Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

462

PUTA

OD 14.01.2018.

SAKUPLJANJE PLODOVA - nastavak

Neka ne pratim mnoge staze da bih prikupio mnoge stvari. Neka ne zarobim srce u jaram k'o mnogi.
XLII  

Grčevito se držim za ovaj živi splav, svoje telo,

u uzanom toku reke mojih zemaljskih godina.

Napuštam ga kad prelazak se svrši. A onda?

Ne znam jesu li tamo svetlost i tama iste.

Neznanac je beskrajna sloboda: nemilosrdan je u svojoj ljubavi.

Školjku drobi radi bisera, nemog u tamnici neznanja.

Jadno srce, ti razmišljaš i plačeš zbog prošlih dana!

Raduj se što dani pristižu! Kucnuo je čas, hodočasniče!

Vreme je da prebrodiš raskrsnicu!

S njegovog lica ponovo spašće veo, i srešćete se.

                                           XLIII

     Nad moštima Gospoda Bude kralj Bimbisar podigao je svetilište, pozdrav u belom mermeru.

     Tamo bi uveče dolazile sve neveste i kćeri iz kraljeve kuće da ponude cveće i zapale lampe.

     Kad njegov sin u svoje vreme posta kralj, u krvi je zatro očevu veru, i žrtvene vatre palio svetim knjigama.

     Jesenji dan na umoru beše. Bližio se čas večernje molitve.

     Šrimati, sluškinja kraljice, verna Gospodu Budi, okupavši se u svetoj vodi i ukrasivši zlatni poslužavnik svetiljkama i svežim belim cvećem, tiho podiže svoje tamne oči ka kraljičinom licu.

     Kraljica se naježi u strahu i reče: ''Zar ne znaš, ludo, da smrt je kazna svakome ko se klanja u Budinom svetištu? Takva je kraljeva volja.''

     Šrimati se pokloni kraljici, i otišavši od njenih vrata dođe i stade pred Amitu, novovenčanu mladu kraljevog sina.

     Sa ogledalom od uglačanog zlata u krilu, nevesta je plela svoje duge tamne uvojke i crvenom bojom nanosila tačku dobre sreće kod razdeljka.

     Zadrhtaše joj ruke kad ugleda mladu služavku, te povika: ''Dovodiš me u strašnu opasnost! Odlazi ovoga trena.''

     Princeza Šukla kraj prozora je sedela i čitala romantično štivo pri svetlu zalazećeg sunca. Žacnula se kada na svome pragu ugleda služavku sa svetim ponudama.

     Knjiga joj pade iz krila, i ona šapnu Šrimati na uho: ''Ne srljaj u  smrt, odvažna ženo!''

     Šrimati je išla od vrata do vrata. Podigla je glavu i uzviknula: ''O, žene kraljevske kuće, pohitajte! Vreme je za Božju službu!''

     Neke joj u lice zalupiše vrata, neke je ispsovaše.

     Poslednji odsjaj danjega svetla nestajao je sa bronzane kupole na kuli dvorca.

     Tamne su se senke taložile po uglovima ulica: stišala se gradska vreva: gong u Šivinom hramu objavio je čas večernje molitve.

     U tami jesenje večeri, poput dubokog bistrog jezera treperio je zvezdani svod. Čuvari dvorskog parka preneraziše se kada kroz krošnje spaziše niz svetiljki kako gore u svetilištu Bude.

     Pojuriše isukavši mačeve i povikaše: ''Ko si ti, budalo što ne mariš za smrt?''

     ''Ja sam Šrimati'', odgovori milozvučni glas, ''sluškinja Gospoda Bude.''

     Već sledećeg trena krv njenog srca obojila je u crveno hladni mermer.

     U tihom zvezdanom času zamrla je svetlost poslednje svetiljke bogosluženja u podnožju svetilišta.

                                         XLIV   

Dan koji stoji između tebe i mene poslednji put se klanja na rastanku.

Noć preko lica navlači veo,

i prikriva jedini fenjer što u mojoj odaji gori.

Tvoj tamni sluga bešumno stiže i prostire svadbeni ćilim

da na njemu sama sa mnom sediš u tišini, bez reči, do kraja noći.

                                 XLV

Probdeh noć na postelji od tuge, umoriše se oči. Moje potišteno srce još nije spremno da dočeka jutro prepuno veselja.

