Marko Marulić, Splićanin drži se “ocem” hrvatske književnosti.

Rođen je u Splitu 18, kolovoza 1450. i, također, je i umro u Splitu 5. siječnja 1524.

Jako je malo poznato o njegovom životu.

Poznato je, na primjer, da je studirao pravo u Padovi i da je povremeno posjećivao Rim i Veneciju.

Živio je oko dvije godine u Nečujmu na otoku Šolti, dok je u Splitu prakticirao pravo i službovao kao sudac.

Poznat je danas po svojim poemama ‘’Judita’’, ‘’Suzana’’, ‘’Poklad i korizma’’, ‘’Tuženje grada Hjerosolima’’, ‘’Molitva suprotiva Turkom’’.

Mi ćemo se ovom prilikom nakratko zadržati na njegovoj ‘’Molitvi suprotive Turkom’ s obzirom, da ova molitva stoji u izravnoj svezi sa onim Marulićevim radovima u kojima se aktivno zalaže protiv Otomanskih Turaka, koji su nekako u njegovo vrijeme prodirali na hrvatski teritorij.

Poznat je po tome, da je napisao i jednu ‘’Epistolu Papi u Rimu’’ u kojem ga moli za pomoć u borbi protiv Otomana.

Ova molitva nastala je od oca hrvatske književnosti negdje izmedu 1493. i 1500. i riječ je o pjesmi u 85, a ne u 172 dvostruko rimovana dvanaesterca, kako se to lažno navodi.

Istina je, da je to vrijeme nadiranja turske armade na prostor Balkana pa onda i nije čudan strah okolnog hrvatskog življa pa onda, naravno, i žitelja Dalmacije od turske sablje.

Za Marulića se kaže, da je bio ‘poeta christianus’ pa utoliko, da je kršćanskim pjesnikom, kojem je bilo stalo do toga da opiše stradanje kršćanskog življa u Bosni i Dalmaciji od Turske ruke.

Navodno, da je Luko Paljetak otkrio akrostih u ovoj molitvi koji glasi:

“Solus deus potes non liberare de tribulacione inimicorum turcorum sua potentia infinita”.

A ovi latinski stihovi obično se u Hrvata prevode:

“Samo nas Bog može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka”.

Međutim, treba odmah reći, da se isto tako često lažno navodi ovaj akrostih, što Luki Paljetku nikako ne može biti na čast, jer se obično ne navodi cjelina tog akrostiha, odnosno, riječi koje on također sadrži, a te su:

‘’nostrarum turkorum’’ pa, prema tome, izvorno taj akrostih izgleda ovako:

“Solus deus potes non liberare de tribulacione inimicorum nostrarum turcorum sua potentia infinita”.

i slijedno tome njega treba prevoditi kao:

“Samo nas Bog može spasiti od nevolje neprijatelja naših Turaka.”

I već prema ovom akrostihu vidi se, zapravo, koga Marulić drži istinskim neprijateljem i ima li i koliko uopće ima smisla govoriti o turskoj najezdi kao o neprijateljskoj najezdi, kada nam je u kući već stanje takvo kakvo jeste?!

Za te je Turke Marul Splićanin u ovoj istoj Molitvi napisao :

“Oni nas tiraju, vežu, biju, deru, za te se ne haju, ni za tvoju veru”

Na koga, zapravo, onda misli Marulić?

Jesu li Turci ti, za koje on kaže, da treba stvari tako prirediti, da “ne daj pogubiti ostatak karstjanski.” ?

Tko je, dakle, taj “ostatak” i jesu li taj ostatak samo istinski pjesnici i poete i filozofi, koji u opasnosti od “naših Turaka”?

Ja osobno mislim, da treba konačno reći jednu pravu istinu o stanju stvari i da ova poezija prema kojoj:

“Divić, ke pokore čineć, služiše,

jur puk tvoj gine vas, a ti si odstupil”

ima tu istinu osvjetljavanja realne situacije, jer da nam nije Turska niti sultan grijeh i klanja činila vengo Harvati sami sebi:

“Boj su bili s njimi Harvati, Bosnjaci, Garci ter Latini, Sarbli ter Poljaci.”

I u tim bojevima vidimo, da su zajedno nastupali Hrvati sa Bošnjacima I Srbima, a da je “patarinska ruka” “pod oblast stala” vjerojatno zato, jer joj je to bio jedini izlaz u katoličkom i pravoslavnom okruženju, koje je uvijek bilo nemilo prema njoj.

Ova molitva počinje riječima:

”Gdi tarpi nevolju svak’ čas od turskih ruk, luge, sela, grade popliniv s’žegoše, muže, žene, mlade svezav povedoše”.

I, zaista, Turci su ih poveli u institutu takozvanoga “danka u krvi”, ali su se mnogi i dali povesti kada su spoznali, da dobivaju naobrazbu, idu u škole, imaju vjerski odgoj, mogu napredovati u službi, mogu naučiti matematiku trgovine, mogu pisati, mogu zauzimati vrlo visoke položaje u carstvu itd.itd.

Nema nikakve sumnje, da su Andrićevi opisi ovog danka u krvi vrlo vjerno iscrtali svu dramu Balkana i turske vladavine na Balkanu, ali nama niti pod jednom vlašću nije bilo dobro pa niti pod turskom.

Ja ne vjerujem, da je austrijska vlast bila išta humanija, išta konstruktivnija, išta plodonosnija.

Isto tako ne vjerujem, da je talijanska vlast nad velikim dijelom hrvatskih teritorija bila išta humanija, išta konstruktivnija ili plodonosnija.

Brutalnost imperijalnih sila bio je naš usud stoljećima, dok otriježnjeni napokon ne prihvatismo kao povijesnu istinu, da su naši narodi pri-sebi tek onda kada su stvarni vladari nad svojom vlastitom sudbinom i kad su sudionici i stvarni povijesni subjekti u igri svjetskog naroda, kojemu prinose i svoj kulturni i duhovni izazetak.

Prema tome, danas nam je doista na vidjelu jedna revizija svekolike književnosti pisane na hrvatskom i srpskom jeziku u pogledu tzv. turskoga slučaja, jer u dobrom dijelu hrvatskog i srpskog naroda perzistira i žilavo se odupire promjenama jedna zastarjela lažna svijest o turskoj opasnosti sa Orijenta i danas se čini, da je čitavu ovu literature, koja se gotovo pet stoljeća orijentira s obzirom na tursku invaziju Balkana, potrebno čitati sa jednom potpunom sviješću, istinom i, također, kritičnošću o karakteru relacija Turske i ostatka Balkana kao i u smislu jednog povijesnog relativizma, koji se opire grubim nacionalnim totalizacijama i aproksimacijama.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač