Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

478

PUTA

OD 14.01.2018.

PETO PREDAVANJE

Često sam upozoravao na razloge da se upravo u naše vreme mora iz vrela svih ljudskih saznanja izvlačiti ono što se tako, kako ga mi pratimo, odnosi na duhovni svet. Ne samo iz činjenice da se pojavljuju istraživači duha koji treba da govore o duhovnome svetu, nego iz toka čitavoga našeg kulturnog života – na šta sam upozoravao sa raznih stanovišta – treba uvi­đati kako postoji određena čežnja da ljudskim dušama prilazi ova skrivena strana čove­ko­va života, da nešto znaju o ovoj skrivenoj strani života. Takođe sam navodio pojave iz nauč­noga i ostaloga života koje pokazuju da u sadašnjici živi ova čežnja.

PETO PREDAVANJE

Berlin, 14. decembar 1915.

Poslednja razmatranja smo sa određenoga stanovišta usmerili na život koji protiče iza onoga koji za čoveka u svakodnevici ili u uobičajenoj nauci protiče u njegovoj fizičkoj svesti, posredovanoj oruđem zemaljske svesti. U osnovi smo sva naša razmatranja primenili na život, koji protiče ispod praga obične svesti. Ipak pokušajmo da se, kao što to mora biti u duhovnoj nauci, ovome životu približimo sa najrazličitijih strana.

 Dok je kroz to posmatranje data neka izvesnost u odnosu na spoljnu fizičko-čulnu stvar­nost – čovek kaže: ja znam da to jeste nešto, kada ga vidim – izvesnost o duhovnim sveto­vima takođe biva stvorena za one koji ne uspevaju da se u njih uzdignu posebnim vežba­nji­ma, i to time da se ona dobijaju osvetljenjem sa raznih strana. Pomoću osvetljavanja sa raznih strana, koja bivaju usklađena, može da se postigne određena sigurnost o tome.

Naročito sam upozoravao da čovek ne stoji u svetu samo kroz ono što pregleda običnom svesti, nego da ispod praga obične svesti protiče život čoveka koji nije obuhvaćen običnom svesti, koji je svakako spoznatljiv kada on, kako se to kaže, korača kroz vrata inicijacije, koja pak ostaje nesvesna za uobičajeni čovekov život. Sa čovekovom celinom se u svetu događa mnogo toga – tako sam se izražavao – i to što on zna, dok u fizičkome telu korača kroz život, sa­mo je deo onoga što se zapravo događa sa njim. I sve nastojanje da se dođe u vezu sa du­hovnim svetom, sastoji se iz nekoga uviđanja u život koji protiče ispod praga obične svesti, što znači proširenja te svesti radi prekoračenja praga i uviđanja u upravo ono u čemu se nala­zimo u stvarnosti, što pak ne sagledavamo našom običnom svesti. I tako sam kazivao da po­stoji određeni pomični prag između obične svesti i onoga što – ovaj izraz ima za nas odre­đenu važnost – za čoveka „nesvesno svesno“ protiče.

Poslednji put sam naveo vrlo blizak primer. Čovek rano ujutro preuzima na sebe nešto što hoće da izvrši uveče. On takoreći živi sa mislima da će to uveče izvesti. U podne se događa nešto što ga sprečava da tu stvar uveče izvrši. Za običnu svest tu možda postoji onaj događaj, koji se obično naziva slučajem. Ako se pak dublje uviđa u čovekov život, u ovome tako­zvanom slučaju se otkriva mudrost, upravo mudrost koja leži ispod praga svesti. Ona se za­pravo ne može proviđati običnom svesti, ali se u takvome slučaju vrlo često otkriva da kada u podne ne bi naišla određena smetnja, čovek bi bio doveden u baš rđav položaj time što bi uveče preduzeo dotičnu stvar. Prošli put sam kazao da bi on uveče možda slomio nogu, ili tome slično. I kako postoji ta povezanost, čovek otkriva da u čitavome toku leži mudrost, da je sâma duša tražila tu smetnju, da ju je privela sa namerama koje leže ispod praga svesti. No, to je nešto što još sasvim čvrsto leži u običnoj svesti, ali ukazuje na jedan donji region kome pripada čovek, kome on pripada sa skrivenim delovima svoga bića, koji, pošto je on ostavio fizički plan, koračaju kroz dveri smrti. To pripada onoj vladajućoj svesti o kojoj smo u javnome predavanju govorili kao o posmatraču naših voljnih radnji. Ovaj posmatrač je zaista uvek tu. On nas vodi i usmerava, ali obična svest ništa ne zna o njemu. Dešava se mnogo toga što se umeće između događaja koje pregleda obična svest. I kao što se u jajetu priprema živo biće, tu se poimence u svemu što se umeće između životnih događaja, u onome što se događa ispod praga naše obične svesti, priprema to što ćemo da budemo kad prekoračimo dveri smrti.

Sada moramo pustiti da se nešto od onoga što smo u poslednjim promatranjima doveli pred duše, usaglasi sa mnogo toga što nam još može biti dobro poznato iz ranjih posmatranja. Često sam ukazivao kako je za čoveka, ukoliko se on nalazi ovde u fizičkoj svesti, važno i bitno sećanje, sećanje koje ne sme biti pokidano. Mi se moramo sećati unatrag do određene tačke našega fizičkog doživljavanja, bar se moramo sećati povezanosti našega života. Ako se pokida ova povezanost, ako se ne možemo sećati određenih događaja, tako da nam makar ostaje svest, tada nailazi opasno duševno oboljenje, na koje sam ovde ukazao u poslednjim razmatranjima. To sećanje pripada doživljavanju ovdašnje fizičke svesti. No ono je u odre­đenome smislu i koprena, koja nam pokriva događaje na koje sada mislim i koji stoje iza obične svesti, koji pak stoje iza one koprene koja je protkana proteklim sećanjima. Samo jednom pomislite: ja sam dete; tu prolazim kroz vremena određene svesti, kojih se ne mogu prisetiti. Zatim dolazi trenutak do koga se uvek možemo sećati u kasnijem životu. To je niz kontinuiranih sećanja, tu znamo da do određenoga trenutka uhvatimo naše „ja“, koje upravo u drugoj, trećoj, četvrtoj godini života, kod mnogih ljudi i kasnije, ulazi u uobičajeni život. Kada tako posmatramo sebe, za naš duhovni pogled najpre nailazi ovo sećanje i, ukoliko smo ovde fizički ljudi, mi zaista unutarnje živimo u ovim sećanjima. Uop­šte ne bismo mogli govoriti o našem „ja“, kada ne bismo živeli u ovim sećanjima. To spoznaje onaj koji posmatra samoga sebe. Dok uviđa u sebe, on zapravo uviđa u opseg svojih sećanja. On takoreći gleda tablo svojih sećanja. Iako u našim sećanjima ne izronjava sve što smo doživeli, znamo da bi ova sećanja mogla izronjavati do na onaj karakterističan trenutak, i čak bismo morali pretpostaviti da smo sa našim „ja“ bili svesni pri svim ovim sećanjima i mogli da ih sačuvamo. Kad ne bi bilo tako, razorila bi se povezanost našega „ja“ i nastupila bi jedna duševna bolest. No u pozadini toga što zapažamo u sećanjima, leži upravo ono što vidimo duhovnim okom, što čujemo duhovnim uhom. Tako je zaista tačno ono što sam već navodio u javnome predavanju: snaga koju inače koristimo za sećanje, koju primenjujemo kad uviđamo u duhovne svetove, upravo postaje uviđanje u ove duhovne svetove. To ne uslo­vljava gubljenje pamćenja pri sticanju duhovnoga posmatranja, ali uslovljava ono što sam karakterisao u javnome predavanju, da čovek naime ne živi na isti način po meri sećanja, da ne može uvek pregledati ono što duhovno posmatra, nego da on to mora uvek ponovo i iznova posmatrati, i uvek opet nanovo posmatrati.