Navucite veo preko ove obnažene noći,

odvratite od mene ovaj nagli blesak i života ples.

Nek' me blage tame plašt skloni u svoje nabore,

i nakratko mi zakloni bol od pritiska sveta.

                                  XLVI

Prošlo je vreme kada sam mogao da joj se odužim

za sve što od nje primih.

Njezina noć našla je svoje jutro i ti je uze u svoje ruke: tako

tebi donosim svoju zahvalnost i darove što njoj behu namenjeni.

Za sve rane i uvrede koje njoj naneh od tebe tražim oproštaj.

Tebi predajem ovo cveće moje ljubavi

što u pupoljku osta dok ona čekaše da se otvori.

                              XLVII  

Nađoh par svojih starih pisama u njenoj kutiji

– nekoliko sićušnih igračaka za igru njenog sećanja.

Bojažljivog srca, pokušala je da ove tričarije otrgne

od burnog toka vremena, i rekla: ''Ovo je samo moje!''

Ah, više nikoga nema da polaže pravo na njih

ko bi mogao nežnu pažnju da im ukaže, a pisma su još tu.

Sigurno na ovom svetu još ima ljubavi da je spase

od potpunog gubitka, ljubavi jednake ovoj njenoj

koja sačuva ta pisma sa takvom nežnošću.

                            XLVIII

Lepotu i red unesi u moj samački život, ženo,

k'o što ih unese u moju kuću dok živela si.

Pometi prašnjave krhotine sati, vrčeve napuni prazne,

i popravi sve što beše zapušteno.

Potom otvori skrivena vrata svetilišta, zapali sveću,

i daj da sretnemo se u tišini pred našim Gospodom.

                                   XLIX

Ogroman beše bol dok si mi strune štimovao, moj Gospodaru!

Započni muziku svoju i daj da zaboravim na njega;

daj da u lepoti osetim šta si to imao na umu tih nemilosrdnih dana.

Noć na izmaku okleva pred mojim vratima,

nek' rastanem se s njom sa pesmama.

Pretoči svoje srce u strune mog života, Gospodaru,

kroz melodije što s tvojih zvezda silaze.

                                           L

U munjevitom blesku spoznah svu neizmernost tvoje kreacije

u mom životu – stvaranje posredstvom mnogih smrti, iz sveta u svet.

Kad god svoj život vidim u vlasti besmislenih sati

zaplačem što te nisam dostojan – ali, kada ga vidim u tvojoj vlasti,

znam da je isuviše dragocen da bi se proćerdao među senkama.

                                      LI

Znam da će mi na potamnelom kraju nekog dana

sunce poželeti zbogom.

Pastiri će svirati u frule pod banjan drvećem,

i goveda će pasti na padini kraj reke, a moje će dane prekriti tama.

Ovo je moja molitva – da pre odlaska saznam

zašto me planeta pozva u svoje naručje.

I što mi je njena noćna tišina govorila o zvezdama,

a njeno dnevno svetlo mi misli rascvetavalo.

Mogu li, pre nego odem, da se zadržim

nad svojim poslednjim refrenom, upotpunjujući mu sklad,

i može li da bude upaljena lampa da vidim tvoj lik

i venac ispleten da te kruniše.

                                      LII

Kakva je to muzika u čijem se ritmu ljulja svet?

Smejemo se kada udara o greben života,

ježimo se od užasa kad vraća se u tamu.

Ali isto je kretanje koje dolazi i odlazi u ritmu beskrajne muzike.

Svoje blago u svojoj šaci kriješ, a mi vičemo da smo opljačkani.

Ali otvaraj i zatvaraj šaku kako ti volja, dobitak i gubitak su isti.

U igri koju igraš sa sopstvenim bićem, dobijaš i gubiš u isti mah.

                                       LIII

Ljubih ovaj svet svojim očima i udovima;

obavijah ga unutar svog srca u bezbroj nabora;

natapah njegove dane i noći mislima, dok svet i moj život

ne postaše jedno – i volim svoj život jer volim ovu nebesku svetlost tako u mene utkanu.

Ako napustiti ovaj svet bude jednako stvarno kao i voleti ga –

onda mora da postoji smisao u životnom sastanku i rastanku.

