Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

622

PUTA

OD 14.01.2018.

ŠESTO PREDAVANJE

Kada tačno razumemo sebe, onda kroz sav naš život uvek pogledujemo na naše detinj­stvo. Tu, u našem detinjstvu je zastalo upravo naše duhovno.

ŠESTO PREDAVANJE

Berlin, 19. decembar 1915.

Sećamo se poučne izreke, koja odjekuje iz dubina tajni zemaljskoga razvitka:

Objava božanskoga u visinama postojanja,

i mir ljudima na zemlji

koji su prožeti dobrom voljom.

I naročito kod približavanja božićne noći u ovoj godini moramo pomisliti, koji nas osećaji povezuju sa ovom izrekom i njenim dubokim svetskim smislom? Onome dubokom svetskom smislu, koji bezbrojni ljudi osećaju tako da kroz njih odjekuje i zvuči reč „mir“, reč mir u vre­me kad ovaj mir u najširem opsegu izbegava naše zemaljsko postojanje. Kako u naše vre­me zamišljamo ovu božićnu reč?

Ipak je to misao koja nas možda, u vezi sa ovom zaista poučnom reči koja odjekuje svetom, u sadašnjici štaviše mora dodirnuti još dublje nego u druga vremena. Jedna misao! Narodi su u međusobnome neprijateljstvu. Krv, mnogo krvi kvasi našu zemlju. U ovo vreme smo morali videti, morali osetiti bezbrojne smrti oko nas. Beskrajna patnja oko nas istkiva atmosferu osećaja i osećanja. Mržnja i nenaklonost bruje kroz duhovni prostor i lako bi mogli pokazati kako su ljudi našega vremena još daleko, daleko od ljubavi koju je hteo da objavi onaj, čije rođenje slavi božićna noć. Ipak posebno istupa jedna misao: zamišljamo kako može stajati neprijatelj spram neprijatelja, protivnik spram protivnika, kako ljudi mogu uzajamno donositi smrt, te kako oni kroz iste dveri smrti mogu ići sa mislima o božanskome donosiocu svetla Isusu Hristu. Razmišljamo kako ovde nad zemljom, nad kojom se širi rat, bol i razdor, mogu biti složni oni koji to inače nisu, dok u navećim dubinama srca nose povezanost sa onim koji je došao u svet na dan koji svečano provodimo u božićnoj noći. Mislimo kako se kroz sva neprijateljstva, svu nenaklonost i mržnju svuda u ljudskim dušama u ovo vreme može probi­ja­ti osećaj, može se usred krvi i mržnje probijati misao o iskrenoj povezanosti sa onim jed­nim, sa onim koji je nečim ujedinio srca, i viši je od svega što će ikada moći razdvajati ljude na zemlji. I to je ipak misao beskrajne veličine, beskrajne dubine osećanja, misao o Isusu Hri­s­tu koji ujedinjuje ljude, kako god bili nesložni u svemu što se tiče sveta.

Kada te misli shvatamo na ovaj način, tada ćemo hteti da ih utoliko dublje shvatamo u našoj sadašnjici. Tada ćemo slutiti koliko je sa ovim mislima povezano ono što mora biti veli­ko i jako i moćno u okviru ljudskoga razvoja, čime na drugi način ljudska srca, ljudske duše mogu izvojevati mnogo toga, što se sada još mora izvojevati na tako krvav način.

Da nas on čini tako jakima, da nas on osnažuje, da nas uči ovde na zemlji, to se zaista u pravome smislu reči, iznad svega što razdvaja, oseća u božićnoj posveti. Onaj koji se istinski oseća povezan sa Isusom Hristom, to uvek mora iznova svečano obećavati u božićnoj noći.

U okviru istorije hrišćanstva postoji jedno predanje, koje se ponavlja u docnija vremena i vekovima je običavano u izvesnim hrišćanskim predelima. U stara vremena su u najrazli­čiti­jim krajevima, većinom od strane hrišćanske crkve, vernicima već bili pružani prikazi tajne Božića. Upravo je u ta najstarija vremena prikaz tajne Božića počinjao jednim oglašavanjem, ponekad i sa prikazivanjem istorije postanja, kakva je data na početku Biblije. Upravo je u božićno vreme najpre prikazivano kako se iz dubina svemira zaorila reč svetova, kako je iz reči svetova malo pomalo nastajalo stvaranje, kako je čoveku prišao Lucifer, kako su ljudi time započeli zemaljsko postojanje na drukčiji način nego što im je prvobitno bilo određeno, pre Luciferovoga prilaženja. Prikazivala se čitava priča iskušenja Adama i Eve, i onda se pokazivalo kako je takoreći bila utelovljena stara predzavetna istorija čoveka. Onda je tek u daljem toku dodato ono što se više ili manje iscrpno prikazivalo u igrama, koje su se od pet­na­estoga do osamnaestog veka u srednjoevropskim krajevima razvile do ovakvih igara, od kojih smo nešto malo upravo sada videli.

Od onoga što je, iz beskrajno velike misli, sa slavljem Božića sastavilo početak Staroga zaveta sa tajanstvenom pričom Misterijuma sa Golgote, što je iz ove misli sastavilo obe svete priče, od toga je još malo ostalo u sadašnjici, takoreći samo to, da u našem kalendaru pre nai­la­ska Božića stoji dan Adama i Eve. To ima svoj izvor u istim mislima. No u stara vremena je za one, koji je trebalo da iz dubljih misli, iz dubljih osećanja ili dubljega saznanja, pomoću svojih učitelja shvataju tajnu Božića i tajnu Golgote, za njih je to uvek iznova predstavljalo jednu veću, obuhvatniju simboličnu misao, misao o poreklu krsta. Bog, koji je prikazan u Sta­r­ome zavetu, daje ljudima, reprezentovanim kroz Adama i Evu, ovu zapoved: „Dozvoljeno vam je da jedete od svih plodova iz vrta, samo ne od ploda koji raste na drvetu dobra i zla“. Budući da su jeli od njega, bili su proterani iz prvobitne scene svoga postojanja.