Često sam kazivao da, kad neko zaista drži predavanje o duhovnome svetu, ne može ga držati na osnovu sećanja, kao što se priča o ostalome, nego se to uvek mora kao novo crpsti iz duhovnoga sveta, uvek se mora ponovo stvarati ono što živi u mislima. Duh i duša moraju da budu delatni, u takvome slučaju uvek moraju nanovo stvarati. Kad duhovni posmatrač zaista uviđa u duhovni svet, tada mu uobičajena koprena nad sećanjem postaje providna, on proviđa kroz nju. On takoreći gleda pomoću jedne snage, koja mu inače formira sećanje, i tako uviđa u duhovni svet. Kad neko strogo i energično izvodi svoja vežbanja, zapaža da, kada on svoje misli upotrebljava u običnome životu, dok pušta da na njega deluju stvari i događaji sveta, tada ga telo podržava kao fizički instrument, da bi mogao istinski predstaviti stvari. I tada pred­stava, podržana delatnošću fizičkoga tela, u nama ostaje kao sećanje. Kada neko uđe u duhovni svet, uvek mora da bude delatan da bi uvek iznova dozivao predstave. Počinje nepre­stana delatnost, kada se prispeva na tačku koju sam karakterisao u javnome predavanju, gde se može čekati na otkrivanje tajni duhovnoga sveta. No čovek mora da učestvuje! Kao što uvek mora učestvovati dok crta, da bi crtežom nešto izrazio, tako on pri otkrivanju duhov­noga sveta uvek mora sâm proizvoditi imaginacije. Proizvodi ih iz objektivne stvarnosti, ali mora biti prisutan pri stvaranju predstava. Na taj način onda svakako ulazi u nešto što se neprestano odigrava sa čovekom, sa dvostrukim čovekom koga sam takođe nagovestio, koji je skriven u nama i živi unutar naših fizičkih omotača, ispod praga naše obične fizičke svesti. Mi smo vezani za ovoga čoveka. Tu zapažamo da smo ovde na fizičkome planu tako vezani sa svetom, da stojimo na jednome čvrstom tlu, tako vezani da vidimo ostale stvari spoljnoga sveta, da se krećemo među njima, da dolazimo u određeni odnos sa ljudima kojima činimo ovo ili ono, koji nam ovo ili ono naude. U tekućem shvatanju onoga što tako razvijamo, leži ovaj život koji obuhvatamo običnom svesti. No u osnovi njega leži jedan drugi život, zako­nitost koju ne sagledavamo običnom svesti, u koji smo uspostavljeni kada se od usnivanja do buđenja nalazimo u našem „ja“ i astralnome telu. Naša svest je ipak tako prigušena, da običnim čulima ne možemo gledati kako se nalazimo u svetu duha koji se tu odigrava, koji neprestano živi oko nas, ali se kao nešto nečulno-nevidljivo utkiva u čulno-vidljivo. Ovaj svet u potpunosti moramo shvatati kao duhovni, ne smemo ga zamišljati kao neki duplikat, kao nešto naprosto finije od fizičko-čulnoga sveta, nego ga moramo zamisliti kao nešto duhovno.

Često sam upozoravao na razloge da se upravo u naše vreme mora iz vrela svih ljudskih saznanja izvlačiti ono što se tako, kako ga mi pratimo, odnosi na duhovni svet. Ne samo iz činjenice da se pojavljuju istraživači duha koji treba da govore o duhovnome svetu, nego iz toka čitavoga našeg kulturnog života – na šta sam upozoravao sa raznih stanovišta – treba uvi­đati kako postoji određena čežnja da ljudskim dušama prilazi ova skrivena strana čove­ko­va života, da nešto znaju o ovoj skrivenoj strani života. Takođe sam navodio pojave iz nauč­noga i ostaloga života koje pokazuju da u sadašnjici živi ova čežnja.