Kad bi ta ljubav bila izneverena u smrti, onda bi rak te nevere

razjeo sve stvari, a zvezde bi se sparušile i pocrnele.

                                          LIV

Reče mi Oblak: ''Nestajem''; Noć reče: ''Utapam se u ognjenu zoru.''

Bol reče: ''Ostajem u dubokoj tišini kao otisak njenog stopala.''

''Iščezavam sa ispunjenjem'', reče moj život.

Zemlja kaza: ''Moja svetla svakog trena ljube ti misli.''

''Prolaze dani'', Ljubav reče, ''ali ja čekam na te.''

Smrt reče: ''Upravljam pramac tvoga života na onu stranu mora.''

                                       LV

    Tulsidas, pesnik, lutao je zadubljen u misli pored Gange, onim pustim mestom gde spaljuju mrtvace.

     Naišao je na jednu ženu koja je sedela pored nogu leša svoga muža, svetlo obučena kao za venčanje.

     Ona ustade kada ga ugleda, pokloni mu se i reče: ''Odobri mi, Učitelju, svojim blagoslovom, da sledim svoga supruga na nebo.''

     ''Čemu takva žurba, kćeri moja?'', upita Tulsidas. ''Nije li i ova zemlja Onoga koji je stvorio nebo?''

     ''Ne žudim ja za nebom'', reče žena. ''Hoću svog muža.''

     Tulsidas se nasmeši i reče joj: ''Vrati se svojoj kući, dete moje. U roku od mesec dana naći ćeš svoga muža.''

     I žena se vrati s radošću i nadom. Tulsidas joj je dolazio svakoga dana i prenosio joj uzvišene misli, sve dok joj se srce do vrha ne ispuni božanskom ljubavlju.

     Nije proteklo ni punih mesec dana kada joj dođoše komšije s pitanjem: ''Ženo, jesi li našla svoga muža?''

     Udovica se osmehnu i reče: ''Jesam.''

     Sa velikom radoznalošću upitaše: ''Pa gde je on?''

     ''U mom je srcu gospodar moj, sa mnom istovetan'', reče im žena.

                                     LVI

Na tren si prešla na moju stranu i dirnula me

predivnom misterijom žene, koja se nalazi u samom srcu stvaranja.

Ona što Bogu uvek uzvraća njegov miomiris;

ona je vazda sveža lepota i mladost prirode;

igra u žuborećim potocima i peva u jutarnjem svetlu;

podižući talase doji žednu zemlju; u njoj se Večiti cepa nadvoje

u radosti koja ne može da se uzdrži, i izliva se u ljubavnom bolu.

                                     LVII

Ko je ona koja boravi u mom srcu, žena zauvek neutešna?

Udvarao sam joj se, ali nisam uspeo da je osvojim.

Okitio je vencima i pevao joj slavopojke.

Na licu joj osmeh zasja na tren, pa nestade.

''Nema mi radosti od tebe'', kriknu, žena u žalosti.

Kupio sam joj dragulje, ukrase za noge, hladio je lepezom posutom dragim kamenjem; napravih joj postelju na postolju od zlata.

U očima joj zatitra tračak zadovoljstva, pa se izgubi.

''Ne nalazim radosti u tome'', zaplaka ona, žena u žalosti.

Posadio sam je u vozilo trijumfa i vozio je s kraja na kraj zemlje.

Klanjala su joj se opčinjena srca, i usklici odobravanja

prolamali se nebom. Ponos joj zaiskri u očima na tren, pa se

ugasi u suzama. ''Ne radujem se pobedi'', zavapi, žena u žalosti.

Zapitah je: ''Reci mi za kim tragaš?''

''Iščekujem onog s imenom nepoznatim'', rekla je samo.

Dani prolaze a ona plače i ponavlja: ''Kada će doći moj voljeni

kojeg ne poznajem, i postati mi zauvek znan?''

                         LVIII

Tvoja je svetlost što silovito izbija iz mraka,

i blagodat što niče iz rascepljenog srca borca.

Tvoja je kuća svetu pristupačna,

tvoja ljubav na bojno polje zove.

Tvoj je dar koji je dobitak i kada gubitak je sve,

i život koji teče kroz kaverne smrti.