Ovo drvo, koje je prikazivano na najrazličitije načine, nekako dolazi u red prvoga poko­ljenja, iz koga je proistekao i telesni omotač Isusa Hrista. I u izvesna vremena je to prika­zivano kao da je Adam, grešni čovek, bio sahranjen i da je iz njegovoga groba opet izraslo dr­vo, koje je bilo odstranjeno iz raja. Tako vidimo da su podstcane misli: u grobu počiva Adam, čovek koji je prošao kroz greh, koga je namamio Lucifer, u grobu počiva Adam koji se sje­dinio sa zemaljskim telom. Iz njegovoga groba izniče drvo, drvo koje sad može izrasti iz zem­lje, sa kojom je bilo sjedinjeno Adamovo telo. Deblo ovoga drveta ide dalje kroz poko­ljenja, kojima pripada i Avram, David. Iz ovoga drveta, koje je dakle stajalo u raju i posle izraslo iz Adamova groba, iz toga drveta je bio načinjen krst na kome je visio Isus Hristos.

To je misao koju su učitelji uvek iznova objašnjavali onima, koji je trebalo da iz dubljih osnova razumevaju tajne Misterijuma sa Golgote. Tu je jedan dublji smisao – i odmah će nam se pokazati da je on još uvek dobar i za sadašnjost – da su u ovakvim slikama dolazile do izražaja duboke misli.

Upoznali smo se sa onom misli Misterijuma sa Golgote, koja nam kazuje da je biće, koje je prošlo kroz telo Isusa, na zemlju izlilo ono što je moglo doneti zemlji, da je to izlilo u auru zemlje. Što je Hristos doneo zemlji, otada je povezano sa čitavom telesnosti zemlje. Zemlja je postala nešto drugo od Misterijuma sa Golgote. U zemljinoj auri živi ono što je Hristos iz ne­beskh visina spustio na zemlju. Kada u vezi sa tim duhovno uočimo onu davnu sliku drveta, ta nam se slika u čitavoj povezanosti pokazuje sa jednoga višeg stanovišta: u čoveka je, na njegovome zemaljskom početku, bio uvučen luciferski princip. Kakav je čovek sada, sjedi­njen sa luciferskim principom, on pripada zemlji, čini deo zemlje. I kada svoje telo položimo u zemlju, ono nije samo takvo kao što ga vidi anatomija, nego je ovo telo istovremeno spolja­šnje uobličenje onoga što čovek i u svojoj unutrašnjosti predstavalja u okviru zemaljskoga. Iz duhovne nauke nam može biti jasno da čovekovome biću ne pripada samo ono što kroz dveri smrti ulazi u duhovne svetove, nego da je čovek čitavim svojim delovanjem, svim svojim de­li­­ma povezan sa zemljom, uistinu sa njom povezan kao i dešavanja koja geolog, mineralog, zoolog itd. utvrđuje kao povezana sa zemljom. Kad čovek prolazi dverima smrti, onda se sa­mo za ljudski individualitet završava ono što ga vezuje za zemlju. Našu spoljašnju formu na bilo koji način predajemo zemlji, ona ulazi u telo zemlje. Ova forma u sebi nosi otisak onoga što je zemlja postala time, da je u njen razvoj ušao Lucifer. Što čovek ostvaruje na zemlji, to u sebi nosi luciferski princip, i taj princip čovek unosi u zemaljsku auru. Iz čove­kovih dela, iz njegovih delatnosti ne izvire, ne cveta samo ono što se prvobitno nameravalo sa čovekom, iz nje­govih dela izvire ono ušta je umešan Lucifer. To se nalazi u zemaljskoj auri. I kada na grobu Adama, čoveka koga je zaveo Lucifer, vidimo drvo koje je luciferskim zavođenjem postalo nešto drugo nego što je prvobitno bilo, drvo saznanja dobra i zla, tako vidimo sve što je čovek izvršio time da je napustio prvobitno stanje, da je postao drukčiji kroz lucifersko zavođenje, i time u evoluciju zemlje uneo nešto, što mu ranije nije bilo odre­đe­no.

Vidimo kako to drvo izrasta iz fizičkoga tela zemlje, iz onoga što je bilo utisnuto u nje­govu zemaljsku formu, što čini da se čovek na zemlji pojavljuje u nižoj sferi od one u kojoj bi bio, kad ne bi bio prožet luciferskim zavođenjem. Iz čoveka za čitavo zemaljsko postojanje izrasta nešto što je u razvoj čovečanstva ušlo kroz lucifersko zavođenje i iskušenje. Dok traži­mo saznanje, mi ga tražimo na drukčiji način nego što nam je prvobitno bilo predodređeno. To se pak drukčije pojavljuje, čini da ono što izrasta iz naših zemaljskih dela, bude drukčije nego što je moglo biti prema prvobitnome zaključku većanja bogova. Mi formiramo zemalj­sko postojanje, koje nije onakvo kako je bilo određeno prema prvobitnome zaključku većanja bogova. U to unosimo nešto drugo, o čemu moramo stvarati sasvim određene predstave, ako ćemo da ga tačno razumevamo. Moramo kazati sebi. „Ja sam uspostavljen u zemaljski razvoj. Što mojim delima dajem zemaljskome razvitku, to donosi plodove. To nosi plodove saznanja, koje je za mene nastalo time što mi je na zemlji bilo dosuđeno spoznanje dobra i zla. Ovo saz­nanje živi u razvoju zemlje, ono je tu. No dok posmatram ovo saznanje, ono za mene postaje nešto što je drukčije, nego što je prvobitno trebalo da bude. Ono za mene postaje neš­to, što moram izmeniti kad bude trebalo da zemlja postigne svoj cilj i zadatak. Vidim da iz mo­jih zemaljskih dela izrasta nešto što mora postati drukčije“. Izrasta drvo, koje postaje krst zemaljskoga postojanja, drvo koje postaje ono prema čemu čovek mora dobiti jedan novi odnos, jer stari odnos upravo čini da izraste ovo drvo. Drvo krsta, onoga krsta koji izrasta iz luciferski natopljenoga zemaljskog razvitka, raste iz Adamova groba, iz one čovečnosti koju je Adam dostigao nakon iskušenja. Drvo saznanja mora postati deblo krsta, jer sa ispravno spoznatim drvetom saznanja, kakvo ono sada jeste, mora se nanovo povezati čovek, da bi se postigao zemaljski cilj i zemaljski zadatak.

