Prolaznost prolazi. Hahahah...smiješno je to, zapravo. I nekako, besmisleno da prolaznost može prolaziti. Ne mogu je uhvatiti. Trenutak ne mogu uhvatiti, osjećaj, zagrljaj. Ne mogu to uhvatiti i natjerati trenutak da traje vječno. Mogu uslikati, mogu pohraniti sjećanje tog trenutka negdje u svoje sive stanice...i kopati kasnije po sjećanjima tražeći taj miris, taj osjet kože jedne starice. Tu toplinu zagrljaja...jednostavno, imam potrebu prenijeti to sjećanje u tekst.

Prije mjesec dana, 24.2.2015. umrla je moja baka...u ranim jutarnjim satima, oko 3 ujutro. Srce je otkazalo u 81. godini života. Godinu dana ranije operirala je debelo crijevo i doktori su rekli da će živjeti možda još koji mjesec, dva. 

Snažan duh borio se za svoje tijelo puno dulje nego su to doktori predvidjeli. I tu njenu smrt osjetila sam u snu. Bio je taj čudan, opor miris u zraku i nisam mogla spavati. Ujutro me mama nazvala i obavijestila me o tome. Znala sam. Znala sam čak večer prije nego sam otišla spavati, no makla sam tu misao iz glave ne želeći da se to dogodi. Pogodilo me to. 

Sahrana je...bila lijepa. Koliko sahrana može biti lijepa?

Ta vremešna žena, malih sitnih očiju iz kojih je uvijek izvirala mudrost, sreća i nekakav spokojni mir uvijek nas je dočekala u svojoj skromnoj kući na selu. Uvijek je unutra bilo toplo i uvijek sam sjedila kraj peći. "Ivonice..." rekla bi mi, "pazi na se". Imala je nježan i mlad glas. Tu specifičnu boju glasa nikad neću zaboraviti. Tih, nježan i visok glas odražavao je ljubav i već umor zbog silnih godina iza kojih je stajala. 

Zbog silnih tableta, trebala je na transplataciju jetre. No, baka je rekla da je ne želi. "Ima netko mlađi kome treba".  Uvijek je imala omotanu deku oko leđa. 

Kada sam je zadnji puta vidjela, nosila je crnu dugačku suknju. Imala je tamno plavu košulju i preko nje topal crni vuneni prsluk. Deka oko leđa ni ovaj puta nije izostala. Dugu sijedu kosu svezala je u pletenice i skrila ispod marame. Za svoje godine, imala je mladoliku kožu. Bore oko usana i očiju. To nisu bile zabrinute bore, umorne bore... bile su to vedre bore koje su pristajale njenim očima i njenom duhu. Bila je vedra, no sitna žena, niža od mene...(ja sam visoka 160cm). 

Više je nije bilo tog jutra. Najviše mi je bilo žao toga što sam znala i nisam ništa napravila. Nisam je nazvala, čula zadnji puta. Nisam je zagrlila. No..još uvijek osjetim pod rukama toplinu njenog tijela, taj topli zagrljaj i čujem njen glas. 

Na sahranu je došla najbliža rodbina, susjedi i drugi ljudi iz sela koji su znali obitelj. Svećenik ju je opisao kao skromnu ženu velika srca. Nikad joj nije trebalo puno, ono što je imala bilo joj je sasvim dovoljno. Rekao je da je imala bogatstvo, jer nosila ga je u srcu i to pokazivala svojim djelima. Također, odabrao je lijepo čitanje i propovijed. Nikad nsiam bila na tako lijepoj sahrani.

Samo bdijenje je također bilo lijepo. Bila je u svijetlosmeđem lijesu, zatvorenih očiju. Usnula je vječni san. Odar na kojem je ležala bio je od bijele svilene tkanine. I bila je pokrivena tom istom bijelom tkaninom. Njena prija stavila joj je krunicu oko ruku i molitvu u ruke. Lijes je bio u sredini, s lijeve strane sjedio je djed sa svoje tri kćeri. S desne strane sjedili smo mi, unuci. Bilo je zaista...lijepo. U takvim situacijama shvatiš koliko obitelj zaista znači i nekako...svi smo se držali zajedno. 

Taj dan je padala kiša i bilo je hladno. Svejedno, sam obred nije mogao biti ljepši. Jednostavan, skroman, lijep. Baš kako je i priličilo jednoj lijepoj, skromnoj i jednostavnoj ženi. 

Na putu kući nisam se mogla otarasiti te misli da leži ondje sama 3 metra pod zemljom. Neće nas više pratiti do kapije, stajati ondje i mahati nam. Neće više biti tog toplog zagrljaja, tog njenog glasa. Samo sjećanje na to i "Čuvaj se Ivonice". <3