Tvoja su nebesa što leže u najobičnijoj prašini,

i ti si tu za mene, ti si tu za sve.

                                   LIX

Kada se umorim od putovanja i ožednim od sparnog dana,

kada utvarni časovi sumraka bacaju senke na moj život,

tada ne vapim samo za tvojim glasom, prijatelju,

već i za dodirom tvojim.

Muka mi je u srcu od sveg ovog obilja koje ti ne dadoh.

Ispruži šaku kroz noć, pusti da je uhvatim, napunim je i čuvam;

dozvoli da osetim njen dodir s kraja na kraj

ove moje samoće sve veće.

                                     LX

Miris u pupoljku jeca: ''Jao meni, umire dan,

srećni dan proleća, a ja sam zarobljenik u laticama!''

Ne gubi srčanost, plašljivo moje!

Pući će tvoje spone, pupoljak će se otvoriti u cvet,

a kada iščezneš u potpunom zanosu proleće će i dalje živeti.

Miris dahće i treperi u pupoljku, plačući: ''Jao meni, prolaze sati,

a ja još ne znam kuda idem, ni šta je to što tražim!''

Ne gubi srčanost, plašljivo moje!

Prolećni povetarac krišom je čuo tvoju želju,

neće se svršiti dan pre no što ispuniš svrhu svog postojanja.

Mračnom mu se čini budućnost, pa u očaju miris zakuka:

''Jao meni, zbog čije je greške moj život tako besmislen?

Ko će mi reći, zašto uopšte postojim?''

Ne gubi srčanost, plašljivo moje! Bliži se savršeno praskozorje

u kojem ćeš izmešati svoj život sa sveukupnim životom,

i najzad doznati svoju svrhu.

                                 LXI

Ona je još uvek dete, milostivi gospodaru.

Nestašno trči po tvome dvorcu i igra se,

i pokušava da igračkom učini i tebe.

Ona ne mari kad joj se kose razbaruše i neuredna odeća

po prašini se vuče. Zaspi dok joj govoriš i ne sluša

– a cvet koji joj jutros dade pada joj iz ruku u prašinu.

Kad krene oluja i tama prekrije nebo, ne može da spava;

lutke su razbacane po podu, dok se u užasu privija uz tebe.

U služenju, boji se, mogla bi te razočarati.

A ti je sa osmehom posmatraš u igri. Ti je znaš.

Dete što sedi u prašini je tvoja buduća nevesta;

njena će igra, vremenom umirena, prerasti u ljubav.

                                      LXII

''Šta osim neba postoji, o, Sunce, što može da sadrži tvoj lik?''

''Sanjam o tebi, ali nemam nade da ću ikad da te služim'',

zaplaka rosna kap i reče: ''Isuviše sam mala da te primim u sebe, uzvišeni gospodaru, moj život je sav u suzama.''

''Iako osvetljavam beskrajno nebo, ja mogu da se predam

i majušnoj kapi rose'', Sunce na to reče. ''Biću tek svetlosna iskra

i ispuniti te, i tvoj će životić postati nasmejano nebesko telo.''

                                 LXIII

Nije za mene ljubav koja ne zna da se obuzda,

već nalik penušavom vinu iz boce kulja i zalud se rasipa.

Pošalji mi ljubav prohladnu i čistu poput tvoje kiše

koja blagosilja žednu zemlju i puni naše zemljane ćupove.

Pošalji mi ljubav koja bi se ulila u srce bića, i odande se razlila

kao nevidljiv biljni sok kroz razgranato drvo života,

donoseći na svet voće i cveće.

Pošalji mi ljubav koja srce čini punim i spokojnim.

                                          LXIV

     Sunce je preko zapadne obale reke zašlo među krošnje.

     Momci isposnici dognaše stoku kući, pa posedaše oko vatre da slušaju učitelja, Gotamu, kad neobičan dečko stiže, pozdravi ga dajući mu voće i cveće i, poklonivši se nisko pred njim, piskavim glasom reče: ''Gospodaru, došao sam ti da me primiš na stazu najviše Istine. Moje ime je Satjakama.''

     ''Blagoslovi neka su s tobom'', reče učitelj. ''Kojem rodu pripadaš, sinko? Samo je bramin podesan da stremi ka najvišoj mudrosti.''

