Ne mogu reći da si Ti čudo, ne, Ti si tako jednostavno, prašnjavo, iscrpljeno, krastavo, ispijeno, izgladnjelo lijep. I htjela bih pričati s Tobom, malo drugačije, ispod površine uobičajeno smislenih i nesmislenih misli, riječi i dijela. Ako mi dopustiš, naravno.
Od kud bih krenula još ne znam zasigurno. Možda od smrtnog života čije me tuge čine tihom, nevidljivom, suznom. Ili od radosti koja me čini neozbiljno stvarnom i ozbiljno sretnom. Od te ozbiljnosti sreća se ponekad smrzne u samom začetku i ne mogu je otopiti niti ljetne vrućine niti tople kiše. O mnogo čemu bih htjela pričati s Tobom. O plavo bijeloj posjeti tvoje Majke koja me našla nespremnu za nešto više od ovog prizemnog svijeta. I nije rekla niti riječ, samo je spustila pogled s visina koje obećavaju.
Htjela bih Ti naslikati sva razočaranja u milijunima minijaturnih kvadratića jedne ogromne neshvaćene cjeline. Ti sigurno imaš mjesto gdje sakupljaš ljudska razočaranja. Što činiš s njima? Postoji li mjesto puno osmijeha negdje u Tvom prostranstvu? Ako postoji, pusti me da uđem na jedan trenutak samo, da osjetim blaženstvo bukovite sreće pretvorene u glas osmijeha. Pusti me da ocu kažem da ga neizmjerno volim, da ga živim u svom životu. Pusti me da nježno ljubim majku dok joj oči blistaju. Pusti me da uspavljujem djecu srećom roditeljstva dok im san nudi igru nerealnog neočekivanog neizbora snova.
Da, još bih Ti htjela reći da trebam Tvoj zagrljaj, uzalud mi sve mogućnosti, Tvoja dopuštenja, kad moja hrabrost leži na odru. Ti oživljuješ neživot, reci mojoj hrabrosti da ustane, molim Te.