Danas bih u naša razmatranja uključio jedan sasvim poseban primer, iz koga možemo sagledati da u naše vreme već postoje ljudi koji donekle dotiču ove tajne postojanja, koji nešto slute i znaju o njima, ali koji, iz razloga koje ću naknadno okarakterisati, ne žele da u tajne postojanja ulaze na način kako mi to pokušavamo našom duhovnom naukom. Kada se o ovim stvarima govori tako da u njima ima pomalo neizvesnosti, da se ljudima takođe ostave otvorena vrata: no, vi ne treba da verujete u te stvari, ne treba da mislite kako je to neki stvaran svet – tada se sa ovim stvarima lakše prilazi ljudima. I naše vreme ima mnoge prime­re o tome. Ja sam ih navodio. Danas hoću da navedem još jedan poseban primer, upravo s obzi­rom na ovo poglavlje. Hoću da ovim razmatranjima danas dodam neka zapažanja o van­redno značajnoj noveli nemačke literature najskorije prošlosti, mogao bih kazati o biseru ne­ma­čke novelistike. U ovoj noveli, koja se zove „Dvorski savetnik Ajzenhart“ i koja je zaista jedna od najboljih novela koje imamo u okviru novije nemačke literature, na izuzetno čude­san način biva okarakterisana jedna jedina ličnost, naime sâmi dvorski savetnik Ajzenhart. On živi u Beču, tačno je navedeno kada je rođen: „Dr Franc Riter fon Ajzenhart je bio rođen u Beču, neku godinu pre izbijanja revolucije iz 1848“. Bio je pravnik, kasnije predsednik ze­maljskoga suda; postaje jedan od najznamenitijih pravnika svoje zemlje. Plašili su ga se svi koji su imali ikakva posla sa pravom, i bio omiljen kod svojih pretpos­tav­ljenih, jer je bio sasvim istaknuti kriminolog. Imao je jednu rečitost koja je u bila u stanju da osudi svakoga ko bi mu pao u šake. U unakrsnoj vatri svakoga dovodi do poniženja, i sa izvesnom neza­intere­so­vanosti ljudskim životom zna da muči – u ovome slučaju bi se moglo kazati svoj objekat – tako da se upliće u sve moguće slučajeve koji mu se daju. Pri tome je dvorski sa­vet­nik Ajzenhart sasvim neobičan čovek u spoljnome životu. Nije mnogo nadaren da svoj ljuds­ko-duševni deo pridruži drugim ljudima. Za ljudski život on je neka vrsta usamljenika. Veo­ma mnogo drži do toga da na određeni način bude korektan i besprekoran u spoljnome životu. Ukratko, on sa podređenima prozbori tek nekoliko reči, ali sa svakim pretpostavljenim ne sa­mo da je prijateljski naklonjen, neko i duboko uljudan. Pa, mogao bih vam navesti još mnogo svojstava; on je uzor dvorskoga savetnika. Sada neće­mo da ulazimo u ova ostala svojstva – koja su na primer čudesno opisana u ogledalu noveli­stičke pripovesti jednoga njegovog podređenog – nego ćemo odmah ukazati kako je on jed­nom izabrao da vodi važan proces protiv jednoga neobičnog čoveka, koji se zove Markus Frojnd. Ovaj je već bio kažnjavan za slične prekršaje, neznatnije od onoga za koji je sad osuđen. No za istražnoga sudiju, koji je vršio prethodnu istragu, ovaj put se ispostavilo kako uopšte nema mogućnosti da dođe do osude. No državni savetnik Ajzenhart je to doveo do osude. I u jednome delu spisa, koji je sâm sastavio u cilju koji ću vam odmah navesti, on opisuje put i način kako se Markus Frojnd ponašao tokom i osobito nakon presude. Hoću dakle da vam samo pročitam mesto o tome, kako se on vladao nakon presude:

„Ovaj je čovek, koji inače poseduje smisao za familiju, uopšte tako karakterističan za njegovu rasu, imao sasvim posebnu naklonost prema najmlađoj unuci, te nikad nije bio umo­ran da o tome govori sa svojim cimerom u zatvoru. Iako su postojali momenti najteže sumnje protiv njega, sa sigurnošću mogao računati na svoje oslobađanje, jedva čekajući da opet vidi to dete. Markus Frojnd je uporno poricao i na saslušanju pred istražnim sudijom znao, sa zaista zbunjujućom oštrinom, da objasni svaku od optužujućih okolnosti, koje su bile teško odmerene. Tako je istražni sudija, inače vrlo sposoban, premda za svoju dužnost i čovek vrlo meka srca, bio sasvim ubeđen od strane Markusa Frojnda kada je počela završna rasprava, koju je vodilo lice na koje se odnosi ova informacija“. – To piše sâm Ajzenhart, on o sebi pi­še u trećem licu. – „Premda je Markus Frojnd u završnoj raspravi takođe bio krajnje oštrou­man, i njegov branilac održao lepu i dirljivu reč, po dužnosti pohvaljenu u novinama, ishod ovoga procesa je ipak bio sasvim suprotan od onoga što je očekivao istražni sudija i možda sâm optuženi. Porotnici su usaglašeno govorili, i gospodin Markus Frojnd je, budući da je pos­to­jalo više optužbi i drugih otežavajućih okolnosti, rečima najteže optužbe bio osuđen na dva­deset godina teške robije. Pomenuto lice“ – dakle sâm državni savetnik Ajzenhart – „bez nametljivosti je smeo ovaj ishod označiti kao jedan od najvećih trijumfa njegove dugogo­di­šnje kriminalističke prakse. Jer, zbog blistavih sofizama Markusa Frojnda, porotnici bi se sigurno mogli zauzeti po njegovoj volji, premda tada nije postojalo povoljno raspoložanje na­roda prema ljudima njegove rase, da predsedavajući, još nadmoćnijom rečitošću, ipak sasvim prilagođenoj moći shvatanja porotnika, da on dakle nije ove sofizme rastvorio u jedno ništa. Dejstvo izricanja presude na optužanoga je bilo takvo“ – to dakle uvek pripoveda sami državni savetnik – „da bi bili potrebni čelični nervi, navikli na takve nastupe, da time ne bi bili uzdrmani i možda zavedeni po pitanju istinitosti i pravednosti donete presude. Markus Frojnd je najpre mucao neke nerazumljive, verovatno jevrejske reči. Zatim se uspravio taj čovek, po prilici jedva srednje veličine, ispravio do pune visine tako da je sad izgleda veliki, i podigao teške kapke koji su mu inače pokrivali oči, i otkrivaju belilo kolutajućih očnih jabu­čica, prošarano crvenim žilicama. Iz izobličenih usta je velikom brzinom siktao i penio niz proklinjanja i pretnji, usmeren ka predsedavajućem, koji je, u odvratnome žargonu što se ovde u ponavljanju obrušio na njega, jedva bio u skladu sa pravnim dostojanstvom. Da se pomene samo prva rečenica: ‘Gospodine predsedniče, vi isto dobro kao ja znate da sam nedu­žan ...’, i sledeća: ‘Ovo će vam se osvetiti. Biće vam vraćeno oko za oko, samo čekajte!’. Što je ležalo između toga bilo je nadasve fantastičan sadržaj i, ukoliko je uopšte imalo nekoga smisla, svodilo se na to da je on, Markus Frojnd, uzvišenoga gospodina predsednika do na bu­brege ispitao svojim okom i utvrdio kako je ovaj, iako to još ne sluti, ista sorta kao i on, taj zgaženi, ali ovoga puta nedužni Markus Frojnd. Sudski vojnici su ubrzo izvršili svoju duž­nost, ukrotili pobesneloga, kome je predsednik zbog njegovog nastupa smesta dosudio zaslu­ženu disciplinsku kaznu. Dok su vojnici, sa jednom ili obadve ruke uz udarce odveli zatvo­re­nika koga su čvrsto držali, njegov su bes pretvorili u plakanje i jecanje. Još se u hodniku razaznavalo njegovo prazno cviljenje: ‘Moja sirota, sirota mala, nikad više nećeš vi­deti svoga dedu’. Gospoda porotnici su bili sasvim zapanjeni ovim događajem, i putem svoga načelnika se raspitivali kod predsednika, da li je moguće da se smesta opet preduzme većanje. U oskudici poznavanja zakona, sa nedovoljnim iskustvom, nisu znali da li se takav izliv češće događa kod vrlo okorelih zločinaca koji su krivi, nego kod nevinih osuđenika, koji su ipak mno­go ređi nego što to uobražava senzacionalistička fantazija javnosti. Manje je smelo biti oprostivo se da gore pomenuti istražni sudija meka srca, koji je prisustvovao konačnoj raspravi sa njenim ogavnim epilogom, lako tresući glavom, pri izlasku izuzeo da predsedniku kaže reči: ‘Gospodine državni savetniče, ne zavidim vam na vašem talentu’.“