Zapitajmo se – i ovde dotičemo jednu važnu tajnu duhovne nauke – kakvi su pak oni čla­novi, koje smo upoznali kao članove čovečje prirode? Pa, kao najviši član čovečje prirode najpre poznajemo naše „ja“. U određeno vreme našega detinjstva učimo da iskažemo svoje „ja“. Odnos prema „ja“ dobijamo od onoga vremena, do koga se unatrag sećamo u kasnijim godi­nama. Iz najrazličitijih duhovnonaučnih posmatranja znamo da je sâmo „ja“ formirajuće i uobličavajuće delovalo na nas do momenta kada smo dobili svestan odnos prema njemu. Ovo „ja“ postoji i kod deteta, ali ono deluje u nama, najpre uobličava telo u nama. Ono najpre radi sa natčulnim snagama duhovnoga sveta. Kada prođemo kroz začeće i rođenje, ono štaviše na našem telu radi još jedno vreme, koje traje godinama, dok telo kao oruđe ne dobijemo tako sa sebe možemo svesno shvatiti kao jedno „ja“. Sa ulaskom „ja“ u čovečju telesnu prirodu, po­vezana je jedna duboka tajna. Kada nam čovek prilazi, pitamo ga koliko je star. – Kao svoju starost, on nam navodi godine koje su protekle od njegovoga rođenja. Kako rekoh, ovde doti­čemo izvesnu tajnu duhovne nauke, koja će nam biti sve jasnija u toku narednoga vremena, koju pak danas samo hoću da pomenem, takoreći saopštim. Što nam dakle čovek navodi kao svoju starost u određeno vreme života, to se odnosi na njegovo fizičko telo. On nam ne kazu­je išta drugo, nego da je njegovo fizičko telo toliko i toliko dugo bilo u razvoju od njegovoga rođenja. „Ja“ ne prolazi razvoj fizičkoga tela. Ono stoji.

I teško je shvatiti tajnu da „ja“ zastaje u času do koga se možemo sećati. Ono ne biva izmenjeno kao i telo, već ostaje da stoji. Mi ga uvek imamo pred nama jer nam ono odražava naša iskustva. „Ja“ ne učestvuje u našim zemaljskim putešestvijama. Tek kada prođemo dverima smrti, opet moramo put, koji nazivamo kamalokom, proći unatrag do našega rođenja, da bismo ponovo zatekli naše „ja“ i uzeli ga sobom na našem daljem putovanju. Telo se go­dinama kreće napred, a „ja“ ostaje, ono zastaje. To je teško pojmiti iz razloga što čovek ne može sebi predstaviti da nešto zastaje u vremenu, dok se vreme dalje pomiče. No ipak je to ta­ko. „Ja“ zastaje, jer se zapravo ne povezuje sa onim što čoveku prilazi u zemaljskome pos­tojanju, nego ostaje povezano sa snagama koje u duhovnome svetu nazivamo svojima. „Ja“ ostaje tu, u osnovi ostaje u formi kako nam je darovano, kao što znamo, od strane duhova oblika. Ovo „ja“ biva zadržano u duhovnome svetu. Ono se mora zadržati u duhovnome sve­tu, inače kao ljudi nikada ne bismo mogli, tokom zemaljskoga razvoja, opet dostići prvobitne zadatke i prvobitni cilj zemlje. Šta je čovek ovde na zemlji proživeo kroz svoju Adamovu prirodu, čiji otisak nosi u grob kad umre kao Adam, to je zadržano u fizičkome telu, eterskome i astral­nom telu, od kojih i dolazi. „Ja“ čeka, sa svim što je u njemu čeka sve vre­me koje čovek proživljava na zemlji, pogleduje samo na dalji razvoj čoveka – kako ga ovaj ponovo dobija kada prođe kroz dveri smrti, dok čini put unazad. To znači da sa našim „ja“ – zamišljeno u određenome smislu – donekle zastajemo u duhovnome svetu. Čove­čan­stvo treba da bude sves­no toga. I ono je toga moglo biti svesno jedino time da se u određeno vreme, iz svetova kojima pripada i čovek, iz duhovnih svetova spustio Hristos koji je sebi u telu Isusa, na način ko­ji nam je poznat – dvostruko – pripremio ono, što je trebalo da mu služi kao telo na zemlji.

Kada tačno razumemo sebe, onda kroz sav naš život uvek pogledujemo na naše detinj­stvo. Tu, u našem detinjstvu je zastalo upravo naše duhovno. Uvek pogledujemo na to, kad is­pravno razumemo stvari. I čovečanstvo je trebalo vaspitavati tako da pogleduje na ono što mu može kazivati duh iz visina: „Pusti da dečica dođu k meni!“, ne ljudi, koji su vezani sa zem­ljom, nego dečica. Čovečanstvo je trebalo vaspitavati za to, dok mu se davalo svetko­va­nje Božića, dok je ono dodavano Misterijumu sa Golgote, a što je čovečanstvu inače trebalo da bude darovano samo s obzirom na poslednje tri godine Hristova života, kada je Hristos bo­ra­vio u telu Isusa iz Nazareta. Ovaj praznik pokazuje kako je Hristos sebi pripremio ljudsko telo u detinjstvu. To je ono, što treba da leži u osnovi božićnoga osećaja: znati da čovek uvek ostaje vezan pomoću onoga što zastaje pri njegovome rastu, što ostaje u nebeskim visinama, sa onim što sada nailazi. U detinjem obliku, u onome što je detinje u njemu, trebalo je čoveka podsećati na ono čovečje-božansko, od koga se udaljio spuštanjem na zemlju, koje je pak opet došlo ka njemu. Trebalo ga je podsećati na onoga koji mu je opet vratio to što je detinje. Ovo zapravo nije bilo lako, no upravo putem i načinom, kako se ovaj dečji praznik sveta, ova svetkovina Božića razvijala u srednjoevrop­skim krajevima, upravo se u tome vide čudesno delatne, održavajuće snage.

Ono što smo danas videli, bilo je samo nešto malo od mnogih božićnih igara. Iz starih vre­mena, od vrste božićnih igara koje sam pomalo nagovestio, ostao je još samo jedan broj takozvanih rajskih igara, koje su takođe izvođene na Božić, gde je stvarno bila izvođena priča o postanju. To je onda preostalo u vezi sa pastirskom igrom, igrom sa tri kralja koji prinose da­rove. Mnogo, mnogo toga je živelo u velikome broju igara. One su sada velikim delom iščezle.