     ''Učitelju'', odgovori momčić, ''ne znam kojeg sam roda. Idem da pitam majku.''

     Rekavši to on ode i, pregazivši plitki potok, vrati se majčinoj kolibi što beše na kraju peščane pustare, na ivici zaspalog sela.

     Fenjer je tinjao u sobi, a majka je stajala na vratima, čekajući u mraku na povratak sina.

     Privi ga na grudi, poljubi u glavu, i upita:  ''Kako je bilo kod učitelja?''

     ''Kako se zove moj otac, draga majko?'', zapita dečko. ''Jer samo je bramin podesan da stremi ka najvišoj mudrosti, reče mi Gospod Gotama.''

     Žena obori pogled, i šapatom reče: ''U mladosti sam bila siromašna i imala mnoge gospodare. Stigao si u naručje svoje majke Đabale, mili moj, dok još nije imala muža.''

     Prvi sunčevi zraci zablistaše na vrhovima krošnji pustinjačkog prebivališta u šumi.

     Tu učenici, zamršenih kosa još mokrih od jutarnjeg kupanja, sedeše pod prastarim stablom ispred učitelja.

     Tad stiže Satjakama. Do zemlje se pokloni stopalima mudraca, i stajaše bez reči.

     Uzvišeni učitelj zapita ga opet: ''Kaži, kojem rodu pripadaš?''

     ''Milostivi gospodaru'', odgovori on, ''ne znam. Kada upitah majku, ona mi reče: 'Dvorila sam mnoge gazde u mladosti, i ti si stigao u naručje svoje majke Đabale dok još nije imala muža'.''

     Podiže se žagor nalik srditom zujanju pčela u košnici; to učenici mrmljahu o drskosti tog izopštenog momka.

     Učitelj Gotama ustade sa svoga sedišta, ispruži ruke, privi dečka na grudi i reče: ''Ti si najbolji od svih bramina, čedo moje. Ti poseduješ tu najplemenitiju baštinu - očevinu istine.''

                                       LXV

Možda u ovome gradu postoji jedna kuća pred kojom se ovoga jutra kapija zanavek otvara na dodir izlazećeg sunca,

gde je zadatak svetlosti izvršen.

Cvetovi se otvoriše u živim ogradama i baštama,

i možda postoji neko srce koje je ovoga jutra baš u njima

otkrilo dar koji putuje od iskona.

                                     LXVI

Slušaj, srce moje, u njegovoj je svirali muzika mirisa divljeg cveća, sjajnoga lišća i svetlucave vode, senki u kojima zuje pčelinja krila.

Svirala krade osmeh sa prijateljevih usana

i rasprostire ga preko mog života.

                                   LXVII

Ti uvek stojiš sam izvan bujice mojih pesama.

Talasi mojih melodija zapljuskuju ti stopala,

ali ne znam kako da i sam doprem do njih.

Ovo moje igranje s tobom je igra izdaleka. Razdvojenost rađa patnju što se pretapa u melodiju kroz moju sviralu.

Iščekujem taj čas: tvoj čamac prelazi na moju obalu

i ti uzimaš moju sviralu u svoje ruke.

                             LXVIII

Ovoga jutra prozor mog srca otvorio se naglo,

prozor što gleda na tvoje srce.

Začudio sam se opazivši da je ime po kojem me znaš

ispisano u aprilskom lišću i cveću, i ćutke seo.

Na tren beše pomeren zastor između mojih pesama i tvojih.

Otkrih da tvoja jutarnja svetlost beše prepuna

mojih rođenih pesama neispevanih;

pomislih da ću ih naučiti kraj tvojih stopala – i ćutke sedoh.

                                  LXIX

Bio si u središtu moga srca,

i zato te ono nije pronalazilo u svojim lutanjima;

uporno si se krio od mojih ljubavi i nada, jer uvek beše u njima.

Bio si najdublja radost u igri moje mladosti,

i dok sam ja bio obuzet igrom radost je minula neprimećena.

Pevao si mi u zanosima moga života,

a ja zaboravljah pesmom da ti uzvratim.

                                  LXX

Kad držiš svoju svetiljku na nebu,

ona baca svetlost na moje lice, a njena senka pada po tebi.

Dok držim svetiljku ljubavi u svom srcu,

njena svetlost pada na tebe, a ja ostajem pozadi, u senci.

