicom svom.

 

Prijatelja nemam u ljudskome svijetu

Poslasticu nikada još dobio nisam

Zašto sam pristigao na ovu planetu

Kada punim gradom još uvijek sam skitam?

 

Ja ničiji sam pas…

Svi bježe od mene jer njuška nije čista,

I na mene svi odjednom viču u glas

A volio bih i ja da moja dlaka blista.

 

Da je miluje neka topla ruka

I milozvučan glas mi kaže: Dođi, ti sada si moj!

Kad me nešto boli, ili mi je muka

Da zagrljaje dobijem, da ne zna im se broj.

 

Ja ničiji sam pas…

Kamenom me gađaju nečija djeca

Tada samo utihnem, ne ispustim ni glas

U nutrini duša do beskraja zajeca.

 

Bole me rane, još više ružne riječi

Bole me dani, godine u samoći

Ipak, još vjerujem, ljubav će poteći

Dogodit će se čudo, i po mene će doći.

 

Jer, ja ničiji pas…

U skloništu sam jučer utjehu pronašao

Netko dobar čuo je moj jedva čujan glas

Konačno, po mene, s osmjehom je došao.

 

Najtoplije ruke, još toplija duša,

Zdjelicu za hranu darovala je meni

Kad zalajem tužno, netko me sasluša

Sad vidim svoj odraz u jednoj ljudskoj zjeni.

 

A čuo sam, od sutra, imat ću svoj raj

Topao krevetić, hranu svakog dana,

Prijatelj najbolji, bit' ću ti, to znaj!

Nije mi bitna veličina stana.

 

Skutrit ću se negdje, s dušom punom mira,

Mahati ću repom čim netko me pogleda

I svakome ću dati da me mazi , da me dira,

Tvrdi keksić meni bit će, slasniji od meda.

 

Jer nečiji sam pas!

I imam svoj dom!

Ljudsko biće, čovjek moj, čuo je moj glas,

I volim ga , vjerujte mi, dušicom svom!

 

 Autor : Košarić željka / Safiris

 

http://safiris.blog.hr