Sredinom osamnaestoga veka recimo počinje vreme, gde one iščezavaju u seoskim predelima. No čudesno je videti kako su one živele. Karl Julius Šreer, o kome sam vam već češće pričao, u južno-mađarskim predelima je pedesetih godina prošloga veka sakupljao tak­ve pesme, u predelu Presburga[1] i dalje od Presburga, prema Mađarskoj. Ostali su takve boži­ć­ne igre sakupljali u drugim krajevima, ali ono, što je Karl Julius Šreer mogao pronaći o običa­jima koji su bili povezani sa izvođenjem ovih božićnih igara, može nam posebno duboko ulaziti u srca. Ove rukopisane božićne igre su bile tu, u izvesnim seoskim familijama smat­rane za nešto posebno sveto. Prikazivane su na način da, kad se primicao oktobar, već se mis­li­lo kako se moraju izvoditi pred seljacima toga mesta. Tada su birani valjani momci i devoj­ke, koji su u vreme počinjanja priprema prestajali da piju vino, alkohol. Više se nisu smeli, što je inače bilo dozvoljeno u takvim mestima, tući u nedelju, niti su više smeli činiti druge izgrede. Zaista su morali, kako se kaže, „voditi sveti život“. I tako je postojala svest da je kod onih, koji je trebalo da se u vreme Božica posvete takvim igrama, u to spadao određeni mor­al­ni štimung duše. Takve igre nije trebalo izvoditi iz sasvim obične svetovnosti.

Tada su se one izvodile sa svom naivnosti, tako nešto je bilo moguće sa seljacima, ali je u svemu tome vladala čitava ozbiljnost, beskrajna ozbiljnost. Igrama, koje su tada u najrazličitijim krajevima sakupljali Karl Julius Šreer, ranije Vajnhold i drugi, svuda je svojs­t­vena ova duboka ozbiljnost, kojom su se ljudi približavali tajni Božića. No nije uvek bilo tako. Dovoljno je da se vratimo par vekova unatrag, gde nala­zimo nešto drugo, gde nam pristupa nešto od najveće osobenosti. Upravo nam put i način, kako su se ove božićne igre bile odomaćile osobito u srednjoevropskim krajevima, pokazuje kako je nadvladavajuće delo­va­la božićna misao. Ona recimo nije odmah bila prihvaćena kao što sam to sada opisao: da joj se čovek približavao sa svetom bojažljivosti, sa velikom ozbilj­no­sti, sa svesti o značaju do­ga­đaja koji je živeo u njegovom osećaju. O, ne! U mnogim kra­jevima je to na primer počinjalo postavljanjem jasala sa bilo koje strane oltara ove ili one crk­ve, i to je još postojalo u četrnaestome, petnaestom veku, ali već i u ranija vremena. Postav­ljale su se jasle u nekoj staji, u njima volovi i magarčići, kao i deca i dve lutke, koje su prikazivale Josifa i Mariju. To je najpre bilo praćeno naivnom plastikom. Zatim se tu hteo uneti život, ali pre svega uz duhovnost. Učestvovali su sveštenici, jedan kao Josif drugi kao Marija, tu su igrali umesto lutaka. U prvo vreme su to štaviše prikazivali na latinskome jeziku, jer se u starim crkvama vrlo mnogo držalo do toga da se, kako izgleda, u tome vidi vrlo dubok smisao, te da oni, koji su gledali ili slušali, po mogućnosti ne razumeju ništa od to­ga, nego da samo vide spoljnu mimiku. No ovi to više nisu mogli da trpe; hteli su i da razu­meju nešto od onoga što im se prikazivalo. I tu se postepeno prelazi ka tome da se pojedini delovi ulivaju u odgovarajući jezik, kojim se govorilo u tim krajevima. Ipak se u ljudima najzad probudi osećaj da učestvuju, da to sami dožive. No ta stvar im je još bila zaista strana. Moramo pomisliti da recimo još u dvanaestome, trinaestom veku još nije postojala ova prisnost sa svetim tajnama, na primer sa Božićem, za koju danas verijemo da se podrazu­meva. Moramo pomisliti da su ljudi godinama, godinama slušali mise, takođe na Božić, koje su se održavale i oko dvanaest sati iza ponoći, ali da oni nisu razabirali Bibliju – koja je postojala samo da bi je čitali sveštenici – te da su znali samo pojedine mrvice svete priče. I da bi se upoznali sa onim što se jednom dogodilo, istovremeno je došlo do toga da ih isprva dramski prikazuju sveštenici. Tek su ih na taj način upoznavali.

Sada se mora kazati nešto, zašta vas baš mnogo molim, da to ne shvatite pogrešno. No to se može prikazati, jer odgovara čistoj istorijskoj istini. Ne da bi recimo iz nekoga štimunga misterija ili sličnoga odmah proistekao udeo u ovim božićnim igrama, jer nije bilo tako, nego je želja da se učestvuje u onome što se prikazivalo, da se tome približi i sudeluje i posluje, to je narod približavalo ovoj stvari. I ljudi su im najzad morali pripadati, u nečemu sarađivati. To se moralo učiniti razumljivijim za narod. Sa ovim stvaranjem veće razumljivosti išlo se korak po korak. Ljudi na primer isprva nisu uopšte razumeli da u nekim jaslima leži detence. To nikada nisu videli. Ranije, kada nisu smeli ništa da razumeju, oni su to prihvatali. Sada pak, kada su hteli da budu pri tome, ovo im je moralo biti sasvim razumljivo. Tu im je bila postavljena samo jedna kolevka. I onda su ljudi počeli da učestvuju u tome, dok su se približavali kolevci, svaki je na časak ljuljao detence, i razvijala su se slična učešća. Štaviše je bilo krajeva gde se stvar odvijala tako da se sasvim ozbiljno počinjalo i, kada je tu bilo dete, počinjao je metež, svi su vikali i plesom i vikom označavali svoju radost, koju su sad osećali time da je rođeno dete. To je u potpunosti poprimalo štimung koji je proisticao iz tež­nje da se kreću, iz težnje da se doživi jedna priča. No u toj priči se krilo nešto tako veliko, tako silno, da se iz ovoga sasvim svetovnog štimunga, koji je postojao na početku, malo po­ma­lo razvilo ono sveto raspoloženje, o kome sam upravo govorio. Sama stvar je izlivala svo­ju svetost nad dočekom, koji se u početku uopšte nije mogao nazvati svetim. Svetu božićnu priču su ljudi morali osvajati tek u srednjem veku. I oni su je osvajali do stepena da su hteli, dok su izvodili svoje igre, da se moralno pripreme na tako intenzivan način.