Sada je dakle Markus Frojnd bio zatvoren, a državni savetnik je isprva nastavio sa životom. No kako je dalje živeo i šta se onda desilo, on sad takođe pripoveda u svome izlaga­nju. Moramo predstaviti da je proteklo prilično dugo vreme, i zatvorenik je bio u tamnici. Sa­da se desilo sledeće:

„Kako ga je i sama osoba o kojoj je reč“ – ovo dalje pripoveda državni savetnik – „videla u trenutku kada je pred nju izbacio onu pretnju i kletvu, gnevom unakaženoga lica, sasvim je tako pred njom, kada se u noći između 18. i 19. marta iznenada nemotivisano probudila oko dva sata, stajao davno zaboravljeni Markus Frojnd“.

Tako se dakle državni savetnik iznenada budi oko dva sata u noći između 18. i 19. marta, imajući utisak da mu je u mislima pred dušom stajao Markus Frojnd.

„I dok je pomenuta osoba nepomično ležala kao u transu, njena je fantazija brzinom munje rekapitulirala ono što je već iscrpno ispričano. Pri tome nije bila jasno svesna, da li je prethodnih godina ikada ili nikada mislila na ove događaje. Oboje joj se činilo tačnim u momentu, kada joj je tu strah kočio snagu misli“.

Dvorski savetnik Ajzenhart se dakle budi usred sna, mora da misli na Markusa Frojnda, da rekapitulira ono što se odigralo, i ne zna da li je ikada mislio na tu stvar.

„Dok je pomenuta osoba tako ležala uz lupanje pulsa, i nije mogla izvesti nameru koja joj je upravo iskrsla, da upali sletlo na noćnome stočiću“ – nije dakle mogao pokrenuti ruku – „učini joj se da nešto tiho lupa na vrata sobe, ili je to čak više bilo bojažljivo čeprkanje, kao da neki psić prosjači da uđe. Pomenuta osoba nevoljni ispusti pitanje: ‘Ko je tu?’. Niti je usledio odgovor, niti su se otvorila vrata, ali je pomenuta osoba ipak imala jasan osećaj da se nešto uvuklo, i parketom je išlo lako pucketanje, poprečno kroz sobu od vrata do kreveta, kao da se primiče ovo nevidljivo ‘nešto’, i napokon zastaje tik uz pomenutu osobu. Ova je imala osećaj tuđega prisustva koji se ne može tačnije opisati, i to ne nečega recimo uopštenog, ne sasvim individualizovanog, nego kao da je to ‘nešto’, što je stajalo pored njenoga kreveta, mo­ralo biti onaj Markus Frojnd, čija ga je iznenadna slika iz sećanja baš sada trgnula iz du­bokoga sna. Štaviše je imala osećaj da se to nevidljivo ‘nešto’ nadnelo nad nje­noga lica. Da li je ta osoba sada ponovo zaspala, a da toga nije bila svesna, i sanjala, a – kao što znate – snovi i ljudi koje sanjamo često se mešaju jedni s drugima, ili su se neke preterane Šopenhauerove ideje o skrivenom identitetu svih individua pokrenule u njoj, kao neko naknadno dejstvo onoga što je uveče čitala poslednjih dana, besmislene misli su joj, u svakom slučaju, prolazile kroz glavu, da su ona i Markus Frojnd u osnovi jedno te isto lice, i kao potvrdu ovoga, protivrečivši svakoj logici, ona je ponavljala, da li tek u sebi ili naglas, navedene kletve i pretnje onoga Markusa Fronjda, onoliko koliko ih se sećala, sa osećanjem užasa da su se one sada počele ispunjavati. Ako je pak pomenuta osoba, što nije nemoguće, spavala i trebalo da sanja, ona se opet budila pod ovim užasnim utiskom i palila svetlost. Džepni sat na noćnome stočiću pokazivao je deset minuta nakon dva sata. Soba je bila kao inače, premda su nameštaj, zidovi i slike izgledali tuđe pomenutoj osobi, i bilo joj je potrebno neko vreme i ispijanje vode da bi shvatila gde je, u sebi donekle pribrala“.

On dakle pripoveda da je najpre u mislima imao pred sobom Markusa Frojnda. Tada je recimo imao ovu viziju. Sad dalje pripoveda da mu se vraća jedan utisak, koji mu najpre daje povoda da on, dvorski savetnik Ajzenhart, pomalo drhteći ode u zamaljski sud i prihvati se toga da još jednom pročita akte koji je trebalo da se odnose na Markusa Frojnda, ali zapravo nikad ne dolazi do toga. No desilo se nešto drugo. Državni savetnik Ajzenhart je zapravo uvek bio sasvim slobodoumno nastrojen čovek. On samo pripoveda šta mu se desilo. Odmah ćemo videti zašto to pripoveda. Pa, on nalazi da je štaviše smešno i nedostojno, da je nešto davao do toga:

„Uzalud je pomenuta osoba sebi prebaciva smešno i nedostojno ponašanje. Ranije je imala gvozdenu snagu volje i ostala je kao oslabljena u tome pogledu. Jedva da je više uspevala da makar donekle, pred svojim kolegama i podređenima, prikriva unutrašnje patnje. Jednoga prepodneva je pomenuta osoba poverovala da je, iz grupe sudskih funkcionera, koji su u živome razgovoru bili okupljeni u hodniku, u prolasku zapazila ime Markusa Frojnda“.

On je dakle jednoga dana otišao u zemaljski sud – zapravo se nikad ne usuđujući da se opet lati onih akata – i čuo da pojedini ljudi pričaju u hodniku, te u prolasku čuo ime Markusa Frojnda.

„Tu su mu ovaj čovek i njegovo ime postupno postali opsesija koja mu nigde i nikad nije davala mira, tako da nije isključivao sabmoobmanu“ – on dakle štaviše veruje da u toj samo­ob­mani čuje ime Markusa Frojnda – „te zastaje i pita: ‘O čemu govore ova gospoda?’. ‘O Markusu Frojndu, o vašem Markusu Frojndu, gospodine državni savetniče, zar ga se više ne sećate? ‘, odgovori jedan od gospode, koji je slučajno bio onaj istražni sudija meka srca, koji je onda dao svoju preteranu izjavu. ‘O Markusu Frojndu? Šta je sa njim?’. Pomenuta osoba jedva da je disala. ‘Pa, on je umro. Sada je, hvala Bogu, ubogi đavo oslobođen’, odgovorio je ovaj sa mekim srcem. ‘Umro je? Kada?’. ‘Otprilike pre ti ili četiri nedelje’, odgovori upitani. ‘To mora znati sudski savetnik N’. ‘U noći između 18. i 19. marta ove godine, oko dva časa’, odgovorio je sudski savetnik“.