                                     LXXI

O, talasi, talasi što proždirete nebo, blistavi na svetlu,

razigrani od života, talasi kovitlajuće radosti, talasi večno nadirući.

Zvezde se njišu na vama,

sve nijanse misli isterali ste iz dubina i razbacali po žalu života.

Rađanje i umiranje dižu se i padaju u vašem ritmu,

dok galeb moga srca širi krila i klikće od ushićenja.

                                LXXII

Iz celog sveta potekla je radost da stvori mi telo.

Luče svih nebesa ljubljahu je i ljubljahu dok se ne probudi.

Cveće užurbanih leta uzdisaše u njenom dahu

i glasovi vetrova i vode pevahu u njenim kretnjama.

Strast strujanja boja u oblacima i šumama ulivala se u njen život,

muzika svih stvari joj milovanjem oblikovala udove.

Zapalila je svoju lampu u mom domu – ona je moja nevesta.

                                   LXXIII

Proleće mi je lišćem i cvećem zašlo u telo.

Tu pčele zuje celoga jutra, a vetrovi se dokono igraju senkama.

Izvor slatke vode izbija iz dubine mog srca.

Oči su mi natopljene ushićenjem k'o rosom jutro,

život mi treperi u svim udovima k'o zvonke strune laute.

Lutaš li usamljen obalom mog života koju plavi plima,

ljubitelju mojih beskrajnih dana?

I da l' moji snovi lepršaju oko tebe

kao noćni leptiri raznobojnih krila?

I jesu li tvoje te pesme što odjekuju pod tamnim strehama mog bića?

Ko osim tebe može čuti ovo brujanje prepunih časova što mi

u venama šumi, vesele korake što u prsima mi plešu,

buku nestrpljivog života što lepeće krilima u mom telu?

                               LXXIV

Moji su okovi presečeni, moji dugovi plaćeni,

vrata su otvorena, odlazim na sve strane.

A oni čuče u svome ćošku i tkaju mrežu sati bez sjaja,

zbrajaju svoje novčiće sedeći u prašini i zovu me natrag.

Ali mač mi je skovan, oklop navučen, konj moj žudi za trkom.

Osvojiću svoje kraljevstvo.

                                  LXXV

Tek nedavno stigoh u tvoj svet, nag i bezimen,

sa svojom tužbalicom.

A danas, glas mi je veseo, dok se ti, moj gospodaru,

držiš po strani i praviš mesta da raširim svoj život.

Čak i kada ti donosim pesme na dar,

gajim tajnu nadu da će ljudi doći i da će zbog njih zavoleti i mene.

A tebi se sviđa što vidiš da volim ovaj svet u koji me dovede.

                                      LXXVI

Plašljivo se šćućurih u bezbednu senku, ali sad, kad mi veliki talas radosti nosi srce na kresti, ono se pripija uz okrutnu hrid bolesti.

Sedeh sam u uglu svoje kuće

smatrajući je pretesnom za ijednog gosta,

ali sad kad su vrata širom otvorena nekom nepozvanom radošću,

uveravam se da ima mesta za tebe i za ceo svet.

Hodao sam na prstima, brinući o ličnom izgledu, namirisan i ukrašen – ali sada kad me je veseli vihor oborio u prašinu,

smejem se i valjam kraj tvojih nogu poput deteta.

                                 LXXVII

Svet je tvoj jednom za svagda.

I zato što ti ničega ne manjka, moj kralju,

ne možeš ni da uživaš u svom bogatstvu.

A to je kao da nemaš ništa. Zato mi malo po malo prepuštaš

što je tvoje, da bi neprekidno osvajao svoje kraljevstvo u meni.

Dan za danom kupuješ svoj izlazak sunca od mog srca,

i nalaziš svoju ljubav isklesanu u obliku mog života.

                                 LXXVIII

Pticama si dao pesme, ptice ti pesme uzvratiše.

Meni si dao samo glas, a zahtevao više, i evo - ja ti pevam.

Svoje si vetrove učinio laganim, pa ti oni s lakoćom i služe.

Moje si ruke otežao da bih ih s mukom učinio lakšim

i, konačno, stekao potrebnu slobodu za služenje tebi.

Svoju Zemlju si stvorio ispunivši joj senke fragmentima svetla.