Šta je to osvajalo ljudske osećaje, ljudske duše? Pogled na dete, na ono što u čoveku ostaje sveto, dok se tri ostala njegova člana vezuju sa zemaljskim postojanjem. U izvesnim krajevima je u određena vremena priča o Vitlejemu čak mogla poprimati groteskne forme, ali je u ljudskoj prirodi ležalo razvijanje svetoga pogleda na prirodu deteta, koji je povezan sa onim što je nastupilo odmah na početku hrišćanskoga razvoja. To je svest da ono, što u čoveku zastaje kad nastupi njegov zemaljski razvitak, mora ulaziti u novu povezanost sa onim što se vezalo sa zemaljskim čovekom. Tako on zemlji predaje drvo iz koga mora nastati krst, sa kojim mora ući u jednu novu vezu.

U davna vremena srednjoevropskoga hrišćanskog razvitka, u narodu je postojala samo uskršnja misao. I tek na način, kako sam to opisao, postepeno je prilazila božićna misao. Po­jedinci su doduše pisali ono što stoji u „Heliantu“[2] ili sličnim delima, što su doduše pevali pojedinci, ali to uopšte nije postalo narodno. Ono što je narodno u Božiću, postalo je na način kako sam upravo opisao, i ono nam zaista veličanstvenim putem pokazuje kako je misao povezivanja sa detencetom, čistim, istinskim detencetom, koje se u novome obliku pojavilo u detetu Isusu, kako je to osvojilo ljude. Kada ovu silu misli saberemo sa tim, da ta misao kao jedina najpre može živeti u našem zemaljskom razvoju, da ona sjedinjuje sve ljude, onda je to prava misao o Hristu. I kao što misao o Hristu postaje velika u nama, tako će ona postepeno postajati ono što u nama mora ojačati, ako zemaljski razvoj treba da se dešava na pravi način. Ipak pomislite kako je čovek u današnjem postojanju zemlje još udaljen od onoga što u sebi kri­ju dubine misli o Hristu.

Ovih dana – možda ste to čitali – biće izdata knjiga Ernsta Hekela: „ „Večnost, misli o životu, smrti i religiji u vezi sa svetskim ratom i učenje o razvoju“. Ova knjiga Ernsta Hekela sasvim sigurno proističe iz ozbiljne ljubavi prema istini, to je sigurno knjiga u kojoj se traži najoz­biljnija istina. Što ona treba da donese, o tome se recimo oglašava sledeće. Ona treba da uka­že na ono što se sada događa na zemlji, kako ljudi uzajamno žive u ratu, u mržnji, kako sva­koga dana utvrđujemo bezbrojne smrti. Sve ove misli, koje se tako bolno nameću čoveku, pominje i Ernst Hekel, razumljivo uvek sa pozadinom da uvek treba tako posmatrati svet ka­ko ga on može videti sa svoga stanovišta – o tome smo često govorili, jer Hekela i kao duho­vni naučnici, prepoznajemo kao najvećega istraživača – sa stanovišta koje, kao što znamo, mo­že voditi i prema drugome, ali ono vodi ka onome što se može posmatrati u novijim faza­ma Hekelova razvoja. Sad Hekel stvara misli o svetskome ratu. On takođe kazuje koliko krvi sada teče, kolike nas smrti sada okružuju. I on se pita, da li pored toga mogu opstajati misli religije. Može li se ikako verovati – to se pita Hekel – da neka mudra promisao, da jedan dobronamerni Bog uređuje svet, kada se vidi da svakodnevno čistim slučajem, kako on kaže, toliki ljudi okončavaju svoj život, umiru zbog uzroka koji uopšte ne bi mogli doka­zivo stajati u ikakvoj vezi sa nekim mudrim uređenjem sveta, nego samo kroz slučaj, kako on kaže, da ih pogodi ovaj ili onaj metak, da dozovu ovu ili onu nesreću? Da li pored toga mogu imati ne­koga smisla sve ove misli mudrosti, sve ove promisli? Zar upravo takvi događaji ne moraju dokazivati da čovek mora zastati kod toga, da on zapravo nije ništa drugo od onoga što nam pokazuje spoljašnja, materijalističi smišljena istorija razvoja, te da u osnovi sve ze­ma­ljsko ne uređuje mudra promisao, nego slučaj? Može li se naspram toga imati neke druk­čije religiozne misli, smatra Hekel, osim da se odriče, da se sebi kaže: čovek upravo ima svo­je telo i raste u svemu tome? No kada „sve“ , pitamo se dalje – Hekel više ne postavlja ovo pitanje – nije išta drugo do igra atoma, da li ovaj čovekov život stvarno protiče u smislu ze­ma­lj­skoga posto­janja? Kako rekoh, Hekel više ne postavlja to pitanje, ali u njegovoj knjizi o Božiću stoji od­go­vor: upravo takvi događaji, kakvi nas sada bolno dotiču, upravo takvi događaji pokazuju ka­ko čovek nema prava da veruje kako svet protkiva neka ljubazna promi­sao, mudro uređenje ili bilo šta. Dakle jedno odricanje, nalaženje sebe u tome da to jednom jeste tako!

I to je knjiga o Božiću! Knjiga o Božiću, koja je vrlo iskreno i čestito zamišljena. No ova knjiga je zasnovana na jednoj važnoj predrasudi, na predrasudi da se ne sme na duhovan način težiti prema smislu zemlje, da je čovečanstvu zabranjeno da na du­hovan način teži nekome smislu! Kada se tok događaja pogleda samo na spoljašnji način, ne vidi se ovaj smisao; tada biva kao što misli Hekel. I on misli da ovaj život nema nikakav smisao, da se mora ostati pri tome. Ne sme se tražiti smisao!