Nama je dakle ispričano da je dvorski savetnik Ajzenhart osudio Markusa Frojnda. Ovaj je dugo bio utamničen. Ajzenhart se probudio u noći između 18. i 19. marta, najpre ga je imao pred sobom u mislima, zatim ima viziju njegovoga ulaska, opako se plaši, hoće da pogleda akte, ali pušta da prolaze nedelje iza toga. Napokon prisluškuje razgovor i shvata da je Markus Frojnd umro istoga minuta kada mu se, najpre ušunjavajući poput pudlice, pojavio umrli Markus Frojnd. No, da bi se razumela celina, mora se već rečenome dodati završetak novele. Jer, završetak novele pokazuje da je Ajzenhart bio gonjen odnosima, i to odnosima za koje se nikada ne bi pretpostavilo da je on njima mogao biti gonjen – da je upravo kao predsednik sasvim posebno važnoga špijunskoga procesa bio gonjen ka tome da se poveže sa nekim ličnostima, pri čemu je, vođen mračnim instinktom, počinio isto delo kao ono zbog kojega je bio osuđen Markus Frojnd. Kada je zbog svojih strasti docnije bio uvučen u zlo­de­lo, kada je to zlodelo bilo iza njega, on je dakle imao prilike da se na poseban seća onoga što je Markus Frojnd kazivao u nakon svoje presude. „Ovo će vam se osvetiti, oko za oko, samo čekajte. Biće vam vraćeno oko za oko!“.

Dvorski savetnik je dakle ispod praga svesti doživeo nešto što je na tačno pomenuti način povezano sa njegovim poslovanjima iz prethodnoga vremena, što je pak takođe na neobično tajanstven način povezano sa ispunjavanjem onoga što mu je zapretio pokojnik. No, to je po­ve­zano na jedan još dublji način. Onaj koji je napisao novelu, pisao je u prvom licu, i to tako, kao da mu je ispričano mnogo toga o dvorskome savetniku Ajzenhartu, kao da je imao raz­go­vor sa nekim podređenim – što je već ranije bilo navedeno u ovoj noveli. Ovaj podređeni je upadljivo oštrouman, filosofski sazdan čovek, koji kaže da je ovaj dvorski savetnik nadaren da ide do temelja stvari, jer u sebi ima mnogo sposobnosti za sve te stvari; da on prodire do najdubljega, jer za to ima posebnu nadarenost. To je ispričano u noveli. Sada je intersantno da dvorskome savetniku, oko dva sata u noći između 18. i 19. marta, izranja mi­s­ao: ‘Ti si nešto poput jedinstva sa Markusom Frojndom’. Pred dušu mu dolazi ovo jedinstvo, ovo spajanje svesti, i on prozire jednu vezu koja leži ispod praga običnoga življe­nja. Ona mu se otkriva. Naravno, ne otkriva mu se kao svakome drugom, ali mu se otkriva.

Sada je interesantno da je pisac novele sakupio svu građu, da bi radnju učinio razum­lji­vom. Takođe moramo pred naše duše postaviti ono što pisac navodi kao prethodeće ovoj vi­ziji u noći, koju je imao dvorski savetnik. Ovaj je zaista bio robustan čovek. Kako rekoh, mogu se navesti mnoga svojstva koja ga prikazuju kao čoveka koji doduše nije duševno uspostavljen u život, ali kao čoveka koji uz izvesnu brutalnost ide svojim putem, i kome je utemeljeno određeno unutarnje zdravlje. Sada je, kao kroz neki unutrašnji simptom, taj čovek koji nikad nije bio zbunjen, koji je uvek bio samouveren, sada bio zbunjen u sebi. Naime, otkrio je da mu je jedan zub postao klimav, da ga je jednostavno mogao prstom izvaditi. Tu mu je kroz glavu prošla misao da sada život ide nizbrdo, da sad nešto počinje da popušta. I kroz glavu mu je prošla misao: „Tako gubiš deo po deo svoga orga­nizma“. No to nije bilo ono što je rđavo, nego je bilo rđavo što je on od toga trenutka – samo što to nije tako zapažao – razmišljao o vlastitoj razgradnji, kako to sad opet piše u svome pismu, gde sebe opisuje kao treću osobu – bilo je rđavo što je išao unazad u sećanju. I pošto mu je pamćenje bilo pomoć u poslovima njegovoga poziva, koje je morao izvršavati i izvršavao ih na takav način, dobio je određeni strah od života. I zaista je primetio da se više nije mogao sećati izvesnih stvari, kojih se ranije lako sećao, dok je ranije sve to imao na okupu.

Pomislite kako je interesantno, da novelist ovu mogućnost posedovanja sasvim parcijalne, vidovitosti spaja sa opadanjem pamćenja! Zatim pamćenje opet postaje bolje, i on dolazi do toga da ovo napiše. Seća se: „Ti si bio takav“. Kao slobodan duh nije mogao misliti drukčije, nego da su to bile sasvim bolesne pojave. Pa, on tu misli o sebi: „Ja sam zapravo u opasnosti da budem poremećen“. To naravno leži u prirodi slobodnoga duha. Stidi se da nekoga pita za sa­vet. Radi toga hoće da svoj položaj iskoristi tako da piše o trećoj osobi i da to onda kao dokument, u kome se ne zna ko je on, priloži nekome lekaru za umobolne, koji mu daje sud o toj izmišljenoj osobi. Na taj način hoće da izdejstvuje mišljenje lekara za umobolne. I time se ispostavlja da ovaj dokument koristi novelist, da bi nešto saopštio o duševnome životu ovoga čoveka.

