Žižula (Zizyphus jujuba L.) pripada obitelji krkavine (Familiae Rhamnaceae). Ljekarski naziv joj je Fructus Jujubae – Baccae. Prirodni je antidot, anodyne, analgetik, adstrigent, antikarcinom, diuretik, detoksikant, dermetik, emolient, ekspektorant, febrifug, hipnotik, narkotik, pektoral, sedativ, stomahik, stiptik. Žižula je dosta rijetka voćna vrsta koja se uzgaja tek sporadično u Dalmaciji i Hercegovini. Ova rijetka voćna vrsta potiče iz Kine. Kada pogledamo stablo žižule tijekom zime pomislili bi kako nam pred očima raste trnovita drača. Žižula formira prepoznatljive krošnje s dosta gustih izvijuganih trnovitih izboja. Stabla narastu od 2 do 4 metra visine. Plodovi žižule se cijene zbog svog ljekovitog djelovanja i često se koriste za liječenje raznih bolesti, a osobito dišnih organa.

 

Rasla je iza visokog zida svećenikova vrta. Zašto je on oko svog vrta imao visoki zid (ima ga i sad) Sari nikad nije bilo jasno. Iz ograđenog vrta virio je samo vrh žižule. A kad bi se plodovi polako mijenjali iz zelenih u crveno-smeđe zrele okuse, nije bilo djeteta koje je moglo odoljeti tom slatkom izazovu. A zid visok, bez udubina. Dohvatiti plod bilo je kao osvojiti najviši planinski vrh. Na kraju uspona slijedi predah. I ponos penjača u obliku dignuta nosa. A onda berba. Usred dana, u najvećoj tišini, plodovi žižule napuštali su svećenikov vrt.
Mlađi i oni najmlađi čekali su da se "lopovi" sjete i njih, jer i oni su čvrsto šutjeli za vrijeme akcije. Pojeli su ih u trenu.

Onda su svi zajedno odlučili otići do don Ive. Tražiti još, naravno.

S pogledom anđela (znate onog anđela iz crkve, što stoji na zidu, a nitko ga ne drži), gurnuta u prvi red, Sara je stajala ispred svećenika i šutjela. Netko ju je povukao za kosu i ona je krenula pričati  brzinom od 75 okretaja: Don Ivo, vi nemate djece, jel tako? I klimne glavom da don Ivo zna da i oni to znaju. A vi sami ne možete pojesti sve te žižule, jel tako? Opet je klimnula glavom. Neka se zna da don Ivo nije žderonja. Sa zida se više ništa ne može dohvatiti, rekla je i osjetila udarac u leđa. Što je sad, pita se Sara. Čemu udarac kad  sve ide baš kako treba? Gledala je don Ivu ravno u oči i govorila. Žižule su tako slatke, (opet udarac u leđa) sutra će sigurno biti ljute ko pas na mačku, danas ih treba sve pojesti!
Don Ivo je šutio kao da je kriv, držao ruku na ustima i tresao se. Što mu je sad pitala se Sara. Nije bilo hladno, žižule zriju u rujnu, još su se kupali u moru.
Onda se don Ivo naglo uozbiljio i rekao: Imam ja djece, vi ste moja djeca, a žižule su vaše.
Ostalo znate.