Neće li možda doći neko drugi i kazati: kad naše sadašnje događaje uvek samo spoljašnje sagledavamo, kad uvek ukazujemo samo na to da u sadašnje vreme ljude pogađaju bezbrojni meci, kad samo tako gledamo na njih i ne utvrđujemo nikakav smisao, oni nam upravo poka­zuju da ovaj smisao moramo dublje tražiti. Oni nam pokazuju kako naprosto u tome, što se sad neposredno odigrava na zemlji, ne smemo tražiti smisao niti verovati da ove duše ljudi prolaze sa telesnim, nego moramo tražiti šta za njih počinje prolaskom kroz dveri smrti. Uk­ratko, može doći neko drugi koji kaže da, upravo jer se u spoljašnjem ne nalazi ikakav smis­ao, taj smisao se mora tražiti izvan spoljašnjega, mora se tražiti u natčulnome.

Je li sa tim mnogo drukčije, nego sa istom stvari na sasvim drugome području? Za onoga, koji danas misli kao Hekel, Hekelova nauka može postati poricanje svakoga smisla zemalj­skog postojanja. Može postati takva da se iz onoga što se danas tako bolno dešava, želi doka­zati kako zemaljski život kao takav nema nikavoga smisla. Kada se pak ona shvata na naš način – što smo češće činili – tada upravo ista nauka postaje ishodište da bi se pokazalo koji duboki, velik smisao možemo da odgonetnemo u pojavama sveta. No za to mora u svetu biti deletno duhovno. Moramo se moći vezivati sa duhovnim, jer ljudi još ne razumeju na kojim područjima učenosti treba da dopuste delovanje one moći, koja je tako čudesno osvojila srca i duše, da iz upravo svetovnoga shvatanja može nastati jedno sveto shvatanje pri pogledavanju na tajnu Božića, jer učenjaci to još ne mogu shvatati, jer još ne mogu Hristov impuls vezati sa onim što vide u spoljašnjem svetu, čime im je nemoguće da za zemlju nađu neki smisao, neki stvar­ni smisao.

I tako se mora kazati da se nauka, sa svim njenim velikim naprecima na koje su ljudi da­nas s pravom tako ponosni, sama po sebi ne nalazi u položaju da čoveka vodi do zadovolja­vajućega shvatanja. Dok ide svojim putem, ona može na isti način voditi ka besmislenosti ili ze­maljskome smislu, kao i na jednome sasvim drugom području. Uzmimo ovu spoljašnju nau­ku, koja se tako ponosito razvijala poslednjih vekova, naročito u devetnaestome veku pa do danas, uzmimo je sa svim njenim čudesnim zakonima, uzmimo sve ono što nas danas okru­žuje. Sve je to proizvela ova nauka. Mi više ne palimo poput Getea lampu, mi palimo svetlo i osvetljavamo naše prostore na sasvim drugi način. I uzmimo sve što danas iz te nauke živi u našim dušama: to je nastalo velikim napret­kom nauke, na koju je čovečanstvo s pravom ponosno. No kako se vlada sâma ova nauka? Vla­da se blagosloveno, kada čovek razvija bla­go­slovenost. No ona danas, budući da je tako savršena, proizvodi i nepobedive ubilačke in­stru­mente. Njen napredak služi razara­nju, kao i izgradnji. Isto kao što nauka, kojoj se priklanja Hekel, može da vodi smislu i bes­mislu, tako i nauka, koja postiže toliko velikoga, mo­že služiti i izgradnji i razaranju. I kada bi se sve svodilo samo na ovu nauku, ona bi iz istih izvora, iz kojih izgrađuje, uvek proizvodila nešto strahovitije i strahovitije za dela razaranja. Ona neposredno u sebi nema impuls koji bi unapređivao čovečanstvo. O, kada bi se to samo jednom moglo uvideti, tek bi se onda ova nau­ka mogla procenjivati na pravi način. Tek bi se tada znalo da u razvoju čovečanstva mora postojati i nešto drukčije od onoga što je čovek mogao postići pomoću ove nauke!

Ova nauka – šta je ona? Ona u stvarnosti nije ništa drugo nego drvo koje raste iz Ada­mova groba, i uvek će se primicati vreme kada će ljudi spoznavati da to drvo mora postati deblo koje je krst čovečanstva, i koje može voditi ka blagoslovu tek kada se na njemu bude ukrštalo to što se na pravi način vezuje sa onim što leži s one strane smrti, ali što već ovde živi u čoveku. To je ono ka čemu pogledavamo u svetoj božićnoj noći, kad ovaj sveti Božić u njegovoj tajni osećamo na pravi način; ono, što se može prikazati na detinji način, ali u sebi krije najveće tajne. Nije li onda zaista čudesno, da se narodu na najjednostavniji način kazuje kako tu ulazi ono što vlada kroz ljudski život na zemlji, ono što zapravo ne sme izlaziti iznad detinjstva! To je srodno sa onim, što čoveku pripada kao natčulno. Zar nije čudesno da se ovo, u najeminentnijem smislu natčulno-nevidljivo, moglo u tako jednostavnoj slici približiti ljudskim dušama, jednostavnim ljudskim dušama?

Oni koji su učeni, tek će morati prolaziti putem kojim su prošle ove jednostavne duše. Ta­ko­đe je postojalo vreme kada se nije prikazivalo dete u kolevci ili jaslama, nego je na krstu prikazivano dete koje spava. Dete koje spava na krstu! Jedna čudesno duboka slika, koju sam danas hteo pustiti da nastane pred vašim dušama.

I nije li, u osnovi uzeto, baš jednostavno iskazati ovu misao? To je ona! Potražimo jed­nom, prema izvoru, one impulse koji danas tako strahovito stoje na suprotnoj strani u svetu. Gde prvobitno nastaju ti impulsi? Gde prvobitno stoji sve što danas tako otežava život čove­čanstva, gde prvobitno stoji sve to? U svemu što mi u svetu postajemo tek od trenutka, do koga se možemo vraćati u sećanju. Ako se vratimo iza toga trenutka, ako idemo do toga časa, tu bivamo dozvani kao deca koja mogu ulaziti u nebesko carstvo. Tu ono prvobitno stoji, tu u ljudskim dušama ne leži ništa od današnjih sukoba i svađa. Tako se jednostavno može iska­zati ta misao. No danas moramo duhovno pogledavati na to da u ljudskom dušama postoji nešto tako prvobitno, što ipak izlazi iznad svih ljudskih svađa, sve disharmonije.