Vidite, ovde imamo jedan lep umetnički produkt, koji u osnovi zaista ukazuje na element o kome se mora govoriti u duhovnoj nauci, upravo na onaj element, na koji se dolazi u priči o povezanosti između pamćenja, između sposobnosti sećanja i uviđanja u duhovne svetove. Ovaj novelist to vrlo lepo radi, dok pušta da se pamćenje ublažava u trenutku kada se za dotičnoga pojavljuju, mogao bih kazati, neki okrajci ove tajanstvene povezanosti. I čitavo pripovedanje je vrlo, vrlo čudesno, pošto je deo po deo sastavljeno tako da se vidi kako autor sebi kaže da iza života postoje takve povezanosti. On to pak zaodeva u novelističku formu. Novela je pisana vrlo suptilno, kako je može napisati samo neki filosofski duh. Nju je napisao dugogodišnji direktor Hamburške pozorišne kuće, koji je zatim postao direktor Bečkoga gra­d­skog teatra, Alfred Frajher fon Berger. Ova novela de samo da faktički pripada daleko najboljem što je Berger napisao, već doista pripada biserima nemačke novelističke literature. Razumljivo, to ne kažem iz razloga što ova novela sadrži temu koja nam je bliska, nego iz raz­loga što samo tako profinjen čovek može imati tako fino posmatranje jedne prividno abnormalne stvari. Što kažem o vrednosti ove novele, to mislim sa čisto umetničkoga sta­novišta. Ona je zaista pisana tako da svako ko je čita ima svest: ovaj čovek piše novelu, ali bi zapravo radije pisao biografiju dvorskoga savetnika Ajznharta, jer zaista piše tako da se nikad ne dobija drukčiji osećaj, kada se čita ovaj čudesno realističan opis, nego da je dobri Berger upoznao jednoga čoveka sa takvim tokom svoga života. Sada se mora kazati kako je čoveku poput Alfreda Frajhera fon Bergera blisko ulaženje u duhovni svet, kako mu je blisko upo­znavanje ove povezanosti putem duhovne nauke! I za ovoga Begera bi moralo da bude beskrajno značajno da tako upozna duhovnu nauku, da bi na primer mogao kazati kako će ovaj dvorski savetnik, pošto je osudio Markusa Frojnda kao nedužnog u ovome slučaju, kako on sada treba da živi u vreme koje neposredno sledi prolasku kroz dveri smrti, u onome što smo uvek nazivali kamalokom. Kazao sam da čovek tu mora živeti u dejstvima svojih dela, u onome što ta dela imaju kao značaj za drugoga, prema kome su bila učinjena. Državni savetnik je sigurno imao vanredno zadovoljstvo onim što je u sudskoj raspravi uradio svojom velikom dijalektikom. Imao je veliko zadovoljstvo, izraženo rečenicom koju je kazao: „U svoju veliku zaslugu mogu ura­ču­nati da sam bio uzdignut iznad sofizama optuženoga, i ujedno imao govor koji je porotnike doveo do presude, iako su oni odmah nakon toga hteli da ponovo preduzmu jednu sudsku raspravu, kada su videli učinak odluke o osuđivanju optuženoga. To je jedno, što je video dvorski savetnik. Viđena sa strane Markusa Frojnda stvar je takva, da moramo kazati kako vidi­mo učinak presudne odluke na njemu. U onome, što je bilo dejstvo na dušu Markusa Frojnda, u tome dvorski savetnik mora živeti u kamaloki. I jedan odraz, jedna slika o tome otkriva se upravo u trenutku kada Markus Frojnd korača kroz dveri smrti. Ova slika mu se otkriva tako da on kaže kako je identičan, kako je on jedno sa Markusom Frojndom. Vidi sebe u ovome Markusu Frojndu, oseća se unutar njega. Vidimo da dvorski savetnik ima neki predosećaj kamaloke. Ima ga tako jako, da sad ne doživljava samo ono što je proteklo, nego se u njemu opet zapodeva ono što je povezano sa čitavom stvari, i to ispod praga svesti. Tu svaki pojedini potez ima svoga značaja. Kazao sam vam da je on nakratko bio izgubio svoje pamćenje, da mu se u tome rascepu otkriva duhovni svet. Onda pak dolazi vreme kada je nanovo bio opremljen velikom prirodnom snagom pamćenja, koje mu je opet uspostavljeno dok vodi pomenuti špijunski proces. No upravo je u toku ovoga špijunskog procesa bio go­njen istome zlodelu zbog koga je, svojom dijalektikom, osudio Markusa Frojnda. Snaga koja je ranije proizilazila iz pamćenja, preobrazila se u snagu instinkta, i on je sada bio progonjen. Ne vidi vezu koja se opet, ispod praga svesti, odigrava između toga što on sada čini, i onoga što je pripisivao Markusu Frojndu. Ovo vodi ka tome da dvorski savetnik Ajzenhart, kad vidi šta mu se desilo, upravo u večeri koja prethodi završnoj raspravi procesa, u kojoj je trebalo da slavi svoj najveći trijumf, odlazi u svoju kancelariju.

„Došavši u svoju kancelariju, čiji je ključ nosio sa sobom, Ajzenhart je zapalio dve sveće na pisaćem stolu, najpre oprao ruke, lice i kosu, zamenio svoje civilno odelo uniformom i dugo hodao gore-dole. Zatim je otvorio najvišu fijoku pisaćega stola i iz nje uzeo novi revolver sa paketićem metaka, koji je verovatno kupio u vreme svoga najgoreg nervnog rastrojstva. Pažljivo puni sve komorice, zatim iz ormara vadi list službenoga papira i piše:

U ime njegovog veličanstva cara!

Počinio sam teško zlodelo i osećam se nedostojnim da nadalje vršim moju službu i uopše dalje da živim. Sebe sam osudio na najtežu kaznu, i ona će narednih minuta biti nada mnom izvršena vlastitom rukom.

Ajzenhart

Beč, 10. jun 1901.

Spis i potpis ne odaju ikakav trag čak ni najslabijega drhtanja“.

Narednoga jutra je pronađen mrtav.

U noveli je opisana sasvim čudnovata veza, i moramo kazati kako je pisac bio sasvim sklon da uvidi koja veza postoji između toga što se ovde odigrava u običnoj svesti, i onoga što se događa ispod praga svesti, znači da vidi duhovne događaje u koje je upleten čovek. Zar ne, od spoljnoga se vidi samo ono što se dešava u fizičkome svetu, da je dvorski savetnik osudio Markusa Frojnda i tako dalje. Da to nije odgovaralo upravo vremenu kada je dvorski sa­vetnik mogao biti tako loman i gubio pamćenje, on ne bi video ove okrajke duhovnoga sveta. Tada bi sve ostalo podsvesno. Upravo je ova novela takoreći poslata sa takvoga stano­višta u svetu, da ima nečega iza života, i to se u posebnim slučajevima vrlo jasno probija. No kada ljudi hoće da o tome konkretno govore, biva im neugodno. Neprihvatljivo im je da prila­ze takvim realnostima. Onda im se to pripoveda kao novela, oni u to ne moraju verovati, mo­gu se time zabavljati. Onda to ide.