Tu si zastao; ostavio me praznih ruku u prašini da crtam tvoje nebo.

Svima drugima daješ; od mene tražiš.

Žetva mog života na suncu i kiši zri

dok ne požanjem više no što si posejao ti

i ne razgalim ti srce, Gospodaru zlatne žitnice.

                                  LXXIX

Neka ne budem onaj što se moli da bude zaštićen od opasnosti,

već da bude neustrašiv kad se suoči sa njom.

Neka ne preklinjem za umirenje bola,

nego za srčanost da ga nadvladam.

Na bojnom polju života, nek' se ne uzdam u saveznike,

nego u svoju vlastitu snagu.

Neka u mučnom strahu ne zapomažem da budem spašen;

neka se uzdam u strpljenje i osvojim slobodu.

Daj da ne budem kukavica koja tvoju naklonost

oseća samo u svome uspehu, no neka svakako budem

u domašaju tvoje ruke u neuspehu.

                                  LXXX

Nisi poznavao sebe dok samo tebe je bilo,

i nije bilo poruka ni naloga;

samo je vetar leteo sa ove obale na drugu.

Pojavih se i ti se prenu, pa nebeski svod procveta svetlima.

Učinio si da se otvaram u mnogim cvetovima;

ljuljao me u kolevkama mnogih oblika;

krio me u smrti i ponovo me otkrivao u životu.

Pojavih se i srce ti se uskomeša; patnja ti dođe, a i radost.

Dodirnu me i ljubavlju se ozari.

Ali na očima mi osta skrama stida a u grudima trepet straha;

lice mi pokriveno velom iza kojeg plačem kad ne mogu da te vidim.

A ipak znam za neizmernu žudnju tvog srca da me vidiš,

žudnju koja mi zorom dolazi na vrata i nikako ne prestaje da kuca.

                               LXXXI

Na svojoj bezvremenoj straži osluškuješ prilaženje mojih koraka

dok ti se radost prikuplja u jutarnjem polumraku

i rasprskava u planuću svetla.

Što sam ti bliže zaneseniji si u igri morskih talasa.

Tvoj svet je razgranati mlaz svetlosti koja ti puni šake,

ali tvoja nebesa su u mom skrovitom srcu,

gde polako otvaraju svoje pupoljke stidljive ljubavi.

                         LXXXII

Izgovoriću tvoje ime, sedeći sam među senkama

mojih nečujnih misli.

Izgovoriću ga bez reči, izustiću ga bez svrhe.

Jer sam kao dete koje stotinu puta zove majku,

zadovoljno što može da kaže 'majko'.

                                     LXXXIII  

I

 

Osećam da sve zvezde sijaju u meni.

Svet poput bujice provaljuje u moj život.

Cveće cveta u mom telu.

Sva mladost kopna i vode poput tamjana se dimi u mojoj duši,

a dah svih stvari svira na mojim mislima kao na fruli.

II 

Dok svet spava stižem na tvoja vrata. Zvezde su neme, plašim se

da zapevam. Čekam i osmatram, dok tvoja senka ne prođe

pored balkona noći, i vraćam se punog srca.

Potom izjutra pevam pokraj druma. Cveće u živici daje mi odgovor

i jutarnji vazduh sluša, putnici naglo zastaju i gledaju me u lice,

misleć' da sam ih dozivao po imenima.

III  

Ostavi me pred svojim vratima da zauvek tvojim željama služim.

 Pusti me da krstarim po tvom Kraljevstvu čekajući tvoj poziv.

Ne dozvoli da potonem i nestanem, da ikada klonem.

Neka mi život ne bude pocepan u dronjke zbog rasipnosti

– tog krajnjeg siromaštva.

Neka me ne opkole sumnje – kćeri rasejanosti.

Neka ne pratim mnoge staze da bih prikupio mnoge stvari.

Neka ne zarobim srce u jaram k'o mnogi.

Glavu nek' držim visoko i smelo, ponosan što tvoj sam sluga.

                                   LXXXIV 

                    VESLAČI  

Čuješ li metež smrti u daljini, poklič usred ognjenih reka

i otrovnih oblaka - kapetanov signal krmanošu da okrene brod ka bezimenoj obali, jer prošlo je to vreme – ustajalo vreme u luci –

kada se ista roba kupuje i prodaje beskrajno kružeći,

kad se jalove stvari gomilaju do iznemoglosti i praznine smrti.