Često smo govorili o starim misterijama, koje su htele da u čovečjoj prirodi probude ono što mu omogućava uviđanje u natčulno. Govorili smo i o tome da je Mistrijum sa Golgote, ra­zu­mljiv za sve ljude, na poprište istorije postavio natčulnu tajnu. U osnovi uzeto ono što nas vezuje sa stvarnom misli o Hristu, u nama postoji samo time da u životu ipak možemo imati tre­nutke, i to sada u pravome, ne u slikovitom smislu, gde uprkos svemu, što mi jesmo u spo­lj­nome svetu, možemo oživeti – dok se gledanjem i osećanjem vraćamo na dečje stanovište, dok pogledavamo na čoveka kako se razvija između rođenja i smrti, dok u sebi možemo ose­titi ono što smo primili kao deca.

Poslednjeg četvrtka sam javno predavao o Johanu Gotlibu Fihteu. Još sam mogao kazati neku reč – što se tada nije moglo potpuno razumeti – koja objašnjava mnogo toga što je žive­lo u ovome, na svojstven način pobožnome liku. Smeo sam da kažem zašto je zapravo postao tako poseban, i morao sa kazati da je on, iako star, u sebi sačuvao više detinjstva nego ostali lju­di. U sličnim ljudima ima više detinjstva nego u ostalima. Takvi ljudi manje stare! Zaista, od onoga što je prisutno u detinjstvu, kod takvih ljudi ostaje više nego kod drugih. I uopšte je tajna mnogih velikih ljudi, da oni do najdocnije starosti mogu na izvestan način ostati deca. I ka­da umiru, umiru kao deca, naravno samo relativno rečeno, tu se mora biti zajedno sa živo­tom.

Onome što u nama živi kao detinjstvo, govori misterija Božića, govori pogled na božansko dete koje prima Hrista. Ka tome pogledavamo kao prema nečemu iznad čega već lebdi Hristos, koji je za spas zemlje prošao kroz Misterijum sa Golgote.

Samo osvestimo sebi da, kada otisak našega višeg čoveka, kad dakle naše fizičko telo pre­da­mo zemlji, to nije samo fizički proces. Tada se događa i nešto duhovno. No to duhovno se na pravi način događa samo time da je u zemljinu auru uliveno Hristovo biće, koje je prošlo kroz Misterijum sa Golgote. Ono što znači čitava zemlja, ne vidimo u njegovoj potpunosti, ako ne vidimo da je od Misterijuma sa Golgote sa zemljom povezano biće Hrista, onoga Hrista kome možemo, kao svemu natčulnome, prilaziti i kada osećamo da smo opremljeni sa­mo u materijalističkome smislu, koga pak ne možemo mimoići kada zemlja za nas treba da ima istinski, pravi smisao. Zato sve leži u tome da budemo kadri da u sebi probudimo ono što nam otvara pogled u duhovni svet.

Učinimo naše božićno slavlje onim što ono posebno treba da bude za nas: slavlje koje ne služi samo prošlosti, koje treba da služi i budućnosti, koje postepeno treba da donese rođenje duhovnoga života za čitavo čovečanstvo. Mi pak hoćemo da se povežemo sa proročkim ose­ćanjem, sa proročkim predosećanjem da se takva porođenost duhovnoga života mora doneti čovečanstvu, da iznad budućnosti čovečanstva mora delovati jedan veliki Božić, rođenje ono­ga što u čovekovim mislima daje smisao zemlje, onaj smisao, koji je zemlja objektivno dobila time da se Hristovo biće kroz Misterijum sa Golgote povezalo sa zemaljskom aurom. U boži­ćnoj noći pomislimo kako se iz dubina tame u razvoj čovečanstva mora uvući svetlost, svetlost duhovnoga života. Morala je da prođe ona stara svetlost duhovnoga života koja je, malo pomalo dogorevajući, postojala od Misterijuma sa Golgote, i koja ponovo mora nastati posle njega, mora biti pomoću svesti porođena u ljudskoj duši: da je ova ljudska duša povezana sa onim, što je Hristos postao za zemlju kroz Misterijum sa Golgote.

Kada se to sve više i više daje ljudima, koji u ovakvome duhovnonaučnom smislu znaju da shvate Božić, tada će božićna noć razvijati jednu snagu u ljudskim srcima i dušama, koja ima svoj smisao u sva vremena, u vremena kada se ljudi moraju predavati osećajima sreće, ali i u vremena kada se moraju predavati onome osećaju bola koji nas mora prožimati danas, kada mislimo na veliku nevolju vremena.

Kako gledanje ka duhovnome daje smisao zemlji, iskazano je lepim rečima, koje danas još želim da vam prinesem:[3]

 Što mi je oku dalo ovu snagu,

 Da mu rastače sve grdobe,

 Da mu u noći biva jasno sunce,

 Nered postaje red i truljenje život?

 Što me kroz zamršeno tkanje vremena, prostora,

 Sigurno vodi večnome plamu

 Lepog, istinitog, dobrog i zanosnog,

 I u šta uništavajuće uronjava sva moja težnja?

 To je, iz oka Uranije, duboki,

 Po sebi jasan, plav, miran, čist

 Plamen svetla, to sam ja, mirno ugledan;

 Otada moje oko počiva u dubini

 I u mome bivstvu je – ono večno jedno,

 Koje mi živi u životu, vidi u mome viđenju.

 I u drugoj maloj pesmi:[4]

 Ništa osim Boga, i ništa je Bog, jer znaš život,

 I ja ga znam sa tobom,

 Kako pritom dostižem znanje,

 Kad to ne bi bilo znanje o životu Boga!

 „O, hoću li se rado predat tome,

 Gde jedino nalazim sebe? Uliva li se ono igde

 U znanje, pretvara se i privid,

 Sa njim pomešan, njegovim ovojem opkoljen“.

 Čak se jasno pred tobom uzdiže taj ovoj,

 On je tvoje „ja“; umire to što je poništivo,

 I odsad samo Bog živi u tvojoj težnji.