Dragi moji prijatelji, ljudi ne znaju šta ih to odvraća od duhovnoga sveta. Put u duhovni svet takoreći ide u dva pravca. Jedan je pravac kojim mi, mogao bih kazati, probijamo koprenu prirode i tražimo ono što leži iza pojava u spoljnoj prirodi. Drugi pravac je kada probijamo koprenu vlastitoga duševnog života i tražimo šta leži iza njega. Obični filosofi sigurno takođe teže da dođu iza osnova postojanja, teže rešavanju zagonetke sveta. No kako oni to čine? Pa, nekad neposredno posmatraju prirodu kroz eksperimente i onda razmišljaju. No, dok se puzi kroz ove pojmove, koji su stečeni znanjem iz prirode, dok se uvek opet i iznova puzi kroz njih, dok se to čas ovako čas onako ukršta, dolazi se doduše do neke filosofije, ali ni do čega što je u spoljašnjem svetu povezano sa istinskom stvarnosti. Promi­šlje­njem onoga što se nudi, nikad se ne dolazi iza koprene postojanja. U javnome sam preda­vanju prikazao, da su naše večite snage uvek delatne dok nam se uspostavlja oruđe kojim dolazimo do onoga što nam daje čista svest. Kada pak sebi tako formiramo čistu svest, moramo koristiti oruđe. Kad onda stupimo u iskustvo obične svesti, tu je već gotovo sve što u nama čine večite snage. Iza koprene obične svesti ne dolazimo kroz razmišljanje, nego na sasvim drugi način. Kada kroz meditaciju, kako sam to opisao u javnome predavanju, dođemo do toga da sebe ojačamo u mišljenju i da nam onda kroz milost priđe objava duho­v­noga sveta, tada sasvim drukčije posmatramo prirodu. O, sasvim drukčije! Sasvim drukčije gledamo i na čovekov život. Tada stupamo pred prirodu i shvatamo bilo koji proces, stvar ili događaj koji nam prilazi. No ujedno recimo imamo svest: pre no što si pogledao ružu, već se nešto desilo. Gledaš je tek kao predstavu, kao opažanje, ali se to opažanje tek formira. U opa­žanju se krije duhovno; u njemu se krije sećanje, sećanje na promišljanje. U tome leži tajna, do koje se dolazi duhovnim istraživanjem.

Filosof, zar ne, posmatra ružu, a onda filosofira putem razmišljanja. Onaj koji hoće da uđe u tajnu ruže, ne sme da razmišlja; tu se ipak ništa ne događa, osim on gleda ružu i biva svestan: pre no što ona uopšte dođe do čulne svesti, već se odigrao jedan proces. To mu izgle­da kao neko sećanje, koje je prethodilo posmatranju. To, da on utvrđuje nešto poput sećanja, o čemu zna: ti si to učinio, pre no što si imao čulni pogled – u odnosu na promišljanje o spoljnoj prirodi, to mu ostaje nesvesno i onda se uzdiže kao sećanje – to je ono, o čemu se radi. Iza tajni prirode se ne dolazi razmišljanjem, nego promišljanjem, kao što se iza tajni sa­držaja duše ne dolazi drukčije, nego stvarnim prilaženjem promatranju o kome sam govorio. Vidite, to su putevi kojima danas možemo prodirati u duhovni svet.

Kada se podsetite da Ajzenhartu u noveli do posmatranja dolazi upravo okrajak duhov­noga sveta, pošto je opazio razgradnju u sebi, u tome ćete videti svojstveno ilustrovanje onoga što sam predavao: kada vežbanjem mišljenja dođe do takvoga njegovog jačanja, da se može videti duhovni svet, tada se pre svega ulazi i u razgradnju, u ono što je povezano sa smrti. Ovo su mističari svih vremena izražavali tako, da su kazivali: „Prilaziti dverima smrti“, što znači svemu onome, što se u čovekovome životu pokazuje kao razgrađujuće. I kada smo se bavili meditacijom do tačke gde dosežemo događaj inicijacije, dolazimo na to da kažemo: „Ti stojiš na dverima smrti; znaš da se u tebi nešto, što tu vlada od rođenja ili začeća, zatim sabira i postaje pojava smrti, odstranjivanje fizičkoga tela“. Tu se kaže kako je ipak sve što vodi ka smrti, proisteklo iz duhovnoga sveta. Što je proisteko iz duhovnoga sveta, sjedinilo se sa onom što je došlo kroz supstancu nasleđa. Gledamo čoveka koji stoji ovde u fizičkome svetu, i kažemo: što nam prilazi u njegovome licu, što nam govori kroz njegove reči, sve što on čini kao fizički čovek, jeste izraz onoga što se, kroz njegovu poslednju smrt i njegovo poslednje rođenje, pripremalo u duhovnome svetu. U tome živi njegovo duševno. Mi pak iz či­tavoga smisla razlaganja možemo razabrati da ono što od čovekove duše živi između smrti i novoga rođenja, dovlači snage iz duhovnoga sveta, da bi u ovoj inkarnaciji između rođenja i smrti na čoveku formiralo nešto što upravo jeste čovek. I kada se podsetite kako sam to prika­zivao u javnome predavanju, zaista biva ovako: dok se meditacijom u mišljenju ojačava vo­lja, može se doživeti kako se razvija klica koja sad opet ide kroz dveri smrti i u duhovnome svetu se priprema za narednu inkarnaciju, tako da čovek predstavlja ovaj večiti proces formi­ranja: iz duhovnoga izlazi duševno-duhovno, formira se čovek. U njemu nastaje, započinje jedna tačka, da bi ono što sad ovde u životu nastaje kao klica, a koje opet ide kroz dveri smrti, da bi to takoreći nastavilo svoj razvitak. Kad ovde pred sobom imamo čoveka, on nam se zbi­lja prikazuje kako stoji pred nama, kako je kao čovek stvoren iz duhovnoga sveta. Sa onim, što mogu dati roditelji, sjedinjava se ono što dolazi iz duhovnoga sveta. Dogod je on bio u duhovnome svetu, bio je usred duhovnih sila, kao što se ovde u fizičkome svetu nalazi usred snaga prirode. Bio je usred duhovnih sila, uz čije se zajedništvo pripremao za ovu inkar­naciju. Kad pred sobom gledamo čoveka u jednoj inkarnaciji, zaista je to onako kako sam prikazao u drugoj misterijskoj drami „Ispit duše“: svi svetovi bogova dejstvuju, da bi prika­zali čoveka; između smrti i novoga rođenja dejstvuju duhovne snage, da bi čoveka uspos­tavile u postojanje. Ovaj ovde čovek je svrha određenih duhovnih snaga, koje dejstvuju između smrti i novoga rođenja.

