Prvi sati dana razlivali su se kanalom grijani izlazećim suncem. Vjetar je spremio svoj dah za neki drugi trenutak, danas je šutio strahom dana koji će moru darovati ženu. Bonaca je nudila ogledalo oblaku iznad sebe koji se izležavao na nebeskom plavetnilu.

Duž ženina pogleda kamenom i zelenilom razvukao se otok. Stara riva pjevala je morem, tiho, najtiše, pjesmom morskih dubina.

Ulazila je u more. Korakom je pratila bešumni val pred sobom. Misli više nisu postojale, vidjela je samo trag svjetlosti, čula glasove koji su već davno postali sjećanje.

Hladnim dodirom more je voljelo ženu.

Nitko je nije tako grlio.