 Prozri šta proživljava ova težnja,

 Tako ti ovoj biva vidljiiv kao ovoj,

 I bez koprene gledaš božanski život.

Svakako, ljudi više ne znaju šta im je činiti sa onima koji im tako ukazuju na posmatranje duhovnoga koje zemlji daje smisao. Ne samo da to ne znaju materijalisti, nego ni ostali koji veruju da nisu materijalisti, jer uvek govore: „Bog, Bog, Bog“ ili „Gospod, Gospod, Gos­pod“, ali često ne znaju da učine pravu stvar sa ovim vođstvom ka duhovnome. Jer, šta bi se moglo učiniti sa čovekom koji kaže: „Nema ničega osim Boga, i ‘ništa’ je Bog! Sve je Bog! Svuda, svuda je Bog!“. – Boga je u svemu tražio onaj koji je rekao:

Prozri šta proživljava ova težnja,

Tako ti ovoj biva vidljiv kao ovoj,

I bez koprene gledaš božanski život!

Ovome koji svuda vidi božanski život, moglo se naglasiti da ne dopšta svet, da ga poriče, mogli su ga nazvati onim koji poriče svet! Njegovi savremenici su ga nazvali onim koji po­riče Boga, i zato ga prognali sa visoke škole. Jer reči, koje sam vam pročitao, dolaze od Johana Gotliba Fihtea. Upravo je on primer da, kad u ljudskim dušama kroz zemaljsko posto­janje dalje živi ono što se može prikazati u vezi sa Misterijumom Golgote, što se pak u vezi sa njim može pokazati u božićnoj tajni kao impuls odjekivanja duše, time je otvoren put na kome možemo videti onu svest u kojoj se naše vlastito „ja“ sliva sa zemaljskim „ja“, jer ovo zemaljsko „ja“ jeste Hristos, kroz koga u čoveku razvijamo nešto što mora bivati sve veće i veće, kad zemlja bude morala pristupiti razvoju za koji je otpočetka bila određena.

Naročito iz duha našega duhovnog saznanja, hoćemo da u ovome, danas opet pokazanom smislu, pustimo da božićne misli u nama postanu impuls, da pokušamo, pogledavanjem na ove božićne misli, da u onome što se oko nas dešava ne posmatramo besmislenost zemaljs­koga razvitka, da u patnji i bolu, svađi i mržnji takođe posmatramo nešto što najzad pomaže unapređenju čovečanstva, što ga takođe jednim delom unapređuje.

Važnije od traženja uzroka, koji usto mogu biti lako prikriveni u partijskim svađama, važ­nije od toga da se prema uzrocima ispituje ono što se danas dešava, jeste upravljanje pogleda prema onim mogućim dejstvima koja sebi moramo predstaviti kao lekovita, kao spasonosna za čovečanstvo.

Pravu stvar će pogoditi one nacije, oni narodi koji će biti u položaju da iz onoga što uspe da iznikne iz krvlju natopljenoga tla, stvore nešto spasonosno za budućnost čovečanstva. No spasonosnost za čovečanstvo će nastati samo kad ljudi nađu put ka duhovnim svetovima; kad oni ne zaborave da mora postojati ne samo jedan prolazni, nego uvek trajan Božić, uvek traj­no rađanje božansko-duhovnoga u fizičkome zemaljskom čoveku.

Danas hoćemo da u naše duše posebno unesemo ovu svetost misli, hoćemo da je održimo preko vremena koje se grupiše oko Božića, i ona nam u svome spoljnom toku takođe može postati simbol za svetli razvitak. Tama, zemaljska tama u najvećoj meri, kakva može biti ovde na zemlji, postojaće u ovim danima, ovim godinama. No kada zemlja živi u ovoj naj­dub­ljoj spoljnoj tami – znamo da njena duša doživljava svetlost, da ona počinje da se budi u največoj meri.

Na božićno vreme se nadovezuje vreme duhovne budnosti, i sa njim je trebalo povezati uspomenu na duhovno buđenje zemaljskoga razvoja kroz Isusa Hrista. Otuda i postavljanje božićne noći i božićne svetkovine upravo u ovo vreme.

U ovome kosmičkom i ujedno zemaljsko-moralnom smislu hoćemo da božićnu misao povežemo sa našim dušama, te da onda osnaženi, ojačani njome, kao što to možemo, pogle­damo na sve, želeći ono pravo za dalji tok dokađaja, ali želeći nastavak i onoga pravog, što se razvija u delima sadašnjice. I dok sada počinjemo da u našim dušama oživljavamo ono što, upravo iz ovoga božićnog slavlja, možemo u sebe primiti kao osnaženje, pogledajmo još jed­nom prema duhovima što pomažu onima, koji su napolje stupili na teške položaje za velike događaje vremena:

Duhovi vaših duša, delatni čuvari,

Vaši uzleti neka donesu

Naših duša zamoljenu ljubav

Vašoj zaštiti poverenim zemaljskim ljudima,

Da sjedinjena s vašom moći

Naša molba pomažući zrači dušama

Koje ona s ljubavlju traži!

I za one, koji koji su u ovo vreme teških čovekovih zadataka već prošli kroz dveri smrti usled velikih zahteva naše sadašnjice, neka se još jednom kažu reči u sledećoj formi:

Duhovi vaših duša, delatni čuvari,

Vaši uzleti neka donesu

Naših duša zamoljenu ljubav

Vašoj zaštiti poverenim ljudima sfera,

Da sjedinjena s vašom moći

Naša molba pomažući zrači dušama

Koje ona s ljubavlju traži!

I Duh, koji je prošao kroz Misterijum sa Golgote, Duh koji se na spas i napredak zemlje oglasio u onome što će ljudi sve više i više razumevati i u misteriji Božića, neka je on sa vama i vašim teškim dužnostima!

 *


[1] Današnja Bratislava.

[2] Heliand, ime epa (oko 825.) je stara saksonska reč za nemačku Heiland – Spasitelj. Pesma ima 5.983 stiha i pisana je u aliteraciji.

[3] Johann Gottlieb Fichte, 1762-1814. namački idealistički filosof.

[4] Maria Steiner von Sivers.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

PETO PREDAVANJE FORMIRANJE SUDBINE I ŽIVOT NAKON SMRTI - SEDMO PREDAVANJE