Vidite, to je određeni naučni pravac, ali duhovnonaučni pravac, koji je uvek svestan i do­vedan do izražaja. Uvek je na primer iznova i nanovo jedan značajan čovek dovodio do izraza ovo što sam sada prikazao, dok je govorio: „Telesnost je kraj Božjeg puta“. Hteo je da kaže: dok se nalazimo u duhovnome svetu, mi smo protkani božanskim svetom između smrti i no­voga rođenja, mi se pripremamo za našu telesnost. To je kraj Božjeg puta. Ovaj čovek samo tu nije mogao dodati drugi stav: u telesnosti se priprema jedan novi početak, koji onda opet pro­lazi kroz smrt i vodi do nove inkarnacije. Ovaj iskaz: „Telesnost je kraj Božjeg puta“ do­ne­­kle stvara čak lajtmotiv svih dela, koja je taj vrlo znameniti čovek napisao pre gotovo sto­tinu godina, dok je uvek iznova upozoravao da ljudsko znanje, da ljudsko saznanje uvek mora kre­nuti putem spoznavanja duhovnih veza. To je Kristof Etinger. I Etinger je hteo da na svoj na­čin prikaže teosofiju. Rihard Rote je napisao lepe reči na završetku predgovora jedne knji­ge o Etingeru. Hteo je da izrazi kako su u stara vremena ljudi tražili spiritualne puteve, ali na nji­hov način, te da će doći vreme koje više nije daleko, kada će se punom naučnom svesti za­h­vatati ono što je zapravo uvek traženo. Rote kaže: „Kod starih teosofa se često teško spo­zna­je šta zapravo hoće teosofija. I što je glavna stvar, kada je ona tek samo jednom postala is­tin­ska nauka i takođe postigla određene rezultate, ovi će malo pomalo već prelaziti u opšte ube­đenje ...To ipak počiva u krilu budućnosti, koju nećemo da prerano zahvatamo“. Tako Rih­ard Rote, hajdelberški profesor, piše o teosofu Kristofu Etingeru u novembru 1847. godine.

Ono što se traži duhovnom naukom, uvek se davalo, samo na drugi način. Danas je čovek obavezan da to traži na način kako se to mora tražiti upravo u naše vreme. I često sam na­vo­dio da je mišljenje prirodne nauke danas došlo do tačke, gde se iz prirodnonaučnoga ubeđenja mora tražiti upravo naučna forma za ono što je u kao nauka živelo u teosofiji svih vremena. I kada sad Rote, kao Etingerov priređivač, kaže da to što on misli, treba ovako izgovotiti: „To ipak počiva u krilu budućnosti“ – što je za 1847. bila budućnost, danas bezuslovno zahvata u sadašnjost, te sada stojimo pred vremenom gde to možemo pokazati – ja sam danas samo izneo jedan primer sa novelom „Državni savetnik Ajzenhart“ od Alfreda fon Bergera – da su ljudske duše zaista sazrele da prilaze duhovnim istinama, te da samo nemaju hrabrosti da zahvate ove duhovne istine.

Kazao sam da put u duhovne svetove ide na dve strane, dok se on traži iza koprene pri­rode. Zašto se ljudi tako teško upuštaju da naučno razmišljaju i o onome našta su navikli, i zašto naučno mišljenje moraju, na opisani način, uzdizati samo do jedne unutarnje moguć­nosti? Zašto? Kažu da čovek ima granice saznanja: ignorabimus![1] I zašto oni ne žele u duhovni svet? Pa, to već leži iza praga svesti.

U okviru svesti čovek navodi takozvane logičke razloge da ne ulazi u duhovni svet, lo­gičke razloge koji su dovoljno poznati. Ispod ovih logičkih razloga tek leži pravi unutarnji razlog: strah od duhovnoga sveta. On se ne uzdiže do svesti, ali strah od duhovnoga sveta zau­stavlja ljude, taj nesvesni, podsvesni strah. Čovek bi spoznao mnogo toga kada bi se samo upoznao sa postojanjem nesvesnoga straha, i sa time da je sve u šta on sebe uverava, samo maska za istinski strah. To je prva stvar. Druga je da, čim čovek uđe u duhovni svet, on će, ona­ko kako sâm shvata misli, biti obuzet bićima viših hijerarhija. On takoreći postaje jedna misao u duhovnome svetu. Tome se iznutra opire njegovo duševno. Ono se plaši da bude obu­­zeto duhovnim svetom. Opet jedna vrsta straha, nemoćnoga straha da se ne dopusti obu­zetost duhovnim svetom, onako kako je čovek obuzet fizičkim snagama, kada rođenjem ulazi u fizički svet. Strah prema spolja i bojazan od izvesne nemoći u zahvaćenosti duhovnim sve­tom – to je ono što ljude odvraća od duhovnoga sveta. To je ono zbog čega, kao i ovaj Berger u svojoj noveli, tako hoće da se ponekad brčkaju u valovima duhovnoga sveta, ali hoće da to bude neobavezno, takoreći, i nemaju hrabrosti da stvarno pristupe zahvatanju duhovnih sve­to­va, što se uistinu može dešavati kroz unutarnje eksperimente koje sam vam često opisivao, kao što se zahvatanje tajni prirode može dešavati kroz spoljne eksperimente.

Kada se uz rečeno podsetite onoga što sam u jednome javnom predavanju navodio o povezanosti genijalnih snaga, koje se javljuju u životu, i rano umrlih koji su dozvani time da im je oduzeto ljudsko telo – kazao sam metkom ili na drugi način, na primer na bojnome polju – kada se podsetite na ono što sam izlagao, da kada u čoveku nastupe genijalne snage, snage izuma, ova dejstva su procesi koji se dešavaju kada se čoveku oduzme njegovo fizičko telo, tu onda imamo i nešto što ostaje ispod praga svesti. U hrabrosti, u čitavome putu i načinu kako se čovek žrtvuje za krupne pojave vremena, ipak leži jedan instinktivni osećaj za nešto što leži ispod praga svesti, i tako čoveku ne može na svoj puni način dolaziti do svesti. U naše vreme ipak postoji impuls razvoja čovečanstva, da se ono što leži ispod praga svesti, do određenoga stepena uznese u ovu svest, tako da čovek može znati o tome. I uvek mislim u ovome smislu, kad ukazujem da upravo u veliki događajima našega vremena, u svemu što se odigrava iznad praga svesti leže značajni podsvesni procesi, koji nikad ne bivaju iscrpeni onim što spoljni istraživač istorije može shvatiti o ovim sadašnjim događajima, što ovi doga­đaji unose u veliku povezanost razvoja čovečanstva. Podsvesni život više nego ikad učes­tvuje u onome što se dešava u našoj sadašnjici. I zato upravo istraživač duha sme ukazati kako jedno buduće vreme, da bi u pravoj svetlosti povezanosti svetova pokazalo naše značajne savremene istorijske događaje, biva upućeno na duhovne podosnove. Sa ovoga stanovišta nam se takođe uvek iznova i nanovo pred duše postavlja ono što smo uvek kazivali kao zaključak posmatranja:

 Iz hrabrosti boraca,

 Iz krvi nemoćnih,

 Iz patnji napuštenih,

 Iz žrtvenih dela naroda

 Izniknuće plod duha –

 Uprave li duše duha svesne

 Svoj um na carstvo duhova.


[1] Ne znamo i nećemo nikada znati – prim. prev.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

ČETVRTO PREDAVANJE ŠESTO PREDAVANJE