Budući sam ja već  20 godina u Australiji kao hrvatski izbjeglica iz porušene domovine, koji ni nakon više od  dvije decenije nije riješio svoje osnovne  egzistencijalne probleme, to mi jedino preostaje, da upoznam cijenjeno hrvatsko čitateljstvo sa jednim planom mogućeg rješenja ove situacije sa kojom su već mnogi upoznati, ukoliko su pratili zbivanja, koja su im predstavljena na ovom portalu iz Zagreba i na Facebooku.

 

U proteklih 20 godina sam godinama radio na radijskoj postaji 5 EBI iz Adelaidea i kao višegodišnji suradnik britanske obavještajne  službe, kojoj sam u proteklih 13 godina sukcesivno dostavljao sve neopohodne podatke u slučaju hrvatske strane u najnovijem konfliktu na Balkanu, koji su kasnije i objavljeni u mojim sabranim djelima štampanim  na portalu www.digitalne-knjige.com  u Zagrebu,  a o čemu  je obaviješteno hrvatsko čitateljstvo putem naše dnevne periodike i preko facebooka.

 

Dakle, prvi korak u sređivanju mog mirovinsko invalidskog profila bilo bi priznavanje stečenog radnog staža u visini od 20 godina čime bi bilo moguće rješavanje moje australijske penzije.

 

Drugi korak bio bi taj, da mi se isplati dostavljanje ekonomske formule  odnosa zlatnih pologa i novčane mase, koji su vrijedili za ekonomsku krizu u Australiji tijekom 2008 godine.

 

Od tog novca trebalo bi australijskoj strani, koja nipošto ne treba biti zakinuta, isplatiti moje troškove boravka u Australiji za period od 20 godina zajedno sa troškovima liječenja s obzirom da sam  godinama bio tretiran kao psihijatrijski slučaj.

 

Sve donacije krvi, koje sam imao u Australiji u periodu dužem od  10 godina ili točnije 44 donacije krvi 0 + treba vratiti hrvatskom Crvenom križu, budući sam bio hrvatski državljanin, ali bez prava glasa.

 

Odatle i moje  duboko uvjerenje, da ove 44 donacije pripadaju hrvatskoj strani.

 

Sve knjige, koje sam dobio na poklon od psihijatrijske bolnice Vrapče za moje zasluge u sređivanju bolničke biblioteke, a koje sam donirao Državnoj biblioteci u Adelaideu, treba procijeniti i utvrditi njihovu stvarnu vrijednost i tim novcem pokriti troškove studija moga sina na Flinders University u Adelaideu.

 

I, konačno, trebalo bi izvršiti povrat imovine u visini od 10 tisuća njemačkih maraka, koja se odnosi na moju kuću u Kraljevom vrhu iz koje sam morao izbjeći, zahvaljujući ratnim prilikama i u skladu sa zakonom države Hrvatske potražiti imovinu natrag njenom stvarnom vlasniku, jer je bio prisiljen napustiti državu iz razloga viših sila.

 

To bi, dakle, bile stavke u rješavanju mog socijalnog statusa u Australiji, jer se dogodilo da ono nije riješeno niti nakon 20 godina boravka pa ja vjerujem, pozivajući se na  poznatu englesku praksu fer i poštenih odnosa , da će britanski subjekt u mome slučaju iznaći načina, da postavljeni problem riješi na najbolji i najučinkoviti način.

 

dr. Zlatan Gavrilović Kovač