24. MOJE TI DAJEM, A TVOJE TI UZIMAM

 

        “Uzimam tvoju želju i dajem ti Svoju,” reče Divni Stranac ženi, koja je došla da zahvati vode na bunaru. “Pristajem da te želim onako, kako ti želiš druge - djecu ili muža; pristajem na to samo zato da bi ti poslije mogla poželjeti Mene na Moj način.”

        Žena je kriknula, onesvijestila se.

        Poslije su ju našli pruženu na zemlji, očiju širom otvorenih, da ne smetaju pogledu, zabodenu u nebo. Uzdisala je, i nešto je mrmljala, što nitko nije razmrsio.

        U selu se podiže uzbuna. Najprije pozvaše travara. Ovaj dođe, pogleda ženu, i izjavi da su trave nemoćne protiv takva udara zlih sila. Pozvaše onda istjerivača zlodušja iz susjedna sela. Ali ni taj ne poluči nikakav vidljivi uspjeh. Bijesan zbog poraza, čarobnjak ženu izbičuje, ošiša je, i ode pljujući i psujući.

        Selo je sada vijećalo što učiniti sa ženom. Pustiti je s mirom? Pokloniti joj se? Spaliti je?

        Na prijedlog nekih, stadoše ju obožavati kao sveticu. Donosili su joj cvijeće, voće, palili pred njom svije}e i tamjan. Prahom s njezinih stopala liječili su gubave. Ona ništa od toga ne primijeti. Oči ni časa nije zatvarala, čak ni noću. Pogleda nije skretala s onoga, što je gledala. I uzdisala je, pružajući ruke, vrlo daleko od tijela.

        “Reci nam, majko, što je to, što vidiš?” zaklinjali su ju.

        Ona je samo uzdisala, i još dalje pružala ruke.

        Onda ju jednoga dana prikucaše na križ, i spališe ju.

        Ona ništa od toga ne primijeti.

 

        “Eto, sada znaš kako Ja želim ljude,” reče joj Divni Znanac, dižući je sa zemlje, i umivajući ju na bunaru.. “Trajalo je trenutak, jer dulje ne bi podnijela.”

 

 

        Ni vatra, ni smrt, ni mržnja, ni obožavanje ne mogu stati između zaljubljenih i ljubavi.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.