Kada dođu velike odluke u životu zaustavljam se. Baš na sred tog raskrižja i dozvolim vjetru da donese svoje. Dopustim oluji da prođe kroz mene, isprobam pakao prije nego odlučim. No ovo je vrlo teška odluka i...krivnja je jedan od tih oluja što stvaraju kišu i nemir. Bježiš od sebe, ali ne možeš pobjeći? Jer ono što te proganja je...tvoja savjest. Što ona želi? 

Nakon dugogodišnje veze odlučila sam se konačno useliti s dečkom. Našli smo stan, sve je bilo...naizgled odlično. U očima drugih, par koji je preživio 5 godina razdvojenosti i sada je došlo vrijeme nekako da se smirimo i pokušamo napraviti korak dalje. 

Nakon samo dva dana, ja sam rekla: ne mogu. I otišla. Zašto ne mogu? Sve su to..neke sitnice bacane pod tepih, a ja baš uvijek želim istjerati do kraja...tog ružičastog slona i ne dam mu da visi tu iznad moje glave. Ahh tako bi lako bilo skriviti njega za ovo i ono i reći: ti si kriv, zato odlazim. I misliti: u pravu sam, dobro sam to napravila. 

Čini se da su odnosi vrlo kompleksna i komplicirana stvar. No, Ivona će svaki put udariti glavom o zid, srušit tu planinu...umjesto da pusti to. No opet, ne može niti pustiti jer... što bi bilo kad bi bilo? I tako u krug. Konstantna preispitivanja su valjda nešto što progoni svakog čovjeka, osim onoga kojemu je dosta?! 

I meni je dosta, pa zašto me to proganja? Nisam htjela biti jedna od onih žena koje su tu jer smatraju da moraju biti tu. Nisam jedna od tih žena. Želim biti sretna, no nisam se tu osjetila sretnom. U nekim trenutcima jesam, ali bilo je tu..dosta lutanja. 

Zaključila sam da je definitivno problem u meni. Možda ja nisam sposobna održati dugu vezu? Ne znam gdje leži razlog tome. Možda je ljubav nešto posve drugo od onog što sam smatrala da jest? Ne znam odgovor ni na to. 

Jesam li konačno odlučila ako sam rekla da odlazim? Sve su to meni teška pitanja, još teže je kada sam i ja tužna i znam da je i on tužan, no... nekako nadam se da će ipak sve doći na svoje mjesto i da ako se stvari sada raspadaju da je možda to samo jedno stajalište gledanja na situaciju...što ako stvari zapravo tek sada dolaze na svoje mjesto? 

Mislim da ponekad samo trebamo vremenu dati vremena, ma koliko bolno i teško, priznati sebi greške, oprostiti... oprostiti sebi i krenuti dalje. A svi znamo da je opraštanje sebi proces koji traje...