Bude se u naglom strahu i pitaju: ''Drugovi, koji je izbio sat?

Kad će započeti zora?'' Oblaci su zaklonili zvezde –

ko je tu ko može da primeti pozivajući prst dana?

Istrčavaju sa veslima u rukama, postelje su opustele, mati se moli, žena bdi pored vrata; jauk rastanka do neba se diže,

i čuje se kapetanov glas u mraku: ''Dođite, mornari,

vremenu u luci došao je kraj!''

Svi crni đavoli sveta pokuljaše i preplaviše svoje obale,

pa ipak, veslači, zauzmite svoja mesta sa blagoslovom bola u duši!

Koga okrivljujete, braćo? Sagnite glave! Greh beše vaš i naš.

Jara koja u Božjem srcu raste čitavu večnost –

kukavičluk slabih, oholost jakih, gramzivost gojaznog blagostanja, zloba nepravičnih, gordost rase, i uvreda čoveka –

smrskala je Božji mir, besneći u oluji.

Neka oluja raznese u deliće svoje srce poput zrele mahune,

sejući gromove. Prekinite razmetanja, ukore i hvale.

Sa spokojem neme molitve na čelima zaplovite ka bezimenoj obali.

Upoznavali smo grehe i nesreće svakoga dana, i smrt smo upoznali;

svi oni preleću iznad našeg sveta kao oblaci,

rugajući nam se usput, sevajući smehom.

Odjednom zastaju, postaju čudovište,

i mornari moraju stati pred njih i reći: ''Ne bojimo te se, Nakazo!

Jer svaki dan smo proživeli pobeđujući te, i umiremo sa verom

da Mir je istinit, kao i Dobro, kao i večiti Jedan!''

Ako Besmrtni ne obitava u srcu smrti,

ako radosna mudrost ne cveta raskidajući oplatu tuge,

ako greh ne umire sa priznanjem,

ako se gordost ne slama pod teretom odlikovanja,

odakle onda dolazi nada koja tera ove mornare iz njihovih domova kao zvezde koje jurišaju ususret smrti s jutarnjom svetlošću?

Hoće li vrednost krvi mučenika i majčinskih suza biti sasvim izgubljena u zemaljskom prahu, ne stekavši Nebo čak ni po tu cenu?

A kada Čovek raskine ograničenja smrtnika,

nije li Bezgranični tog trena otkriven?

                                   LXXXV 

                PESMA PORAŽENIH 

Moj Gospodar naložio mi je da, dok stojim na ivici druma,

otpevam pesmu Poraženosti, jer to je nevesta koju On krišom prosi.

Ona je navukla tamni veo, krijući od gomile lice,

a sve vreme joj u tami dragulj na grudima blista.

Napustio ju je dan, i Božja noć čeka na nju

sa upaljenim svetiljkama i cvećem vlažnim od rose.

Ćutljiva, pogleda oborenog, ostavila je svoj dom za sobom;

iz njega se razleže to naricanje u vetru.

No tom liku ljupkom od posramljenosti i patnje

zvezde pevaju ljubavnu pesmu večnosti.

U samotnoj odaji otvoriše se vrata, začu se zov,

a srce tame zadrhta u strahu od skorog sastanka.

                                      LXXXVI 

                   ZAHVALNICA  

Oni što stupaju stazom oholosti gazeći sve skromne živote,

prljajući nežno zelenilo zemlje otiscima svojih stopa u krvi

- neka se raduju, i hvala ti, Gospode, što dan je njihov.

No, ja sam zahvalan što moja sudbina leži sa smernima, koji

trpe i podnose breme sile, i kriju lica i guše svoje jecaje u mraku.

Jer svaki treptaj njihovog bola zadrhtao je u tajnoj dubini tvoje noći,

i svako vređanje njih uneto je u tvoju veličanstvenu tišinu.

I njihovo je sutra.

O, Sunce, podigni se i obasjaj krvareća srca što se otvaraju

u jutarnjem cveću, dok svetlost baklje bahatog pirovanja

zamire u pepelu.

KRAJ

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

SAKUPLJANJE PLODOVA - RABINDRANAT TAGORE